Proslavljeni pisac i nobelovac Ivo Andrić veći dio svog života proveo je usamljenički. Razlog tome bio je što je veći dio života proveo čekajući na svoju veliku ljubav. Andrić je Milicu Babić upoznao dok je ona bila u braku sa Nenadom Jovanovićem. Milica Babić je bila prva školovana kostimografkinja.

Njih troje bili su veoma dobri prijatelji, imali su slične interese i brojne teme za razgovor. Andrić je često slao pisma koja je počinjao sa “Dragi prijatelju”, ali vjeruje se da su pisma bila prvenstveno upućena Milici, u koju je pisac bio potajno zaljubljen. Potpisivao ih je sa “Mandarin” što je bio nadimak koji mu je Milica izmislila prije njegovog odlaska u Kinu. Takav prisan odnos i druženje u troje će se nastaviti dvadesetak godina sve do Nenadove smrti 1957. godine. Tako da je i priča “Jelena žena koje nema” posvećena upravo Milici. Od trenutka kada je Milica postala udovica, Andrić joj je pisao sve češće javljajući se sa svih putovanja. Ubrzo potom Milica i Ivo su se vjenčali i počeli živjeti zajedno.

S njom je proveo najljepše trenutku u životu, a ona je bila tu kada je saznao da je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Andrić je svoju voljenu Milicu čekao trideset godina, međutim ljubavna sreća nije predugo trajala jer se ona ubrzo razboljela od teškog oblika artritisa. Ovo dvoje, prije svega prijatelja, ostali su zajedno do kraja života.