U zagrebačkoj Gliptoteci HAZU-a postavljena je do sredine travnja izložba „Ljubo Ivančić – pohvala slikarstvu“, čiji koncept potpisuje povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Nakon izložbe Ljube Ivančića „Aktovi“ (2005.) u Galeriji umjetnina u Splitu, Umjetničkom paviljonu u Zagrebu i Gradskom muzeju u Bjelovaru koja je bila progašena izložbom godine i kulturnim događajem godine, Maković nastavlja nova istraživanja i interpretacije ovog značajnog hrvatskog predstavnika egzistencijalnog i enformelnog slikarstva, odnosno vrlo autentičnog spoja ‘’slikarstva materije i nove figuracije’’. Izložba smanjenog obujma 2016. predstavljena je u Zavičajnom muzeju u Rovinju, sada proširena slijedi u galeriji Gliptoteke HAZU, a ovog ljeta bit će predstavljena u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku. Na ovoj izložbi prvi put prikazane su dosad nepoznate slike i crteži iz umjetnikove ostavštine, izvan dosad poznatih djela iz muzejskih zbirki.

Ljubo Ivančić (Split, 1925.-Zagreb, 2003.) diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj ALU 1949. Od 1961. bio je asistent, a od 1969. redovni profesor na ALU u Zagrebu. Od 1977. bio je izvanredni, a od 1991. redovni član Razreda za likovne umjetnosti HAZU. Dobitnik je brojnih nagrada za slikarstvo i četiri za životno djelo.

Tema ove izložbe zamišljena je kao hommage slikarstvu. Prema Makoviću i sjećanjima njegove kćeri, slikarice Nine Ivančić i slikara te zeta Damira Sokića, Ivančića je opsjedala Velasquezova slika „Las Meninas“, u kojemu španjolski slikar kroz motiv grupnog portreta govori o drugome, odnosno o slavi slikarstva. „Stalak je od srednjeg vijeka bio pomoćno sredstvo za slikanje, ali je vremenom postao i simbol slikarstva. Teoretičari umjetnosti, od Tarabukina do Greenberga vide upravo u napuštanju stalka u modernoj umjetnosti i napuštanje slikarstva u konvencionalnome smislu riječi. Prikazati vlastiti lik pored stalka/simbola slikanja i slikarstva bilo bi i pravo značenje Ivančićevih djela zamišljenih da čine ovu izložbu“, naveo je Maković.

U slikarstvu Ljube Ivančića autoportreti su tijekom čitava njegova stvaralaštva bili dominantnom temom. Godine 1995. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu prezentiran je retrospektivni pregled Ivančićeva slikarstva viđen kroz autoportrete. Međutim, kao poseban segment mogao bi se iz ovog kompleksa izdvojiti motiv u kojem slikar prikazuje sebe pored slikarskog stalka, kao autorefleksivnu, psihološku studiju vlastitih raspoloženja, bolesti, prolaznosti, krhkosti tijela i procesa starenja. Kritika je uvijek isticala kako su korijeni Ivančićeva slikarstva u slikarskom stavu i razmišljanju o drami i tjeskobi ljudskog postojanja: „Ivančić ogoljuje ljude i stvari, nebo i zemlju, svjetlost i tamu“ (Z. Rus).

Takvih djela u ostavštini Ljube Ivančića ostalo je mnogo, a njih se prema autoru izložbe može razumjeti i na drugi način, a ne preko onoga što je doslovno prikazano. „Poznaje li se bolje djelo ovoga iznimnog slikara, lako upadaju u oči njegovi afiniteti prema umjetnicima iz povijesti umjetnosti. Velázquez je bio jedan od osobito poticajnih slikara kojemu se Ivančić vraćao“, istaknuo je Maković u predgovoru kataloga izložbe.

U knjizi knjizi istog naziva Zvonko Maković uvodi u Ivančićevo slikarstvo kroz studiju o povijesti motiva umjetnikova autoportreta uz štafelaj i u atelijeru od staroegipatskih i antičkih vremena, preko europske renesanse, baroka i 19. stoljeća, kao i naših slikara od razdoblja moderne do nekih suvremenika.

„Ivančić je zaokupljen slikarstvom i svaka je njegova slika u kojoj prevladavaju rekviziti koji se referiraju na slikanje i na mjesto slikarova stvaranja svojevrsna pohvala slikanju, slikarstvu u najuzvišenijem smislu te riječi“, zaključio je Maković.