Teatrologinja i profesorica komparativne književnosti i filozofije Ljubica Anđelković Džambić doktorirala je 2019. na poslijediplomskom studiju Književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture, da bi ovih dana objavila tu doktorsku disertaciju „Tijelo otpora Satana Panonskog“, koja tog kontroverznog glazbenika i umjetnika svrstava među pionire autodestruktivnog body arta u hrvatskoj umjetnosti performansa i izvedbenoj praksi.

Ne postoji kontroverzniji, šokantniji i autodestruktivniji glazbenik u Hrvatskoj od Satana Panonskog, odnosno Kečera II, odnosno Ivice Čuljka. Oni koji su imali priliku prisustvovati njegovim koncertnim nastupima često su svjedočili samoozljeđivanju rezanjem vlastita tijela žiletima ili razbijenim staklom, zbog čega bi nerijetko i publika bila poprskana njegovom krvlju. Gotovo svaki koncert započeo bi riječima: “Ja sam Satan Panonski, po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj.” Pritom su i njegove pjesme, crteži i slike, kao i samo odijevanje, izazivali veliku pažnju.

Ivica Čuljak rođen je u Vinkovcima 1960. Nadimak Kečer II dobiva zahvaljujući starijem bratu Vladi čiji nadimak je bio Kečer I. Nakon prekida školovanja prvih godina srednje škole krajem 70-ih, Čuljak je otišao u Njemačku gdje se susreo s punkom. Vladimir Adolf Soldo poziva ga kao pjevača u vinkovačku punk rock grupu Pogreb X, koja postaje jedna od najbrutalnijih jugoslavenskih punk grupa, prvenstveno zahvaljujući kontroverznom Čuljku.

Ivica i brat Vlado 1981. žestoko su se sukobili s posjetiteljima koncerta Meri Cetinić u Vinkovcima te je tom prilikom smrtno stradao Milan Čengić. Stariji brat Čuljak osuđen je na šest godina, a mlađi Ivica na 12 godina zatvora. Kako je, prema vlastitom svjedočenju, tada bio i ovisan o drogama, Ivica Čuljak je tijekom boravka u zatvoru tražio da ga se pošalje na rehabilitaciju. Zbog autodestruktivnog ponašanja poslan je na pregled u Kliniku za psihijatriju Vrapče, gdje je liječnički konzilij donio odluku da će boravak u zatvoru pogoršati njegovo psihičko stanje te dovesti do ozbiljnijih duševnih poremećaja. U bolnici u Popovači, kamo je poslan na rehabilitaciju, nailazi na iznimno razumijevanje liječnika. Boravi na odjelu III C, gdje mu je liječničko osoblje u cilju rehabilitacijske terapije omogućilo da se posveti kreativnom i umjetničkom radu te dobiva slobodu za njegovanje imidža i za kreativno izražavanje, što na njega djeluje terapeutski.

Tijekom vremena organizirao si je atelje, a njegove slike i crteži uvrštavani su u kataloge likovnih radova štićenika bolnice. Time godine boravka u bolnici postaju i najintenzivnijim i najplodnijim razdobljem u njegovu stvaralaštvu, pogotovo jer je tijekom slobodnih vikenda održavao nastupe pod imenom Satan Panonski te snimao nove pjesme s nizom danas poznatih glazbenika kao što su Goran Bare, Zoran Čalić, Ivica Duspara, Mario Anušić, Alen Marin, Vanja Marin, Željko Mikulčić – Korozija itd. U tom se periodu upoznao i sa Zdenkom Franjićem, koji je njegove pjesme uvrstio na legendarni kompilacijski album „Bombardiranje New Yorka“ za svoju diskografsku kuću Slučaj najglasnije za koju potom objavljuje albume „Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj“ i „Nuklearne olimpijske igre“. Iste te 1989. godine Čuljak za beogradskog izdavača Nova akropola objavljuje i prvu knjigu pjesama „Mentalni ranjenik“, koju je sam i ilustrirao, osmislivši vlastitu tipografiju. Posthumno je objavljen njegov treći album „Kako je panker branio Hrvatsku“, snimljen 1991.

Ivica Čuljak alias Kečer II, alias Ajatolah Kečer, alias Avet Ravnice, alias Satan Panonski poginuo je 27. siječnja 1992. godine pod nerazjašnjenim okolnostima. Ubrzo potom počele su urbane predaje o njegovoj pogibiji, kao i tvrdnje da je još uvijek negdje živ, no prema podacima do kojih je došla autorica knjige „Tijelo otpora Satana Panonskog“, Čuljak je poginuo nesretnim slučajem u Aninoj ulici u Vinkovcima, poskliznuvši se na ledu, uslijed čega ga je otkočena puška koju je držao u rukama ranila u glavu te je nekoliko sati kasnije podlegao ozljedi. Brojne su legende koje se još uvijek o njemu pričaju. Teatrologinja Ljubica Anđelković Džambić svrstala je Ivicu Čuljka među pionire autodestruktivnog body arta na temelju znanstvenog pristupa njegovim zapisima i proučavanja njegova života i rada.

NACIONAL: Koliko je, po vašem mišljenju, moguće sagledati neku povijest alternativne i kazališne scene od kraja sedamdesetih do početka devedesetih bez uvida u lik i djelo Ivice Čuljka?

Moguće je, naravno, „koga nema, bez njega se može“, samo je pitanje koliko je to cjelovit pristup. Kada je o kazalištu riječ, ako me pitate za područje performansa, Čuljak jest značajan kao začetnik jedne linije unutar tjelesnog performansa, no bilo bi preuzetno reći da je neka od ključnih figura bez koje ne bismo mogli sagledati ta desetljeća. Kada je pak o alternativnoj glazbi riječ, ozbiljni prikazi novovalnog doba uglavnom se usredotočuju na tzv. punk trokut Zagreb-Rijeka-Ljubljana, dok Čuljak dolazi s margine koja nije toliko popraćena, a u devedesetima, kada vinkovačka scena dolazi u fokus, Čuljak više nije bio živ. No i u toj poziciji „mimo struje“ on je našao način da postane regionalni fenomen, pa možemo reći kako bi bilo nepravedno da ne postoji dublji uvid u njegovo stvaralaštvo i svakako ga ne treba izostaviti kada je o domaćoj alternativnoj kulturi riječ.

NACIONAL: Satan Panonski bio je jedan od najšokantnijih i istovremeno najbrutalnijih autodestruktivnih glazbenika u Jugoslaviji, no zašto ste i kako izgradili tezu da je planirao svaki nastup iako su se nastupi činili spontanim i šokantnim i autodestruktivnim?

Autodestrukcija na sceni i u svjetskom se kontekstu često doživljavala kao eksces i trebalo je vremena da se prihvati kao umjetnički čin. Isti obrazac bilježimo i kod Čuljka, koji je češće bio percipiran kao lokalna atrakcija, „luđak koji se reže“, nego kao netko tko radi performans. Samoranjavanje na sceni uvijek izgleda donekle spontano, rez na koži u našoj percepciji ruši granicu između umjetničkog doživljaja i stvarnosti zbog šoka koji osjećamo dok gledamo takav čin, no to ne znači da sve nije pomno isplanirano. Mene je zanimalo postoje li dokazi da njegovo samoranjavanje nije slučajnost, a da bi se teza potvrdila bilo je potrebno primijeniti neke teatrološke analize. Potvrde da je promišljao što čini na sceni našla sam u njegovim zapisima u kojima vrlo precizno bilježi neke svoje performanse i kada ih usporedite s videosnimkama, jasno je da ih nije prepuštao slučaju. Isto će tvrditi i redatelj Milorad Milinković koji je snimio dokumentarac o Čuljku. Naravno, ponekad sigurno jest bilo spontanosti, no u cjelini mislim da je on dobro znao što radi na pozornici i zašto to radi.

NACIONAL: Može li se njegov glazbeno-scenski rad može staviti u ravninu s performansima umjetnika koje u knjizi navodite poput Gine Pane, Chrisa Burdena ili čak Marine Abramović?

Ako „ravnina“ u vašem pitanju znači umjetničku kvalitetu, tu su mišljenja podijeljena. Sama osviještenost o vlastitom kreativnom činu ne znači nužno i da je on umjetnički vrijedan, a bitno je i pitanje razloga za izvođenje radnje autodestrukcije. Čuljak tu polazi iz dvojne motivacije – s jedne strane želi biti priznat kao umjetnik performansa, no s druge njegov čin samoozljeđivanja ima i autoterapijsku funkciju – on mu pomaže da se nosi s vlastitom životnom traumom. Tu prelazimo iz umjetničkog u područje tzv. primijenjenog performansa ili kazališta, u kojem estetski kriterij nije dominantno mjerilo, već je mnogo važnije pitanje što se izvedbom može aktivirati ili postići. Opet, i neki su veliki svjetski umjetnici polazili od vlastitih traumatičnih doživljaja, pa i sam Chris Burden nasilan čin koji se događa na pozornici tumači kao zapreku kojom se nastoje nadići neka mentalna stanja, s čime itekako možemo usporediti Čuljkovu situaciju. Rekla bih da umjetnika u umjetnički kanon prihvaćaju drugi, a za Čuljka kao umjetnika performansa ta je vrata otvorila naša istaknuta teoretičarka Suzana Marjanić. Razlog što ta vrata još uvijek škripe kada ih pokušamo širom otvoriti možda je i u tome što zbog njegove prerane smrti zapravo nismo mogli vidjeti bi li njegov performans dobio neku razvojnu liniju u kvalitetnijim uvjetima rada.

NACIONAL: Koliko vam je bilo teško doći do preciznih informacija i podataka o njemu i njegovom umjetničkom djelovanju, jer malo kojeg glazbenika prati toliko legendi i neprovjerenih priča?

To je bio možda i najteži dio, s obzirom na to da znanstveni rad ne trpi neprovjerene podatke, a kod Čuljka je i previše takvih. Urbane legende i glasine toliko su duboko ukorijenjene u percepciju njegova života i stvaranja da sam se često susretala s izjavama njemu vrlo bliskih ljudi, koji su bili uvjereni da znaju pravu stranu priče, a pokazalo bi se da je riječ o još jednom mitu. No nije stvar samo u glasinama, kojima je rado manipulirao i sam Čuljak pa time „zarazio“ sve ostale do razine koju više nije bilo moguće kontrolirati. Mnogi akteri alternativne scene 1980-ih i 1990-ih su živi, no u pamćenju svih tih događanja češće ostaje zabilježena atmosfera, a kada treba precizirati podatke, tada zapravo shvatimo koliko su nam sjećanja krhka.

NACIONAL: Kako ste onda riješili taj problem?

Nema mnogo dokumentacije, puno je toga zaboravljeno i stoga o alternativnoj kulturi općenito nije lako pisati. Paradoksalno, u velikom dijelu meni je pomogao sam Čuljak, koji je doista brižljivo vodio svoju dokumentaciju i pisanu korespondenciju, sve je datirao i potpisivao, detaljno opisivao i time omogućio relativno vjernu rekonstrukciju. Kao arbitar u ocjeni istinitosti i neistinitosti često se našao i Zdenko Franjić, kojeg sam svako malo kontaktirala za provjere raznih tvrdnji na koje sam nailazila.

NACIONAL: Koliko je moguće za razumijevanje njegovog umjetničkog djelovanja razlučiti njegov privatni život od umjetničkog djelovanja, s obzirom na to da je on autodestruktivnu umjetnost živio 24 sata dnevno?

Teško je odvojiti njegov rad od životnih okolnosti. Naravno da nije nemoguće snažno doživjeti neko djelo i bez da išta znamo o njegovu autoru, no ovdje te okolnosti daju kontekst koji je bitan za interpretaciju svega što je radio. Čuljak je primjer umjetnika kojem su životni događaji izravna inspiracija, sam u svojim programatskim tekstovima piše da treba stvarati „o sebi i iz sebe“ i time se približava pojmu totalne umjetnosti u kojoj se život, svakodnevica i umjetnički rad isprepliću.

NACIONAL: U drugom dijelu knjige o Satanu Panonskom, odnosno svog doktorata, polazite od definiranja stvaralaštva Ivice Čuljka kao umjetnosti osobne traume te komunikacije vlastite istine, a samog umjetnika smještate u poziciju društveno stigmatizirane osobe, razmatrajući njegovo umjetničko djelovanje kroz pripadnost petorim društveno marginaliziranim skupinama: mentalno oboljeli umjetnici i stvaralaštvo unutar zdravstvene institucije, osuđenički status, pripadnost supkulturnom pokretu, queer status i stvaralaštvo u ratu. Koliko bi njegov autodestruktivni body art bio primijećen da nije bio panker te da nije pripadao supkulturi tog vremena?

Živeći zatvoren u instituciji iz koje je rijetko izlazio, izvan glavnih umjetničkih tokova i bez formalnog umjetničkog obrazovanja, Čuljak, čini mi se, nije ni imao druge opcije za izvođenje performansa osim klubova u kojima su se održavali punk koncerti i slična događanja. Punk kao supkultura koja po svojem određenju prihvaća različite identitete, one Druge i drugačije, bio je u tim okolnostima jedini prostor u kojem se Čuljak mogao umjetnički ostvariti, pa možemo reći da je izrastao iz supkulture svoga vremena. Moguće je da je to istodobno i ograničavajući faktor jer ga je publika prvenstveno doživljavala kao punk pjevača, a manje kao performera, ali je unutar te supkulture dobio ogromnu podršku zbog koje ni danas nije zaboravljen.

NACIONAL: A podatak da je bio gej?

Što se tiče tvrdnje da je bio gej, tu treba biti oprezan. Čuljak kroz svoju umjetnost provocira različitim tabu temama u koje se ubraja i homoseksualnost, no o njegovoj seksualnoj orijentaciji također kruže različite priče koje sežu u rasponu od biseksualnosti do aseksualnosti. Queer je kao nešto uključiviji pojam spretnije koristiti i svakako da je i taj aspekt njegova života doveo do podrške među skupinama koje odskaču od heteronomnih društvenih određenja, što pokazuju i pjesme i članci objavljeni u nekim časopisima ove tematike.

NACIONAL: Nakon incidenta sa smrtnim posljedicama te presude i zatvaranja njega i brata u zatvor, Čuljak odlazi na pregled u Kliniku za psihijatriju Vrapče odakle ga šalju na liječenje u bolnicu u Popovači, gdje mu osoblje maksimalno izlazi u susret i stječe sve preduvjete da se posveti umjetnosti. Koliko mu je zapravo njegov boravak u Popovači omogućio da se umjetnički ostvari?

Sasvim sigurno, bez podrške liječnika Čuljak bi teško podnio tih devet godina koje je proveo u neuropsihijatrijskoj bolnici, a da je boravio u zatvoru, ne bi imao toliko mogućnosti za kreativna istraživanja. Prema mojim saznanjima, to su bili začeci art terapije kakva se i danas tamo provodi. Ono što je on sam instinktivno osjećao, da mu kreativnost pomaže da se nosi s negativnim osjećajima, liječnici su podržali. Imao je sreću što je u tim nelijepim bolničkim uvjetima života imao osiguran prostor za rad, svojevrsni atelje, te su mu bili omogućeni tzv. terapijski izlasci na nastupe, kao i posjeti u njegovu „otmjenu izolaciju“, kako ju je ironično nazivao. Za popularnost se pak pobrinuo sam, snažno motiviran osjećajem nepravde dane je posvetio širenju svoje priče putem mail art mreža i mnogobrojnih pomagača.

NACIONAL: U disertaciji spominjete da je slao pisma i Franji Tuđmanu i Veljku Kadijeviću, kao i brojnim redakcijama, da mu pomognu da objasni pravu istinu o svom zatvaranju i liječenju. Jeste li uspjeli doći do kojeg od tih pisama? Što im je zapravo pokušavao reći?

Da, to su molbe koje je kontinuirano slao na različite adrese, dio njih sačuvan je u Čuljkovoj arhivi koju danas čuva Zdenko Franjić, pokoja se nađe i u digitalnom obliku na internetu. Uz molbe upućene institucijama tu su i otvorena pisma koja je slao na mnoge adrese. Čuljak je smatrao da mu je tijekom sudskih procesa nanesena nepravda zbog neuvažavanja njegovih argumenata i neobjektivnog suđenja. Progonio ga je snažan osjećaj nemoći zbog nemogućnosti iskazivanja svoje istine, slijedom čega zaključuje da je kazna koju je dobio prevelika za čin umorstva – koji nije negirao, ali ga je opisivao kao jedini trenutak u životu u kojem je bio „van kontrole“ i kojeg se ne sjeća. U molbama nadležnim organima i pojedincima pokušava iznijeti svoje viđenje cjelokupne situacije, no uglavnom nailazi na kafkijanske odgovore o nenadležnosti pojedinog adresata za njegov slučaj.

NACIONAL: Je li se obraćao tim ljudima i institucijama službenim stilom ili sebi svojstvenim „punk stilom“?

Zanimljivost tih molbi u tome je što izostaje očekivani tzv. administrativni stil pisanja, pa ih možemo promatrati kao tekstove hibridnog žanra na razmeđi umjetničkog i dokumentarnog. Čuljak u njima, čini se svjesno, balansira na tankom rubu „ludosti“ i provokacije, obraća se predstavnicima vlasti prilično prisnim rječnikom i s pozicije „pankera po narodnosti“, pa tako, primjerice, Franju Tuđmana upućuje da prouči neke fanzine i šalje mu svoje pjesme, a komisiji u Predsjedništvu Jugoslavije objašnjava pojam autodestrukcije. Zato su u knjizi ta pisma analizirana i kao literarni tekstovi u kojima se prepoznaje postupak umjetničke manipulacije.

NACIONAL: Među prvima je Satanove radove otkrio Zdenko Franjić te je njegove pjesme uvrstio u legendarnu kompilaciju nezavisne i alternativne scene „Bombardiranje New Yorka“ za svoju diskografsku etiketu Slušaj najglasnije! Koliko je Čuljku značio taj svojevrsni izlazak u javnost?

Čuljak nije bio nepoznat ni ranije, kada je nastupao s Pogrebom X. Na „Bombardiranju New Yorka“ izlazi u javnost kao novi umjetnički identitet Satan Panonski, što je predstavljalo i najkreativniju fazu njegova stvaralaštva, koja mu je donijela širu, regionalnu prepoznatljivost.

NACIONAL: Puno je verzija priče o kraju njegova života i pogibiji. Do kojih ste podataka došli, a koji su po vama najvjerodostojniji i u koje ste i sami povjerovali?

Kako sam ipak radila teatrološko a ne kriminalističko istraživanje, tako sam negdje morala povući granicu, s obzirom na ranije spomenute brojne legende oko nekoliko ključnih Čuljkovih životnih događaja. Priče o njegovoj pogibiji stoga sam obradila u poglavlju o mitologiji, svjesna da do stopostotno potvrđenih podataka ne mogu doći. Sigurno je da ima ljudi koji znaju mnogo više detalja od mene, no čak i oni koji su danas u akademskim krugovima i znaju što znači točan podatak za teorijski rad, u razgovoru su bili skloniji mistificiranju i zadržavanju navodnih tajni oko tog slučaja za sebe. Stoga sam se „priklonila“ verziji koja kaže da je poginuo nesretnim slučajem, okliznuvši se na ledu, pri čemu ga je smrtno ranila otkočena puška. Postoji jedna verzija po kojoj je neposredno prije toga izgovorio „Sad ćeš vidjeti cirkus!“ i uklopila bi se u romaneskni mit o Satanu, no nije potvrđena. U svakom slučaju, tužan je to i tragičan kraj jednog nesretnog života koji ostavlja mnogo otvorenih pitanja.

NACIONAL: Postoji li možda ideja da se napravi neka prigodna izložba koja bi objedinila njegovo umjetničko stvaralaštvo i time na neki način valorizirala njegovo umjetničko djelovanje i važnost za autodestruktivnu body art scenu?

Zapravo, postoji, čak je prije koju godinu projekt prijavljen na natječaje Ministarstva kulture i medija, no nije bio odobren. Bilo bi lijepo organizirati neku multimedijalnu, možda i putujuću izložbu, no to je produkcijski pothvat na koji ovog trenutka sama, bez pomoći nekog tima, nisam spremna.