U Grožnjanu u Istri prije nekoliko dana započela je renomirana arhitektonska međunarodna ljetna škola arhitekture za studente iz Hrvatske i inozemstva koju godinama organiziraju zagrebački arhitekti Krešimir Rogina i Vinko Penezić. Ovogodišnja tema intrigantna naslova „Bring music out to the town with your architecture“ („Unesite glazbu u grad svojom arhitekturom“) okupila je studente iz Hrvatske, Makedonije i Japana, preko kontakata koje su Penezić i Rogina uspostavili svojim čestim profesionalnim odlascima u Japan, ali i boravkom u Makedoniji kao gosti-predavači na nekim arhitektonskim radionicama i simpozijima. Glavni gosti-predavači istaknuti su japanski arhitekti svjetskog glasa, Takaharu Tezuka (Tokio, 1968.) – koji je radio u ateljeu slavnog američkog arhitekta Richarda Rogersa – i njegova supruga Yui Tezuka (Kanagawa, 1969.). Od 1994. njih dvoje u Tokiju imaju zajednički arhitektonski biro i dobitnici su brojnih prestižnih arhitektonskih nagrada u Japanu te gosti-predavači od Berkeleyja do Salzburga.

Rogina je za Nacional otkrio kako su odabrali temu i goste ovogodišnjeg simpozija. „Grožnjan je oduvijek bio grad glazbe, glazbenih simpozija i radionica, a ne samo arhitekture. Tezuke su naši stari prijatelji koje smo upoznali tijekom projektiranja i građenja Lanterne/Svjetionika prijateljstva u Tokamachiju. Pomogli su nam u nekim tehničkim dilemama o konstrukciji koja je morala biti dvostruko pojačana zbog potresa, ali i snijega koji ondje ponekad padne i do šest metara. Mi smo htjeli da bude što elegantniji jer je njihov proslavljeni Echigo-Matsunoyama Museum of Natural Science blizu njega. Izlagali smo i na poziv Kurta W. Forstera na Venecijanskom bijenalu 2004. u istoj kategoriji i zaista se radi o sjajnim arhitektima proslavljenim izvan Japana“, rekao je taj hrvatski arhitekt.

Rogina je istaknuo i da svake godine na radionicama žele postići kreativno-eksplozivnu mješavinu raznih kultura, škola i pristupa. „Školu smo utemeljili 1989. s našim austrijskim prijateljima Rieglerom i Rieweom, a već su sljedeće godine voditelji bili proslavljeni Englezi Cedric Price i Nigel Whiteley, praktičar i teoretičar koji su postavili temelje pristupa koji se provlači sve do današnjih dana. On glasi da nema arhitekture bez promišljanja i da se ne radi o pukome građenju, nego da to može biti i rušenje, destrukcija kao kreativan čin, kako smo to definirali u svom projektu ‘Stil’ 2001., prvonagrađenom na natječaju u Tokiju 1984. To divno prijateljstvo nastavilo se i sljedećih godina, nijednoga od njih danas više nema među nama, ali postavili smo im male znamene na mjestima na kojima su najviše voljeli boraviti u Grožnjanu“, rekao je Rogina.

On je naveo da u radu s mladim budućim arhitektima pokušavaju premostiti neke praznine u obrazovanju i da je ljeto u Grožnjanu idealno za upijanje novih ideja, izvan sterilnosti i izolacije biroa. „Pristup je otvoren, neformalan i prilagodljiv, mekan, u suglasju s današnjim tehnologijama i načinima komuniciranja. Imamo radni prostor, ali radi se vani i na raznim neočekivanim mjestima kako bi se razbila monotonija i ustaljeni načini razmišljanja. Polaznici se potiču na inovativnost i kreativno, dinamično razmišljanje o postavljenim temama, malim se vježbama i zadacima pokušava defokusirati predirektan put prema gotovim predeterminiranim rješenjima. U svakom se pogledu potiče mentalna gimnastika, a Takaharu Tezuka je tu nenadmašan“, otkrio je Rogina.

S obzirom na to da su već na nekoliko ljetnih škola gosti-predavači bili istaknuti japanski arhitekti, čini se da Japanci u recentnu svjetsku arhitekturu unose invencije i drugačiji senzibilitet prema okruženju i prirodi koje njihovu suvremenu arhitekturu razlikuju od europske ili američke. „I u Japanu arhitekti imaju različite pristupe pa za razliku od prethodne generacije arhitekata u rasponu Ito-Sejima, preferiram svjetonazore svojih prijatelja Tezuka i Ateliera Bow-Wow koji čine također bračni par Momoyo Kaijima i Yoshiharu Tsukamoto. Njihova je metoda nadasve inkluzivna, participativna i nedizajnerska pa se dobro nadovezuje na arhitekturu onkraj građenja Cedrica Pricea. U Japanu ne postoje ruševine, kameno nasljeđe, stremljenje vječnosti, ležernije se odnose prema uklanjanju koje stvara prostor za novi život, nema žala za onim što je prošlo, melankolije i sentimenta, postoji uvijek nepredvidivost i začudnost, poetika se nalazi u malim, prolaznim stvarima“, naglasio je Rogina.

Dobar arhitekt ipak gleda malo dalje od svojih projekata i prati društveni angažman struke, iako je danas prošlo vrijeme pisanja velikih manifesta, deklaracija te organiziranja velikih svjetskih simpozija, na kojima se usuglašavaju značajna pitanja arhitekture. „Društveni angažman kod nas je pao na lakajstvu Komore i Udruženja hrvatskih arhitekata politici i politikantstvu, što je profesiju srozalo na bezličnost i damping koje smo imali devedesetih godina, a ni svjetski nam trendovi ne idu za rukom jer se i ondje cijena spušta prema nuli. Alejandro Aravena je nakon što je dobio nagradu Pritzker i postao selektorom Venecijanskog bijenala, ponudio svoje projekte za free download. Pitanje je zašto to nije učinio prije?“ rekao je Rogina koji je značajan dio ugleda stekao i sustavnim pisanjem arhitektonsko-urbanističkih kritika i kolumni, ali danas se više time ne bavi.

„Ne bavim se više kritikom jer je pisanje još slabije plaćeno od arhitektonskih poslova, a ljudi često smatraju da bi arhitekti trebali živjeti od zraka i biti sretni da mogu raditi besplatno, gledajući druge kako zarađuju i lijepo žive“, kazao je Rogina.