Dok se odnosi između Hrvatske i Srbije kreću u ritmu tanga – dva koraka naprijed, jedan nazad – suradnja na kulturnom planu između dviju zemalja sve je bolja. Srpska publika sa zanimanjem prati hrvatske kulturne događaje u Beogradu i obrnuto – srpske kazališne predstave i koncerti srpskih umjetnika redovito su u Zagrebu rasprodani. Iako postoje opravdani prigovori pripadnika hrvatske manjine u Srbiji na odnos vlasti prema njima i njihovu pravu na očuvanje nacionalnog identiteta, kulture i prava na obrazovanje na materinjem jeziku, u urbanim sredinama, osobito u Beogradu, hrvatska zajednica nastoji pridonijeti većoj vidljivosti hrvatske kulture u Srbiji.

Inače, hrvatska zajednica u Beogradu broji oko 20 tisuća ljudi. U Srbiji živi oko 60 tisuća Hrvata, no po mišljenju nekih naših sugovornika ima ih još toliko, ali mnogi se ne žele deklarirati kao Hrvati. Većina kulturnjaka izuzetno je dobro integrirana u srpsku kulturnu scenu, premda ne skrivaju svoje etničko porijeklo. Neki su se u Beograd doselili, neki su tamo rođeni… Iako je zajednica u Beogradu relativno velika, četvero entuzijasta hrvatskih korijena – Ljiljana Crnić, Mihail Balić, Aleksandar Alač i Ivana Vukov – osnovalo je 20. srpnja 2016. Hrvatski kulturni centar Beograd. Osim što su cijenjeni i prepoznati u javnosti, povezuju ih apolitičnost i želja da se prije svega promovira hrvatska kultura. Relativno skromno i bez novčanih sredstava predstavili su se javnosti početkom 2017. međunarodnom izložbom “Vezalo me za taj kamen”. Nakon izložbe aplicirali su na natječaje i dobili financijsku potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Do sada nisu imali vlastiti prostor za djelovanje, ali su upravo proteklog tjedna pozvani na razgovor kod nadležnih službi u Gradu Beogradu koji im je ulio nadu da će to biti riješeno.

Književnica Ljiljana Crnić, predsjednica Hrvatskog kulturnog centra, rodom je Splićanka i time se ponosi. Iako od udaje, preko trideset godina, živi u Beogradu, i dalje govori svojim splitskim dijalektom. Članica je Udruženja književnika Srbije i Hrvatskog književnog društva Rijeka. Piše na standardnom hrvatskom jeziku, kao i na dalmatinskom narječju, a svoje knjige poezije objavljuje u Srbiji. Pjesme su joj prevođene na slovenski, češki, mađarski, makedonski, engleski, talijanski i njemački, a upravo joj je prevedena i objavljena dvojezična hrvatsko – slovačka knjiga izabranih pjesama.

Sudionica je međunarodnih festivala, književnih susreta i kolonija, a za svoj rad primila je brojne nagrade i priznanja u Srbiji i zemljama regije. Iako je dobitnica nagrade Zlatna značka koju su joj Ministarstvo vanjskih poslova i Kulturno-prosvetna zajednica Srbije dodijelili za dugogodišnji rad u kulturi i doprinos u očuvanju hrvatskog književnog jezika i kulture, na zahtjev za članstvom u Društvu hrvatskih književnika do danas nije dobila odgovor. “Dovoljno mi je da znaju da postojim i da sam naša, ne treba mi nikakva nagrada”, istaknula je Ljiljana Crnić.

Objasnila je zašto je njih četvero prije dvije godine odlučilo osnovati Hrvatski kulturni centar, s obzirom na to da već postoje hrvatske udruge u Beogradu: “To je bilo iz dišpeta svima onima kojima se kada se spomene lepo i lipo, kosa diže na glavi. Učinili smo to zbog svih onih koji ne mogu shvatiti da se različitosti tako lijepo spajaju i da nas kultura sve veže. Cilj nam je u najboljem svjetlu predstaviti hrvatsku kulturu u Beogradu. No Hrvatskog kulturnog centra ne bi bilo da nismo dobili podršku Veleposlanstva Republike Hrvatske i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Bez njihove pomoći ne bismo mogli funkcionirati.”

Među osnivačima Hrvatskog kulturnog centra Aleksandar Alač i Ljiljana Crnić predstavnici su hrvatske dijaspore, dok Ivana Vukov i Mihajlo Balić predstavljaju manjine i rođeni su u Srbiji. Svi rade volonterski i za sada ne mogu plaćati službenu osobu koja bi se bavila samo Centrom. U udruzi su okupili zavidan broj intelektualaca, umjetnika, fotografa, slikara, a i sami su etablirani i poznati na srpskoj kulturnoj sceni. Na pitanje osjeća li se srpskom umjetnicom ili joj je vlastita nacionalnost ipak važnija, Ljiljana Crnić odgovorila je da je prije svega “dijaspora na privremenom radu koja pripada i jednoj i drugoj kulturi”:

“Uostalom, ja sam zbog ljubavi došla u Beograd, kao i Aleksandar Alač. Mi smo se tu zaljubili, osnovali obitelji, tu radimo, a postali smo i javne osobe. Osobno nikada, pa ni u onim najgorim ratnim vremenima, nisam imala problema zbog svog porijekla. Poštuju me i ne pitaju odakle sam. U šali volim reći da u Beogradu ima oko 20 tisuća Dalmatinaca, a ostali pripadnici naše zajednice su Hrvati. Svu ljepotu Beogradu dao je Split, kada je hrvatska kultura u pitanju.”

Tijekom 2017. Hrvatski kulturni centar Beograd organizirao je gostovanje mlade kantautorice Sare Renar, večer s hrvatskim književnikom iz Sarajeva Željkom Ivankovićem, dobitnikom nagrade Gjalski za 2016., kao i koncert komornog zbora Val iz Rijeke “Kao nekad pred Božić”. Sve to odvija se u različitim beogradskim kulturnim institucijama, od kazališta do biblioteka, budući da svoje službene prostore još uvijek nemaju. Posebno su zahvalni knjižnici “Milutin Bojić” u centru Beograda, čiji im programski urednik Karlo Astrahan velikodušno izlazi u susret i ne naplaćuje svoje usluge. U planu im je organizacija večeri posvećene Momčilu Popadiću, koji je također bio porijeklom Dalmatinac, a na kojoj bi, kao jedan od njegovih prijatelja, sudjelovao Zlatko Gall. Željeli bi ugostiti i zbor Hrvatskog pjevačko glazbenog društva “Petar Zoranić” iz Zadra u povodu 110 godina njegova postojanja. Smatraju da bi to ujedno mogla biti i odlična turistička promocija Zadra, uz sudjelovanje vinara i restorana iz Zadarske županije. No sve to zahtijeva financijska sredstva, do kojih jako teško dolaze s obzirom na to da sponzore, čak i među tvrtkama koje posluju i u Hrvatskoj i u Srbiji, kultura pretjerano ne zanima.

Osim velikog entuzijazma, uvelike im koriste i privatne veze s ljudima iz književnih i glumačkih krugova koji im pomažu u organiziranju kulturnih događaja. Posebno ih veseli činjenica da je njihova publika multinacionalna, kao što su i članovi Hrvatskog kulturnog centra Beograd različitih nacionalnost; u tome i vide ljepotu svojih okupljanja. Na pitanje može li se uspoređivati status srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji, Ljiljana Crnić odgovorila je da su udrugama hrvatske manjine u Srbiji koje dugo postoje osigurani uvjeti za djelovanje, a kada smo je pitali o politici, rekla je da bi “radije pričala o seksu”. Ipak, sama najava da bi Hrvatski kulturni centar Beograd trebao dobiti svoje prostore, smatra ona, pokazuje da dolazi do pomaka u međusobnim odnosima i ispunjenja dijela dogovora sa sastanka Vučić – Grabar-Kitarović u Zagrebu, bez obzira na nemile događaje koji su nakon toga uslijedili. Po mišljenju Ljiljane Crnić, mediji s obiju strana granice dali su previše prostora političkom marginalcu kakav je Vojislav Šešelj, koji je uspio u svom naumu i otjerao visoko hrvatsko izaslanstvo iz Beograda.

Poznati srpski glumac Aleksandar Alač, također beogradski Splićanin, suosnivač je i zamjenik predsjednice Hrvatskog kulturnog centra Beograd. Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Branka Pleše. Stalni je član Beogradskog dramskog pozorišta od 1987. godine, a osim kazališnih, ostvario je niz uloga u filmovima i televizijskim serijama. Najpoznatije su mu uloge Jaše Rajtera u seriji “Odlazak ratnika, povratak maršala” i potpukovnika Mihaila Naumovića u seriji “Kraj dinastije Obrenović”. Kako njegova ljubav prema Dalmaciji, moru i lovu na ribe nikada nije ugasla, Alač dobar dio godine provodi u rodnom Splitu i Drveniku, gdje ima kuću.

‘Incident sa Šešeljem ponovno je unazadio priču o normalizaciji odnosa do krajnjih granica, ali se ipak nadam da će razum prevladati’, kaže glumac Aleksandar Alač

Na primjedbu da su brojni glumci iz Dalmacije za vrijeme Jugoslavije birali radije novosadsku ili beogradsku Akademiju umjesto zagrebačke, rekao je da je to tada bila jedna država u kojoj su postojale tri akademije na kojima su se mogli polagati prijemni, a upisivalo se tamo gdje ste primljeni. On je 1980. primljen na Akademiju u Novom Sadu, da bi ga Paolo Magelli 1983. doveo u Beograd. Tu se oženio poznatom srpskom glumicom Vesnom Čipčić, s kojom ima dvoje djece. Iako više nisu u braku, njegov obiteljski život, kao i profesionalni, vezan je i dalje uz Beograd i Srbiju. Naravno, nije uvijek bilo lako, ali ono što ga je, kako je rekao, zadržalo u Beogradu u ona najteža ratna i poratna vremena jest krug prijatelja i kolega koji su fenomenalni ljudi. “Beograd je kozmopolitska sredina u koju su svi dobrodošli, usprkos svemu”, istaknuo je Alač. No i on se slaže s mišljenjem Ljiljane Crnić da nije isto biti pripadnik hrvatske dijaspore i hrvatske manjine koja živi u Srbiji, jer su njihovi problemi sasvim drugačiji – od školovanja na materinjem jeziku do političkih predstavnika u institucijama na lokalnoj i državnoj razini.

Upravo na dan kada je vođen ovaj intervju, Aleksandar Alač primao je nagradu Ministarstva vanjskih poslova i Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za dugogodišnji rad u srpskoj kulturi, u kojoj je prisutan gotovo 40 godina.

To je, naravno, velika čast i priznanje, ne samo njemu, već i Hrvatskom kulturnom centru koji ga je predložio. Po njegovu mišljenju, to je znak da se jedna takva udruga i njeni prijedlozi ipak poštuju u državnim institucijama Republike Srbije.

Govoreći o radu Hrvatskog kulturnog centra, priznao je da im nije bilo lako kada su počinjali jer su nailazili na opstrukcije, čak i iz hrvatske zajednice. No usprkos tome, u Beogradu postoji veliki interes za hrvatsku kulturu, što su oni kao ljudi iz kulture željeli iskoristiti. “Osobne veze su ključne jer su mnogi prijatelji glumci i književnici spremni doći u Beograd i nastupati besplatno, ali za to je prije svega potreban prostor u kojem bi se događaji mogli organizirati”, rekao je Alač. Njihova članica je i Ida Prester, Hrvatica koja živi u Beogradu i također ima svoj krug kontakata. Ona se čak sjetila napraviti anketu po srednjim školama, o tome koje bendove mladi slušaju. Budući da među mladima postoje predrasude, ispalo je da baš oni koji navodno najviše mrze Hrvate, najviše slušaju hrvatsku glazbu.

Komentirajući posljednje političko-diplomatsko prepucavanje između Hrvatske i Srbije, Alač je primijetio da uvijek kada se zaoštre odnosi između dviju zemalja, stradaju manjine. Smatra da je incident sa Šešeljem ponovo vratio priču o normalizaciji odnosa na početak, ali se nada da će razum prevladati i da će se nastaviti s onime što su predsjednici dviju država dogovorili.

Srpska policija spriječila je Šešeljev skup u Hrtkovcima, a hrvatska policija zaustavila je Kelemineca i njegove pravaše u pohodu na Jasenovac – to su pozitivni znakovi da se ne žele ići u daljnje zaoštravanje odnosa. “Pitanje je samo percepcije: je li čaša poluprazna ili polupuna?” komentirao je, uz dozu sarkazma, posljednje događaje Aleksandar Alač.

Poziv iz gradskih službi i obećanje da će Hrvatski kulturni centar dobiti svoje prostore, tumači kao veliki napredak i gestu kojom se želi pokazati da je predsjednik Vučić mislio ozbiljno kada je obećao da će im osigurati besplatno korištenje prostora 99 godina. Uostalom, Srbija želi postati članica Europske unije pa mora uvažavati nacionalne manjine i normalizirati odnose sa susjedima. Još jedna simbolična gesta, smatra Alač, bila bi izuzetno važna, a to je osiguravanje barem jednog zastupnika hrvatske manjine u srpskoj skupštini, kao što pripadnici manjina imaju zagarantirana mjesta u Hrvatskom saboru. “Naravno da ta jedna ruka ne bi mogla puno promijeniti, ali to bi svakako bio korak naprijed u srpskoj politici”, zaključio je Alač.

No i on je naglasio da je Hrvatski kulturni centar apolitična udruga kojoj je cilj približiti hrvatsku kulturu, s naglaskom na onu urbanu, ne samo pripadnicima hrvatske manjine, nego svim građanima Beograda. Nada se i da će u budućnosti, kada dođu do svojih prostora, moći pozivati sve hrvatske udruge iz Srbije da predstave svoje aktivnosti i sadržaje. U tom smislu, kako je rekao, dragocjena im je i suradnja s kulturnim centrima poput Parobroda. Izvršni producent Ustanove kulture Parobrod Zlatko Crnogorac etničkim porijeklom je iz Hrvatske, a obitelj mu se prije više od sto godina doselila u Vojvodinu. Vuče korijene iz Dalmacije, točnije iz Polače, a godinama živi u Beogradu i iskreno priznaje da se puno više no pripadnikom hrvatske zajednice, osjeća pripadnikom jugoslavenske zajednice. Uz napomenu: “Neka mi nitko ne zamjeri!” Naime, više od nacionalnog osjećaja cijeni multikulturalnost koju mu je pružila Vojvodina. I sam Beograd, kao kozmopolitska metropola, utjecao je na takav senzibilitet.

“No opčinjenost Dalmacijom ostala je u meni, iako zapravo nemam neke posebne veze s tim krajem. Imam neke daljnje rođake, ali zapravo svake godine imam agendu i obilazim sve dijelove Dalmacije u kojima nisam bio”, rekao je Crnogorac.

‘Lakše je dovesti bilo kojeg gosta iz Hrvatske nego iz Skandinavije ili Njemačke. Beogradska publika bila je gladna novih imena i novih bendova iz Hrvatske’, kaže Zlatko Crnogorac

Kao producent bio je aktivan i u Srbiji i u Hrvatskoj jer je, kako je rekao, vrlo brzo zahvaljujući svojim organizacijskim sposobnostima dobio priliku raditi velike projekte diljem regije – od Mađarske, Slovenije, BiH do Crne Gore. Početkom 2000-ih u Srbiji se otvorila scena velikih događaja koja je kulminirala koncertima poput Rolling Stonesa ili Policea, kao i Bijelog Dugmeta, koje je organizirao, a bio je i izvršni producent koncerta U2 u Zagrebu 2009. Nakon što je shvatio da tako velikih formata više neće biti na ovim prostorima, odlučio je osnovati Ustanovu kulture Parobrod. “Taj projekt nastao je na valu hipsterske kulture, kada je postao dominantan trend DJ-eva, dizajnera i grafičara pod utjecajem berlinske kulturne scene”, objasnio je Crnogorac. Parobrod je osnovan 2010. godine, unutar Gradske opštine Stari Grad i po sistemu javno-privatnog partnerstva. Sličnih centara u Beogradu tada nije bilo:

“Program se vrlo brzo počeo bazirati na uvozu sličnih stvari iz Hrvatske, prije svega zbog nepostojanja jezične barijere, manjih materijalnih troškova, ali i međusobne prepoznatljivosti. Lakše je bilo dovesti bilo kojeg gosta iz Hrvatske, nego iz Skandinavije, Francuske ili Njemačke.”

Beogradskoj publici uvijek je lakše predstaviti čak i neka potpuno nova imena iz Hrvatske, nego iz udaljenijih europskih zemalja, rekao je Crnogorac. Od samog početka radili su na promociji suvremene hrvatske pop-kulture kroz organizaciju programa “Zagreb na službenom putu”. U Parobrodu preferiraju male formate jer u Beogradu ne nedostaje velikih gostovanja – od HNK, ZKM-a do kazališta Kerempuh, čije predstave redovito igraju u kazališnim institucijama, kao što i sve velike hrvatske pop zvijezde redovito održavaju koncerte u Srbiji.

Razmišljajući tako, prvi su u Beograd doveli Roberta Kurbašu i Zinku Cvitešić s Planet Artom, kao i Mirana Kurspahića s ITD-om. I Kawasaki 3P, i Cinkuši, i Stampedo, i Detour imali su koncerte u Parobrodu. Tako su nakon lokalnog uspjeha u Hrvatskoj, predstavljeni bili i u Srbiji. Zlatko Crnogorac naglasio je: “Beogradska publika bila je gladna novih imena i novih bendova i taj prostor među prvima su iskoristili Elemental, Lollobrigida i Jinx. To im je otvorilo vrata i kada su dolazili sljedeći put, ljudi su ih prepoznavali. Parobrod djeluje samostalno i neovisno o bilo čijoj financijskoj pomoći, a mi čvrsto vjerujemo u svoj uređivački koncept i senzibilitet.”

Najreprezentativniji program u svibnju ove godine bilo je predstavljanje nagrađivanog hrvatskog romanopisca Kristijana Novaka, koji se proslavio romanima “Črna mati zemla” i “Ciganin, ali najljepši”, a bio je potpuno nepoznat beogradskoj publici. Nedavno je i Zlatko Gall imao promociju svoje knjige “Splitska dica”, koja je bila jedna od najposjećenijih:

“Ta knjiga uspjela je privući gomilu Gallovih kolega, glazbenih kritičara, muzičara, kao i publike koja voli splitsku glazbenu scenu. Događaj je kulminirao koncertom Gabi Novak i Matije Dedića, održanom u klavirskoj dvorani ‘Arsen Dedić’. Mi kao kulturni centar koji njeguje nostalgiju prema pop kulturi bivše države i boljim prošlim vremenima, dva svoja najznačajnija prostora imenovali smo prema legendama jugoslavenskog filma i glazbe. Kino se zove ‘Dragan Nikolić’, a klavirska dvorana u kojoj se održavaju koncerti, ali i snimaju albumi, zove se po Arsenu. Tamo je snimljen i album na kojem sudjeluju pop-jazz pijanisti i svira Matija Dedić, uz najpoznatije srpske pijaniste poput Vasila Hadžimanova, ali i Kornelija Kovača i Saše Loknera. Što se tiče gostovanja hrvatskih pjevačica, uskoro planiramo pozvati Natali Dizdar”, rekao je Crnogorac.

U  Hrvatskoj dosta surađuje s Tomom Ricovom, a Parobrod je već dvaput sudjelovao na Media Weekend festivalu kao koordinator predstavljanja beogradske kulturne, ali i gastronomske scene. Naime, jedne godine su osim nekoliko beogradskih bendova, u Rovinju okupili i neke od najpoznatijih beogradskih restorana. Na primjedbu da sve više mladih iz Hrvatske i Slovenije dolazi vikendom na provod u Beograd, što dokazuje da nove generacije bez obzira na sve nisu opterećene demonima prošlosti i političkim napetostima, Zlatko Crnogorac rekao je da je to logično jer Beograd živi vibrantan život koji je uvijek zanimljiv ljudima sa strane. “Kao što i ja mogu dati samo komplimente zagrebačkoj glazbenoj i kulturnoj sceni, iako mi se mnogi prijatelji koji žive u Zagrebu često žale da je tu dosadno. Zapravo, drago mi je što ljudi koji danas dolaze u Beograd ne pate od neke ‘jugoslavenske nostalgije’, već dolaze ponovo zato što Beograd nudi drugačiju vrstu zabave u odnosu na neka tradicionalna zagrebačka odredišta. Beograd je idealan za 24-satni vikend provod i u tom smislu atraktivan je svima koji žele nešto više od klasičnih kazališta ili koncerata.”

S Hrvatskim kulturnim centrom Zlatko Crnogorac počeo je surađivati upravo na koncertu Klinaca s Ribnjaka, koji je prvi kulturni događaj nakon političke i diplomatske krize između Srbije i Hrvatske potaknute Šešeljevim gaženjem hrvatske zastave i izjavama ministra Vulina. Obje institucije pomogle su da koncert dječjeg zbora Klinci s Ribnjaka, koji je prošloga tjedna održan u Dečjem kulturnom centru, uspije i glazbom poveže najmlađe generacije. Domaćini su im bili Dečji hor Čarolija i njihova ravnateljica Leontina Pat, a zajednički nastup srpske i hrvatske djece dirnuo je mnoge.

“Kultura gradi mostove tamo gdje ih politika ruši”, rekla je Ljiljana Crnić i zaključila:

“Sve što s područja kulture stiže u Srbiju s one strane granice, dobrodošlo je. A mi kao Hrvatski kulturni centar Beograd upravo na tome radimo – spajamo glazbenike, umjetnike, književnike s ovdašnjom publikom sličnog senzibiliteta. Naša događanja sjajno su prihvaćena od medija i publike, a svega toga ne bi bilo da nema velike podrške našeg veleposlanika Gordana Bakote i svih djelatnika hrvatskog veleposlanstva u Beogradu.”