Objavljeno u Nacionalu br. 866, 2012-06-19

Profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu govori o osnivanju fiskalne unije u eurozoni, mogućnostima izlaska iz dužničke krize i kako gleda na krizu u Hrvatskoj

O mogućnostima izlaska iz aktualne dužničke krize i osnivanju fiskalne unije u eurozoni razgovarali smo s Ljubom Jurčićem, profesorom Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i bivšim ministrom gospodarstva u vladi Ivice Račana.

Može li se Europa nadati izlasku iz “dužničke krize”?

– Može, ali ne brzo. Valja imati na umu da je financijska kriza u Europi posljedica političke krize, krize upravljanja. U toj krizi neke države više nisu u stanju otplaćivati dugove. Ali to nije kraj svijeta. I Argentina, kada je bankrotirala 2002., prestala je otplaćivati najveći dio svojih dugova. Dugovi su, zapravo, samo vrh sante leda u nizu pogrešnih poteza u ekonomiji koji im prethode.

A kako gledate na krizu u Hrvatskoj?

– Hrvatska se suočava s posljedicama vlastite politike iz prethodnog razdoblja. Svjetska, europska i hrvatska kriza imaju nešto zajedničko. Ali naša, u omjeru od 80 posto autohtona, dolazi iz vlastitih izvora. Više smo trošili nego proizvodili i prije nastanka svjetske i europske krize. Hrvatska se deindustrijalizirala. Nakon deset godina velikih investicija imamo manje radnih mjesta nego prije investicijskog buma, što upućuje na pogrešnu strukturu investicija. Te investicije sada moramo otplaćivati iz manje radnih mjesta i manjeg dohotka. Nažalost, taj se trend nastavlja. Makroekonomska politika učinila je domaću proizvodnju nerentabilnom, a ta se politika ne mijenja. Nisu izgrađene institucije koje bi pomogle domaćim proizvođačima u stvaranju konkurentnih proizvoda. Razvijene i pametne zemlje vode drugačiju politiku.

Poslije susreta s talijanskim premijerom Mariom Montijem, francuski predsjednik François Hollande najavljuje osnivanje zajedničkog europskog fonda za otplatu dugova, novi mehanizam zaštite članica EU od potresa na financijskom tržištu. Koliko je izgledna ta opcija?

– U proteklih 20 godina postojale su skupine koje su profitirale i skupine koje su bile gubitnici. Dobitnici su bili u financijskom sektoru, a gubitnici u realnom sektoru ekonomije. Mjere koje se sada predlažu pokušavaju,pod izgovorom spašavanja države i standarda građana, pronaći, zapravo, način za očuvanje tog financijskog sektora s dobitnicima. U političkoj ekonomiji ti bi se dobitnici mogli nazvati “euroelitom”. Ta elita nalazi se u financijskom sektoru i rukama krupnog kapitala. Oni su imali velike koristi u proteklom razdoblju – od 1990. pa sve do danas.

Ali što mislite o konkretnoj Hollandeovoj inicijativi o zajedničkom fondu za otplatu dugova?

– Francuska je od 2002. bila u trgovinskom i proračunskom deficitu. Tako, dakle, i Francuskoj, kao najvećoj partnerici Njemačke u Europskoj uniji, odgovara da netko plati te dugove. Italija već ima dug od 120 posto BDPa, a u Francuskoj se taj dug polako približava brojci od 80 posto BDP-a. Stoga taj problem postaje, par excellence, političko pitanje. Ako bi se išlo u osnivanje zajedničkog fonda za otplatu dugova, onda bi se postavilo i pitanje distribucije tereta tog duga. Kada pogledate tko bi, na kraju, trebao platiti, postajete svjesni činjenice da to mogu učiniti samo uspješna gospodarstva u Europi. A to su, ponajprije, Njemačka i Nizozemska. Drugim riječima, vrši se pritisak na Njemačku da plati fiskalnu nedisciplinu zemalja juga Europe, a to može biti opasno.

Zašto je opasno ako bi omogućilo izlazak iz krize?

– Zato što bi se, na kraju, pokazalo da bi te dugove u najvećoj mjeri morale platiti Njemačka i Nizozemska, koje imaju pozitivne bilance. To sigurno ne bi s pljeskom dočekali i građani tih država.

Fiskalni pakt u EU je potpisan, ali procjene govore da ni to neće biti dovoljno za izlazak iz krize dok se ne uspostavi i funkcionalna fiskalna unija.

– Fiskalna unija definirana je fiskalnim suverenitetom. Uz monetarni i pravni suverenitet, fiskalni suverenitet je jedan od najvažnijih stupova nacionalne države. Fiskalni suverenitet podrazumijeva da možete određivati poreze, da određujete kolika će biti javna potrošnja, koliko ćete se zaduživati. Upravo preko te vrste politike svaka vlada i vodi državu. U SAD-u, Njemačkoj, Švicarskoj, uz fiskalni suverenitet na nacionalnoj razini, postoji i velik dio tih javnih ovlasti, koje su prenesene na lokalnu upravu. Kada se govori o fiskalnom paktu i fiskalnoj uniji pitanje je kolika će biti njegova dubina, a kolika širina. Primjerice, u SAD-u postoji i monetarna i fiskalna unija. Ali dok SAD na saveznoj razini ima deficit između 6 i 7 posto BDP-a, on na lokalnoj razini pojedinih država, bez obzira na to koliko one velike bile, nije veći od 1 do 2 posto. U Španjolskoj je obrnuta situacija. Tamo je najveći dio deficita posljedica ogromnih deficita baš u lokalnim jedinicama.

U čemu je onda bit aktualnih problema u Europskoj uniji?

– Sve je od početka išlo krivo. Najprije je trebalo srediti gospodarstvo, što i jest bila prvotna ideja institucionalnog jačanja EU. Potom je trebalo uskladiti fiskalne politike, uskladiti regulacije banka, a tek na kraju uvesti euro kao zajedničku valutu. Europa je, međutim, uvođenjem zajedničke valute počela graditi EU od krova, a da nije ulagala u njene zidove. Temelji te europske arhitekture, doduše, postojali su, ali samo u političkom segmentu. To je bilo očuvanje mira u Europi i osiguravanje pretpostavki za razvoj.

Smatrate, dakle, da se u projekt zajedničke valute, eura, ušlo prerano, voluntaristički, iz političkih razloga?

– Rekao bih da je to bila kombinacija voluntarističkih i politikantskih motiva. Kod Marxa je postojala jedna sintagma koja je govorila da se “država digla iznad naroda”, a u ovom slučaju se Bruxelles digao iznad Europe. Nisu se dovoljno razmotrile razlike ne samo u kulturi i navikama pojedinih europskih država, nego nisu uzete u obzir ni razlike u njihovim ekonomijama. Ušlo se mehanicistički u projekt zajedničke valute.

Što podrazumijeva pojam “dužničke krize”?

– Prije svega, govori da nije riječ o bankrotu, nego o krizi. S druge strane, to znači da pojedine zemlje otežano mogu vraćati svoje dugove, da kamate na te dugove rastu zbog velikog rizika. Kada pogledate ozbiljnije na tu krizu, shvatite da Europa nije zajednička obitelj, da nije homogeni entitet. Grčka je već bankrotirala. Ona više ne može vratiti ni jedan euro, a nikad ga neće ni moći vratiti. Dakle, na povrat grčkih dugova treba zaboraviti. Pokušaji da se Grčkoj ponude modeli izlaska iz krize kroz financijske transakcije sredstvo je prikrivanja pravog stanja stvari kako bi se izbjegle veće financijske, ekonomske i političke štete. Bit tih pokušaja je izbjegavanje bankrota njemačkih i francuskih banaka, što bi onda morale sanirati njemačka i francuska država. Njemački bi se građani tada mogli pobuniti što daju novac Grcima, koji navodno samo troše, a ne rade.

Nije li, ipak, glavni problem nedostatne integracije, odnosno nedovoljnog stupnja integracije EU?

– Temeljni je problem što se EU nije integrirala kao država. Na tržištu EU ne konkuriraju kompanije nego države. Kada predstavnici pojedinih država, Njemačke, Francuske ili Velike Britanije idu u Grčku, oni ne idu s ambicijom tamo nešto razvijati, nego prodavati i zaraditi. U Europi ne postoji dužnička kriza u smislu u kojem taj problem egzistira u SADu, gdje taj američki dug iznosi 93 posto BDPa, ili oko 14 tisuća milijardi dolara. U Europi postoje dugovi Grčke, Italije, Portugala, Španjolske, Njemačke, Francuske, ali ne postoji institut europskog duga. Kada bi se uspostavila fiskalna unija u kojoj bi se svi ti javni dugovi objedinili, otvorilo bi se pitanje koliko je tko napravio tog duga, a onda i koliko će tko od tog duga morati platiti.

U EU se trenutačno potiho sumnjiči i Poljska, koja je jedina izbjegla recesiju, da je korištenjem novca iz europskih fondova organizirala nogometno prvenstvo.

– Po svemu sudeći, Poljaci su nešto naučili od Grčke. Kada se stvari ogole do kraja, onda se može izvući i zaključak da je glavni okidač krize u Grčkoj bila organizacija Olimpijade 2004. Ipak, treba biti realan i kazati da je glavni izvor problema bio u krivom prikazivanju proračunskog deficita. Dok je službena Atena prikazivala da je taj deficit iznosio 6-7 posto, on je bio znatno veći – iznosio je 15 posto. Dečki iz Europske komisije su to znali, ali su se pravili da ne vide, jer je bilo vrijeme ekonomskog uzleta u Europi. Sada su ti dugovi stigli na naplatu.

Kako sada izići iz problema? Jesmo li ušli u povijesno razdoblje permanentnih kriza koje će trajati stoljećima? Angela Merkel procijenila je da će to potrajati čitavo desetljeće.

– Europa se po ovom modelu, koji je na snazi zadnjih 20 godina, ne može razvijati. Može se samo krpati. Svakih nekoliko godina ulazit će u još dublju krizu. Dobitnici u ovoj krizi nastojat će očuvati postojeći model u nekom prefabriciranom obliku. U Italiji i Grčkoj bankari su već vodili države, a taj će se trend nastaviti. Novi upravljači, zapravo, dolaze iz financijskog sektora, koji je potporni stup i gospodarstvu i državi. To su trenutačno najmoćnije društvene skupine iz kojih se regrutiraju nove elite. Zbog taštine europskih političara, koji ne žele priznati da su na pogrešan način vodili EU, nastojat će održati postojeći model u nadi da će kolaps doći poslije njih po načelu: “poslije mene potop”.

Ipak, mora postojati rješenje. Povijest svjedoči da potop nikada ne dolazi.

– Teoretski gledano, rješenje postoji. Ono je u smanjenju brzine integriranja u Europi i povratku dva koraka unazad. Situacija u fiskalnoj politici je rezultat gospodarstva i društva. I kod nas se govori da treba smanjiti proračunsku potrošnju, pa će Vlada postati uspješnija. Ali situacija je obrnuta. Vlada će biti uspješnija ako će provoditi druge politike, koje dovode do pada te proračunske potrošnje. Samo smanjivanjem proračunske potrošnje i tzv. štednjom događaju se lomovi i u gospodarstvu i društvu. Ljudi ostaju bez posla, bez mirovina, bez socijalne zaštite, smanjuju se plaće, pa se postavlja pitanje postoji li druga paralelna vlada koja će stimulirati proizvodnju, omogućiti novo zapošljavanje. Zastupnik ste uvođenja tzv. fiskalnog federalizma u EU.

Ne bi li to označilo građenje arhitekture EU u dvije brzine – zajednice država prvog i drugog reda?

– Te različite brzine europska su realnost. Europa je već sada u više brzina, a ne samo dvije. Kada pogledate Europu, u njoj primjećujete više dimenzija: vodeći dvojac Njemačke i Francuske, skandinavske zemlje, koje praktički nisu ni osjetile krizu, postoje mediteranske zemlje koje su u krizi. Napokon, tu su i novopridošle članice iz tzv. tranzicijskog prostora. To su jednostavno činjenice koje nije moguće ignorirati. Europa je zajednica različitosti, koje će se morati uvažavati.