S Ljubom Jurčićem, profesorom emeritusom s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, razgovarali smo u povodu novog, petog paketa ekonomskih mjera hrvatske vlade za zaustavljanje inflacije u idućih šest mjeseci, vrijednog pola milijarde eura. Prošloga četvrtka prezentirao ga je premijer Andrej Plenković najavljujući vraćanje cijena 30 proizvoda na cijene od 31. prosinca prošle godine. I ovoga puta profesor Jurčić, koji je bio ministar gospodarstva u vladi Ivice Račana, bio je kritičan prema toj premijerovoj prezentaciji kao što je bio kritičan i prilikom ulaska Hrvatske u eurozonu i uvođenja eura. Iako podržava nove Vladine mjere jer smatra da su nužne za preživljavanje hrvatskog gospodarstva, ali samo kao administrativne i kratkoročne u trajanju do 90 dana, zamjera i Plenkovićevoj i svim prethodnim vladama što nemaju dugoročnu ekonomsku politiku razvoja Hrvatske. Osim znanošću, Ljubo Jurčić bavio se i praktičnom ekonomijom, pa je tako bio i predsjednik nadzornog odbora Podravke u vrijeme premijerke Jadranke Kosor, kao i nadzornog odbora Zagrebačkog holdinga u mandatu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

NACIONAL: Kritični ste prema prošlotjednoj prezentaciji premijera Plenkovića o zamrzavanju cijena. Zašto?

Kritičan sam zato što to ne bi trebalo biti njegov posao, ne bi trebalo biti posao premijera. Ta prezentacija u PowerPointu nije posao ni ministra gospodarstva. To je eventualno za razinu državnog tajnika u ministarstvu ili možda čak i niže rangiranog državnog službenika. Posao premijera je odrediti ciljeve tih mjera kao što je očuvanje dohotka i kupovne moći građana, a ne ih nabrajati. S druge strane, trebao je reći kakve će se promjene provesti u ekonomskoj politici da Hrvatska ne dolazi u takve situacije. Za to bi premijeru trebalo nekih desetak minuta, a onda bi ministar gospodarstva trebao govoriti o tim mjerama, kao i ministar socijalne skrbi. Prezentacija onih tablica onda bi bila posao državnih tajnika ili čak službenika niže razine. Bilo mi je žalosno gledati da premijer čita cijenu po cijenu. Posao premijera treba biti kreiranje ekonomske i socijalne politike s kolegama ministrima i savjetnicima. Bez toga nema sustavnog pristupa ekonomskoj politici. Vlada treba trošiti 90 posto svog vremena na razvoj proizvodnje i dizanje dohotka, a na ovu socijalu samo 10 posto svog radnog kapaciteta. U Hrvatskoj je taj odnos obrnut.

NACIONAL: Pa kakve su onda te Vladine mjere za olakšanje života građana u Hrvatskoj?

Sam premijer Plenković izrijekom je priznao da su to administrativne mjere. To nije politika ekonomskog razvoja zemlje. Administrativne mjere su vatrogasne mjere koje u incidentnim situacijama u kratkom roku spašavaju državu i građane da ne dođe do kolapsa. Ali samo u kratkom roku do 90 dana donekle pomažu. Ako je ekonomija prije bila dobro posložena pa uslijedi udar i onda interventno, politički donosite takve odluke da biste kasnije konsolidirali stanje za sljedećih pet do deset godina. To opet ovisi od otpornosti svake države. Svaka ozbiljna politika razmišlja o dugoročnim mjerama. Ovo su, dakle, opet samo još jedne kratkoročne mjere.

NACIONAL: No ovo je bio peti paket Vladinih mjera, a nakon prošlotjedne procjene kreditne agencije Standard and Poor’s (S&P) da je hrvatski kreditni rejting BBB+, premijer Plenković pohvalio se da je Hrvatska postigla povijesno najviši investicijski rejting. Kako to komentirate?

Svi ti paketi mjera bili su kratkoročni pa sam tako i prošle godine rekao da su takve mjere potrebne da država u kriznoj situaciji održi kontrolu nad situacijom. Ali nakon tri mjeseca treba uvesti i razvojnu komponentu, koja će povećati otpornost gospodarstva da to ne moramo raditi svake godine. Ako se sjetimo situacija iz socijalizma, onda smo redovito, svake godine, imali navodno dugoročne programe ekonomske stabilizacije. Ali to su zapravo bile samo zakrpe da se prebrodi udar ekonomskih šokova. Pogledate li danas inflaciju od Španjolske do Grčke, pa i u Švicarskoj, tamo je inflacija dva do tri posto, u Japanu jedan do dva posto, u Njemačkoj, koja je tehnički ušla u recesiju, šest posto, a ne osam posto kao u Hrvatskoj, koja uz Slovačku ima najvišu inflaciju u Europskoj uniji. Kreditni rejting je procjena sigurnosti otplate dugoročnih državnih kredita, a ne razvojne politike zemlje. Hrvatska zbog priliva od turizma i europskih fondova ima stabilnost otplate tih svojih dugova iako smo pri samom dnu EU-a.

NACIONAL: Što želite time poručiti Vladi, ali i hrvatskoj javnosti?

Inflacija proizilazi iz strukture i efikasnosti gospodarstva, a gospodarstvo ovisi o tome koliko je otporno na inflaciju. Obično se kaže da je inflacija bolest gospodarstva. Ali bolje određenje inflacije jest da je ona simptom bolesti, a ne sama bolest. Evo jedna zanimljivost za razmišljanje. Struja je dva i više puta skuplja u Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, ali ljudi se zbog toga tamo ne bune. Postavljam sada i pitanje: zašto je Vlada došla u situaciju da ovako, administrativnim mjerama, mora spašavati gospodarstvo? Zato što do sada nešto nije bilo u redu s ekonomskim politikama. I korona, i rat u Ukrajini, i ova inflacija, i financijska kriza iz 2009. godine bile su očiti pokazatelj da nešto nije u redu s hrvatskim gospodarstvom, a nije se postavilo ozbiljno pitanje, što to nije u redu? Zbog toga smo osuđeni na krpanje, socijalne mjere, a ne gradimo aktivnu ekonomsku politiku. Ljudi nam odlaze iz Hrvatske, a mi se i dalje ozbiljno ne pitamo zašto nam odlaze.

NACIONAL: Nisu li u tim državama s višim cijenama struje i plina i veće plaće, prihodi građana, pa se ljudi zbog toga ne bune?

Ne bune se zato što imaju bolju strukturu gospodarstva od Hrvatske. Normalno, i odnos prihoda i troškova imaju povoljniji nego mi u Hrvatskoj. Moram ipak naglasiti da podržavam ove Vladine mjere da nam gospodarstvo preživi, ali da to ne bismo radili svakih pola ili svake godine, da bismo mogli mirnije živjeti, trebamo imati i sustavnu, na znanosti temeljenu ekonomsku politiku, a Hrvatska je nema. Prvih 10-ak nobelovaca iz ekonomije od šezdesetih godina pa do danas te je nagrade dobilo zato što su imali znanja o tome kako se ekonomski vodi država, a razvijene i zemlje koje se razvijaju to primjenjuju, a Hrvatska ne.

NACIONAL: Nakon donošenja ovih mjera, bi li premijeru Plenkoviću bilo oportuno što prije raspisati izbore? Jesu li zbog izbora one i donesene?

Racionalan potez premijera sada bi bio skupiti ekipu i vidjeti kakva je razvojna politika potrebna Hrvatskoj te na toj razvojnoj politici raspisati izbore. Spomenut ću Japance, koji su daleko ispred nas. Japanski premijer Shinzo Abe dao je ostavku 2006. pa se vratio 2011. godine. Kandidirao se svojom ekonomskom politikom koja se zvala Abenomika. Za dvije, tri godine vidio je manjkavosti te politike pa je predložio promjene.

NACIONAL: No Japan je isto tako zemlja s najvećim javnim dugom u svijetu, koji je iznad 200 posto, puno više od 60 posto propisanih mastrihtskim kriterijima u Europskoj uniji?

Njihov javni dug je oko 250 posto, ali oni su dužni sami sebi. Grčka je bila duplo manje dužna od Japana, ali dužna strancima. Hrvatska se, uz svoj novac, zaduživala kod stranaca. Dug nije problem, ovisi o tome za što se iskoristio i o tome kome si dužan. Pa neće Japan sam sebe blokirati. Ako si dužan nekom drugom, onda je to kolonijalni odnos pa stranci mogu raditi što hoće.

‘Ekonomija je razvojna znanost, a ne znanost o rezanju troškova i krpanju za vrijeme kriza’, rekao je Nacionalu Ljubo Jurčić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakva je situacija u Hrvatskoj, posebno građana s blokiranim računima i žrtava kredita u švicarskim francima, dok su banke ovim Vladinim mjerama ostale pošteđene plaćanja poreza na ekstraprofit, koji je bojažljivo najavljivan? Ti se problemi ne rješavaju.

Rečeno je da će banke plaćati višu kamatu na štedne uloge, ali to ne rješava problem blokiranih jer oni koji imaju novac na štednji nisu ugroženi. Država sada prodaje obveznice i blagajničke zapise po kamatnoj stopi većoj od 3,5 posto u trenutku kada može bez toga doći do jeftinijeg novca na financijskom tržištu. Te obveznice ne kupuju blokirani građani koji su se zadužili u švicarcima. Nemaju za to novca. Te državne papire otkupljuju banke u 90-postotnom stranom vlasništvu uz višestruko veće prinose od kamata koje plaćaju građanima na štednju. Tako je hrvatska štednja postala strani kapital, što je velika greška politike. Inače, velika je greška HNB-a – uz nisko određen tečaj eura neprilagođen hrvatskom gospodarstvu, što je urušilo hrvatsku proizvodnju – i dopuštanje devizne klauzule u domaćim bankarskim transakcijama. To je nanijelo ogromnu štetu velikom broju hrvatski građana.

NACIONAL: Što su devizne klauzule omogućile stranim bankama?

Deviznom klauzulom omogućeno je stranim valutama da obavljaju funkcije nacionalnog novca na hrvatskom tržištu. To je potpuno suprotno principima vođenja nacionalne ekonomije. Uz deviznu klauzulu, sa stranim valutama unesena je i njihova kamata, koja uopće nije odgovarala efikasnosti hrvatskog gospodarstva. Rezultat je bio oko 100 tisuća pogođenih hrvatskih građana. Toliki broj pogođenih građana zahtijeva sustavni pristup države u koji bi se morao uključiti i HNB, jer upravo je Vladino dopuštanje devizne klauzule i dovelo do tog problema s velikim financijskim, ekonomskim i političkim štetama. Političkim zato što je indirektno značajan dio hrvatske emigracije posljedica te devizne klauzule. Inače, za regulaciju i nadzor bankarsko-kreditnog tržišta zadužen je HNB i to je njegova odgovornost. Prepuštanje velikog broja tih sporova privatnim tužbama građana, loše je rješenje. Odnosno, nije rješenje. Rješenje mora biti sustavno, unutar nekog „lex specialis“ u koji trebaju biti uključeni i Vlada i HNB, a sudovi raditi u tako postavljenom okviru.

NACIONAL: Nakon učestalih kriza, posebno nakon pandemije covida koja je dovela i do zatvaranja gospodarstva, a potom ubrizgavanja velike količine novca u ekonomiju, pojavile su se teze da inflacije više neće biti. Je li ova inflacija, koja se sada pojavila nakon više desetljeća, produkt tog prekomjernog tiskanja novca? Sada se taj novac povlači iz opticaja dizanjem kamatnih stopa.

To je samo djelomično točno. Svaka situacija ima svoje specifičnosti. Taj upumpani novac nije toliko podigao inflaciju kako to ortodoksna, klasična ekonomija misli. Većina tog novca završila je na tržištu kapitala. Ako pogledate odnose, onda se vidi da kada je gospodarstvo stagniralo i padalo, tržište kapitala je raslo. Znači, to tržište kapitala nije imalo veze s realnom ekonomijom. Novac je služio za mešetarenje među sudionicima na financijskom tržištu. Pogledate li indeks Dow Jones, na početku krize bio je na 25.000 pa je došao do 35.000. To je bio novac koji je upumpan. S druge strane, dosta je bila velika i štednja tako da nije nedostajalo novca za kupovinu. Ovo nije potražna nego troškovna inflacija.

NACIONAL: Kakva god bila, inflacija se ipak pojavila i dovela do bezočnog rasta cijena ugrozivši standard većine građana.

„The Great Moderation“ ili u slobodnijem prijevodu „velika umjerenost“, razdoblje u kojem su ekonomski teoretičari procjenjivali da se svijet zauvijek riješio inflacije, dogodila se nakon velikog otvaranja devedesetih i dvijetisućitih godina. Upumpavao se novac, ali inflacije nije bilo. Povlačiš novac, a inflacije opet nema. O čemu je bila riječ? Dogodila se globalizacija, trgovinske prepreke bile su smanjene, Kina je robom počela zatrpavati svijet pa više nije bilo racionalno dizati cijene. Nije se to isplatilo. Ponuda na svjetskom tržištu je rasla zahvaljujući liberalizaciji, ali i razvoju Kine. Kina je povećala ponudu na svjetskom tržištu jeftinim proizvodima. Onda su monetaristi iz MMF-a počeli govoriti da inflacije više neće biti kao što je američki filozof Francis Fukuyama svojedobno proglasio kraj povijesti, ali kraja povijesti još uvijek nema, a neće ga ni biti.

NACIONAL: Nažalost, nakon tri desetljeća opet smo suočeni s visokom inflacijom.

Myron Samuel Scholes je 1997. godine dobio Nobelovu nagradu za savršenu formulu u ekonomiji – metodu određivanja vrijednosti izvedenica, ali unatoč toj formuli njegov fond Long-Term Capital Management je bankrotirao. Gledao sam ga na CNN-u kada su ga pitali kako se to moglo dogoditi. On je odgovorio da u tu njegovu formulu nisu unijeli sve potrebne podatke, nego samo one od 1960. godine do trenutka bankrota. Onda mu je u sustav uletio jedan događaj iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata, koji je srušio sustav. Tako je i s inflacijom. Inflacija je uvijek dolazila i odlazila. Od 2015. do 2019. godine u svjetskom gospodarstvu bila je povijesno najbolja situacija. Cijena nafte pala je sa 120 na 50 dolara po barelu. Kamate su otišle u minus, bile su negativne. Najmanje zemalja bilo je u recesiji. To je bilo vrijeme dobre svjetske konjunkture, ali i vrijeme da se naprave veći i tehnologičniji kapaciteti za proizvodnju kako bismo imali rezervu kada opet dođe kriza.

NACIONAL: Znači li to da su ekonomske krize neizbježne?

Hoće li doći kriza? Pa, doći će kriza. Poslije Prvog svjetskog rata mislilo se da više nikada neće biti rata, a evo, i danas imamo rat između dviju najvećih država u Europi, Ukrajine i Ruske Federacije. Bit će opet kriza i inflacija – ako ne za deset, onda za dvadeset godina. U sustav ulazi uvijek neki novi virus. Koji virus? Je li to ukrajinski, naftni ili koronavirus, to ne možemo unaprijed znati, ali gospodarstvo treba razvijati da bude čvršće, stabilnije i otpornije, a ne samo krpati. Ekonomija je razvojna znanost, a ne znanost o rezanju troškova i krpanju za vrijeme kriza. Ona je najegzaktnija od društvenih znanosti, ali nije egzaktna kao fizika ili kemija. Međutim, postoje modeli po kojima ona funkcionira, samo se mora pronaći odgovarajući model za vlastito gospodarstvo. Zato je ekonomija zanimljiva znanost.

NACIONAL: Zabilježena je i jedna anegdotalna situacija prilikom posjeta britanske kraljice Elizabete uglednoj London School of Economics. Bilo je to u vrijeme jedne od ekonomskih kriza pa je kraljica pitala tamošnje profesore kakvi su to oni znanstvenici kada nisu predvidjeli tu ekonomsku krizu.

Znam za tu priču. Kraljica Elizabeta pitala je to liberale, a mi socijalno usmjereni znali smo da dolazi kriza. Dao sam intervju u Lideru i novinarki tada rekao, što su izdvojili i kao naslov: „Svijet i Hrvatska su pred krizom, svijet je ne može izbjeći, no Hrvatska može, ali nema snage i pameti“. Taj naslov objavljen je u Lideru mjesec, dva prije nastupanja krize.

NACIONAL: Imamo li danas pameti da izbjegnemo krizu?

Nemamo. Imamo pametne pojedince ekonomiste, ali to ništa ne znači jer ta pamet mora biti organizirana i sistematizirana. Predsjednik FED-a, američke centralne banke, Alan Greenspan je rekao: „Ljudi, ne gledajte inflaciju roba nego gledajte inflaciju nekretnina.“ Pogledajte u Americi agencije Freddie Mac i Fannie Mae. To su agencije koje su davale garancije za stambene kredite onima koji za to nisu imali uvjete. Zašto je bila takva situacija? Zato što je profitabilnost američkog gospodarstva rasla, ali plaće nisu. Kapital je sve uzimao. Kad smo gledali takvu raspodjelu dohotka, znali smo da to u jednom trenutku mora puknuti. Najveći dio BDP-a odlazio je kapitalu pa su se kupovali stanovi. Kada su bankrotirale agencije Freddie Mac i Fannie Mae, znali smo da je s gospodarskim rastom u Americi gotovo, a onda su počele bankrotirati banke.