Saga o jednoj dalmatinskoj obitelji, o dalmatinskim ženama, koja je iskaz pobune protiv dalmatinskog šutljivog patrijarhata i posveta generacijama snažnih žena, bit će postavljena na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Roman ‘’Ljeta s Marijom’’ Olje Ivančević Savičević prati povijest obitelji od 1929., preko 1945. i 1965. pa sve do 1991. i do današnjih dana. Sve su to prijelomne godine koje označavaju prekretnice ne samo u društvenom i političkom životu, već i u osobnim životima protagonistica romana. Premijerno će se, u režiji Marine Pejnović, izvesti 24. siječnja, a Nacional je razgovarao s trima glumicama koje ‘’nose’’ predstavu. Bruna Bebić, Snježana Sinovčić Šiškov i Tajana Jovanović, sve tri Splićanke koje su u HNK u Splitu dugi niz godina, sve su 60-godišnjakinje pa stoga imaju znanje i iskustvo kad je riječ o splitskim, dalmatinskim obiteljima, o povijesti, patrijarhatu, ali i razbijanju predrasuda. Glumice su iznimno ponosne i sretne što sudjeluju u kazališnoj priči o snažnim ženama, ali svjesne su da borba za prava žena, za ravnopravnost, za jednake prilike muškaraca i žena, ni blizu nije gotova.

Snježana Sinovčić Šiškov igra Mašu, glavni lik kojeg pratimo od 1991. do danas. Kako pojašnjava, u romanu ‘’Ljeta s Marijom’’ autorica priča o svojoj obitelji:

„Dakle, svi likovi i događaji u našoj predstavi su stvarni. Doista su postojali i dogodili su se. Maša je Oljina majka koja je pred kraj života oboljela od demencije. U startu sam se fokusirala na bolest koja neminovno mijenja karakter. Trebalo je, naravno, pronaći i osobu Mašu kakva je bila prije erozija koje je donijela bolest. Čitajući roman, stalno mi se vrtjela misao da je to zanimljiv predložak za film. Nelinearna struktura i veliki skokovi u vremenu i prostoru. Svaki skok podrazumijeva novu priču jedne od žena iz Oljine obitelji, što znači da svako malo imate promjenu nositelja radnje. Jednostavnije, promjena priče i drugi glavni lik. Činilo mi se nemogućim pronaći dramaturški ključ za postavljanje na scenu. No Marina Pejnović i dramaturginja Mila Pavičević pronašle su ključ koji glatko sjeda u bravu. Potom je Mila odradila izvrstan posao. Tekst temelji na odnosu kćeri i majke, oboljele od demencije, koja izvlači ili uranja u obiteljske priče koje je slušala, ili u kojima je sudjelovala.“

Bruna Bebić u predstavi igra Mašinu majku iz 1965. i gospođu Novak iz 1991. Kaže da je se, kao ženu, ženske sudbine kroz generacije duboko tiču. Osjeća ih u sebi. Poznaje svoju snagu, zna da su joj korijeni ranjivost i ustrajnost. Prepoznaje ju, tvrdi, u ženama oko sebe. Sretna je što je jedna od njih, doživljava ih kao sestre. Kaže da joj je tekst vrlo blizak, da bi jednako mogao biti priča i o njezinoj i mnogim drugim obiteljima. Roman obuhvaća mnogo toga – sjećanje i zaborav, čežnju za pripadanjem i odvajanjem, odrastanje, žensku snagu i krhkost, surovost društvenih okolnosti, kako preživjeti i u svemu tome sačuvati obitelj i ljudskost:

„Autorica teksta predstave, dramaturginja Mila Pavičević, pronicljivo i s razumijevanjem komprimira to poetično tkivo sastavljeno od zbilje i sjećanja u nezaustavljiv niz fragmenata te kroz odnos dementne majke i kćeri koja brine o njoj izrasta pred našim očima koloplet obiteljskih i društvenih odnosa, smjenjuju se karakteri, povijesne okolnosti, obične i neobične sudbine, a obitelj opstaje. Prisutnost smrti otrežnjuje. Nanovo otvara davno postavljena pitanja Tko smo?, Kamo idemo? i u čemu je stvarni značaj naših malih života, a odgovore prepušta nama.“

Tajana Jovanović tekst smatra zanimljivim prvenstveno zato što se uglavnom, kako kaže, te obiteljske priče vrte oko muških protagonista, muškaraca u obiteljskom stablu i nasljeđivanja u svakom smislu. Tvrdi da su žene usputne, muškarčevo je prezime bitno i žena ga preuzima i tako se organizira životna zajednica:

„Ali Olja je to obrnula, povijest jedne obitelji ispričat će se i organizirati oko žena, ženskog naslijeđenog imena Marija. Mislim da se velik broj obitelji može pronaći u tim pričama, o ženama koje su u svojim obiteljima prešućivane, zanemarene iz raznoraznih razloga. Ali ovo je priča i o zaboravu, sjećanju, jer želi reći, dok se sjećamo i spominjemo, naši mrtvi su živi, tu su s nama, u sjećanju, nisu zaboravljeni!“

Tajana Jovanović također igra dvije uloge, Trivunu i čedomorku Macu. Trivuna je žena koja se, kaže, uklapa u patrijarhalni okvir života, negdje u nekom zabitom selu u Bosni, gdje zajedno sa sinom Milom, koji je alkoholičar i nasilnik, sudjeluje u nasilništvu nad nevjestom Kokom:

„Mislim da su i Trivuna u mladosti, kao i Koka, bile žrtva u obitelji, udovoljavale svima jer je to bilo nužno za preživljavanje, zbog straha, nasilja, pritiska muža i njegove obitelji. Takve su žene prestale voljeti sebe jer za sebe se treba izboriti, a to je ipak buntovan čin za koji te žene nemaju hrabrosti ni snage. I tako se taj kod nasilnika i žrtve prenosi u takvim obiteljima s generacije na generaciju. A uloga Mace, ona je kći čedomorke. I zamislite sad život te Mace, u maloj sredini gdje svatko svakoga zna, gdje upiru prstom u tebe kroz cijelo tvoje odrastanje i život, šapućući iza tvojih leđa: ‘mater joj je ubojica, jadna mala’! Kad ti na kući ispisuju ‘čedomorka’. Ali ta Maca ipak smogne snage da se izbori za sebe, svoj život, postaje profesorica fizike i živi ipak neki ‘normalan život’“.

Snježani Sinovčić Šiškov jako se sviđa činjenica da roman prema kojem pripremaju predstavu slavi ženu i njezinu snagu, što govori o položaju žene u društvu. U literaturi, kroz povijest, tek su se, kaže, sporadično javljali veliki ženski likovi i to uglavnom u funkciji muške priče, muške drame, od muških autora. Vrlo rijetko su žene bile protagonisti:

„Žene autorice nisu gotovo ni postojale. Sestre Brontë su ispočetka objavljivale pod muškim pseudonimima. Pojavom feminizma i postupnom emancipacijom žena, pomalo, pa sve hrabrije i češće, oslobađaju se i spisateljice. Naravno da ne mislim da spolnost određuje kvalitetu, ali donosi uvijek dobrodošlu različitost. To je definitivno obogatilo i našu i svjetsku književnu baštinu. Dan danas, svaka žena, osobito ambicioznija žena, suočava se više nego muškarci s različitim preprekama i ograničavajućim faktorima: antropološkim, obiteljskim, medijskim, političkim, vjerskim, socio-kulturalnim, egzistencijalnim, profesionalnim, egzistencijskim… O tome progovara i naša predstava.“

Kad je riječ o ključnim povijesnim godinama koje se isprepliću i stvaraju radnju romana i predstave, Bruna Bebić kaže da su to burne godine, godine društvenih potresa, revolucija, valova sile. A najvažnije promjene, one u našim glavama i srcima, idu sasvim polako, malim koracima, iz generacije u generaciju, ali ustrajno:

„Sve više vjerujemo sebi, vidim to i u mlađim naraštajima, navikavamo se na vlastite darove i vrijednosti. Naše prabake lišavane su nasljedstva u korist braće, naše bake većinom nisu bile obrazovane, naše majke odricale su se posla zbog kućnih poslova. Danas više nije tako. Naše kćeri jasno i glasno govore što misle, odlučuju same. Imala sam sreće sa svojom obitelji, o svemu se razgovaralo. Brat i ja odgajani smo jednako, govorili su nam da smo pametni i da možemo sami. Naglasak je bio na poštenju i poštovanju svakog čovjeka ponaosob, nipošto na razlikama. Beskrajno sam zahvalna svojim roditeljima što su me podržavali i pustili da mislim svojom glavom.

Što se tiče Dalmacije, vjerujem da je najvažnija promjena da su žene naučile da nije najvažnije udati se, da mogu i moraju biti samostalne i financijski neovisne. Važno je stvoriti sebi prostor slobode i mogućnost izbora.“

Zorana K. Čatipović, Katarina Romac, tri glavne glumice, Petra K. Botić, Stipe Radoja, Marjan N. Banić, Zdeslav Čotić, Ana Marija Veselčić, Nikša Arčanin, Monika Vuco Carev i Lucija Alfier. FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Bruna Bebić nastavila je i rekla da golemi osjećaj nesigurnosti koji danas vlada u svijetu čini da tradiciju i tzv. zaostalost doživljava pomalo i kao utočište. Što se tiče patrijarhata, smatra da stvari pomalo idu naprijed, ali vrlo polako:

„Promjene su često brže u formalnom smislu, u zakonu, izvana, a navike je teško iskorijeniti, stvarane su dugo kroz povijest. Tako je to s ljudskim glavama. Mislim da smo svi još uvijek zbunjeni promjenama i definiranjem društvenih uloga. Prije svega treba njegovati poštovanje prema sebi i suprotnom spolu, u oba smjera. Ravnopravnost ne znači negiranje različitosti. Još uvijek vježbamo, s promašajima i krivim potezima, i dugo ćemo, dok pronađemo pravu mjeru.“

Slično razmišlja i Tajana Jovanović. Mišljenja je da je njezina generacija imala djetinjstvo i djevojaštvo u pravom smislu te riječi. Možda zbog toga što se nisu previše razlikovali u materijalnom statusu:

„A danas je to odmalena nekakvo natjecanje, ruganje onima koji manje imaju, koji ne nose markiranu robu, ne idu na skijanje, a čak im roditelji za dobar uspjeh u školi poklanjaju operacije usana ili grudi. Mislim da su zbog svega toga danas te djevojke-djevojčice netko tko je negdje duboko u sebi pomalo pogubljen, tužan i uplašen. A tu je i svijet – razne industrije, korporacije, politike – koji profitira na nesigurnosti tih mladih žena. Stoga je meni zaista tužno u Splitu, koji je oduvijek bio pojam za ljepotu žena, vidjeti te mlade žene s tim neprirodno napumpanim usnama, koje valjda misle da će biti poželjnije, sretnije, voljenije ako to učine. Ali čemu to u tako mladoj dobi, pa mladost je lijepa sama od sebe, čemu ljepotu naružiti. To je taj pritisak svijeta oko nas, ta nesigurnost koja mlade žene pretvara u žrtvu, u lak plijen. I one su žrtve, kao Koka iz zabiti Bosne, jer su također izložene nasilju i pritiscima, ali je to upakirano u šarenu šljokičastu kutiju s mašnicom na vrhu.“

Tajana Jovanović kaže da nije lako mladim generacijama žena. Pojašnjava i zašto tako misli:

„Nije im lako posebno kad vide ovakav svijet danas, u kojem ih neki – primjer je Hod za život – žele pretvoriti u strojeve za rađanje, ili neki – klečavci pred crkvama i na trgovima – koji se u 21. stoljeću mole za čednost žena u odijevanju, za muški autoritet u obitelji. Ali shvaćaju i te mlade žene da je u njima velika moć, snaga, kad su se na njih obrušile sve te udruge i ti besprizorni likovi, da su im žene svojom superiornošću prijetnja i da ih žele vratiti u neka vremena potlačenosti, podložnosti, a neki bi od tih ‘muškaraca’, možda, i koju lomaču potpalili. Pored toliko problema na našoj Zemlji, ti neki ratnici ženama bi određivali kako će se odijevati, što će misliti, što govoriti, kako živjeti. Iz ove sad perspektive, kako je bilo lako i lijepo mojoj generaciji biti dijete, biti djevojka. Bez ovolikog uplitanja politike u sve segmente društva, živjeli smo pravi život, neopterećen nacionalnom, vjerskom pripadnošću kolega, prijatelja ili njihovih roditelja.“

Snježana Sinovčić Šiškov kaže da je danas žena prisutnija u znanosti, kulturi, politici, privredi, sportu… Žene sve češće zauzimaju vodeće pozicije u svim područjima ljudskog djelovanja. No tvrdi da nismo ravnopravni:

„To je činjenica. Ne samo u Dalmaciji. Patrijarhat je čvrsto ukorijenjen, osobito u manjim i ruralnim zajednicama, ali je podmuklo prisutan i u velikim urbanim sredinama. Zaposlena, financijski neovisna, čak iznimno uspješna žena u svojoj profesiji je i dalje plaćena manje od muškarca. Neke, ženama zanimljive, poslove za koje su spremne i educirane i dalje lakše dobivaju muškarci. Hej! Nadalje, ženina pozicija i obaveze u obitelji se teško mijenjaju. U dinamici obiteljskih odnosa, čini mi se da je žena glavni motor. Žena danas mora funkcionirati po principu perpetuum mobile, bez pogonskog goriva. Ono što me žalosti jest t da je naše cjelokupno društvo u svojevrsnoj regresiji. Ženi se katkad suptilno, a bogme i nasilno, pokušavaju oduzeti i uskratiti davno stečena prava. Čini mi se da je mizoginija sve prisutnija, ili je ja češće primjećujem, pa me sve više nervira. A nevjerojatno mi je kad mizoginiju primijetim i osjetim kod žena.“

Snježana Sinovčić Šiškov odrastala je u vrlo emancipiranoj obitelji. Roditelji su joj, ističe, pomagali i poticali ju na obrazovanje, ostvarenje ambicija, separaciju, samostalnost, vlastitu emancipaciju, sućut, poštovanje, samopoštovanje, pravednost, samodostatnost:

„Stoga mi je osjećaj slobode, jednakosti, prava i pravde, ne samo moj, u svakom pogledu uvijek bio jako važan. Bila sam poprilično buntovna, glasna i ratoborna. S godinama dolaze iskustva koja grade mudrost. Osjetljivost je ostala ista, reagiram. Ali rekla bih da su moje reakcije blaže, ne tako burne. Izbjegavam sukob i ako je moguće pretvaram ga u argumentiran dijalog i ne odustajem. Naravno, ako mi je stalo i ako vrijedi. Ako ne, ne gubim vrijeme.

Trebamo bolje odgajati svoje kćeri i svoje sinove. Učiti ih uzajamnom poštovanju, ali i samopoštovanju. Trebamo korigirati i sebe. Suočiti se s vlastitim željama, očekivanjima i željama i očekivanjima okoline. Od obitelji, nadalje. Mudro odabrati i nositi se s vlastitim odabirom. Nije lako, znam iz vlastitog iskustva. Treba i birati političare koji će donositi zakone koji nam odgovaraju i braniti naše interese.“

Posljednjih godina nacionalne kazališne kuće sve više se bave suvremenim tekstovima, aktualnim temama, HNK u Splitu nije izuzetak. Dokaz za to su i predstave ‘’55 kvadrata’’ koja se bavi apartmanizacijom, ‘’Bolna djeca u cvijeću’’ koja obrađuje komunikaciju putem društvenih mreža, ili ‘’Bilježnica Robija K.’’. Jedno od važnih pitanja su i patrijarhat i položaj žena u društvu. Bruna Bebić kaže da je svakako važno da HNK kao nacionalna kuća ima prosvjetiteljsku ulogu:

„Čini mi se da je u posljednje vrijeme zabava, nažalost, dominantna. Najbolje se prodaje. Pitanje položaja žena, međutim, općenito nije zapostavljeno, dapače. Svijet voli trendove, naš narod također, pa nam se događa da se svi odjednom bave istom temom. A ima ih još. Siromaštvo, neobrazovanost, raspad obitelji, ranjivost, naglašeni individualizam, usamljenost, nedostatak empatije, važnost intimnosti u odnosima, vrijednost vedrine – također zaslužuju našu pažnju. Kazalište, ako je dobro, iznimno je moćno. Živa stvar koja se događa u trenutku, šalje impulse pameti, srcu i trbuhu. Otvara pitanja, opušta, nasmijava, izaziva pobunu i radi to na suptilan način. Tko je zaista prisutan tom činu, vidi, čuje, osjeća i razumije. Vjerujem da nas još ima takvih.“

Snježana Sinovčić Šiškov tvrdi da su nacionalne kuće svojedobno i osnivane s prosvjetiteljskim poslanjem. Njihova je obaveza, smatra, postavljanje i klasika i recentnih autora, ali ne samo zato što su klasici, ili suvremeni, već zato što nose poruku koju u tom trenutku trebamo, želimo i znamo kako poslati:

„Tekstovi se i odabiru upravo po principu. Zato je jako važno i mudro birati ravnatelje i one koji odlučuju o repertoaru. Dobrim predstavama mijenjamo ukus publike. Taj proces, nažalost, može ići u obrnutom smjeru. Jedna predstava ne može promijeniti stav. Ali može postaviti pitanje. Može ukazati na problem. Može probiti granice, napraviti iskorak. Ako radimo takve predstave, s dobrim pričama, vješto postavljene i dobro odigrane, koje će buditi emocije kod publike i poticati ih na promišljanje, onda vremenom, sigurno možemo mijenjati i formirati stavove.“

Tajana Jovanović kaže da je dobro da teatri, pa i splitski HNK, postavlja tzv. ‘’žensko pismo’’, tekstove o ženama, ženskim pravima. Međutim, smatra da nisu baš teatri institucije koje će nešto korjenito promijeniti u društvu i okrenuti svijet naglavačke: „To su neki drugi – političke garniture i narod koji mora osvijestiti kakvu i koliku moć ima. I naravno, velika hrabrost žena, a i muškaraca koji vole i poštuju žene i koji ih se ne boje. Jer samo oni koji ih se boje, iz svoje nemoći i straha nametali bi im svoja pravila, zakone i stil života. Želim reći Olji veliko hvala za ovu obiteljsku priču koja je priča i svih nas i naših obitelji, samo s drugim ženskim imenima. A i Marini Pejnović koja nas je okupila na ovoj predstavi koju ćemo 24. siječnja ispričati splitskoj publici u HNK.“