Autor: Linas Linkevičius, bivši ministar vanjskih poslova i ministar obrane Litve

Dovođenje tisuća migranata zrakoplovima s Bliskog istoka u Minsk i pokušaj njihovog ilegalnog prebacivanja preko istočnih granica Europske unije od strane Bjelorusije nije ništa drugo nego još jedna hibridna akcija s ruske strane, koja ovog puta testira europsku solidarnost. Litva i Poljska prolaze ovaj test uz podršku drugih zemalja EU, piše Linas LINKEVIČIUS

Nacije bi trebale imati pravo samostalno odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti. Bjelorusija nije takva zemlja – od kolovoza 2020. g. njezina ovisnost o Rusiji svaki se mjesec produbljuje. Moskva nastoji, zajedno s Minskom stvoriti tzv. Saveznu državu. Bjelorusija također postaje poligon na kojem Rusi vježbaju hibridne aktivnosti, poput otmice zrakoplova na letu iz Atene u Vilnius u svibnju 2021. g. – teško je zamisliti da bi se to dogodilo bez suradnje Lukašenka s Kremljem. Slično izgleda i migrantska kriza izazvana na granici Bjelorusije s Poljskom, Litvom i Latvijom – u kojoj Minsk koristi migrante kao oružje u hibridnom ratu.

Pokrećući krizu preko Bjelorusije, Rusija želi izvršiti pritisak na cijelu regiju Srednjoistočne Europe, koju opisuje kao “blisko inozemstvo”. Čini to različitim postupcima. U Ukrajini je došlo do aneksije Krima i pokušaja destabilizacije situacije u Donbasu. U Litvi je izazivanjem migrantske krize testirana naša sposobnost reagiranja. Svakog trenutka mogu se očekivati napetosti u Moldaviji. Zadržava također kontrolu nad Pridnjestrovljem – moldavskom regijom koja je odvojena od Moldavije i predstavlja regiju tzv. zamrznutog sukoba, tipičnu za rusku strategiju. Nakon promjene vlasti u Moldaviji i njenog preuzimanja od strane ekipe koja se nedvosmisleno kreće u prozapadnom smjeru, nije isključeno da će Rusija odmrznuti sukob u Pridnjestrovlju kako bi novim moldavskim vlastima otežala vođenje zemlje.

Napadom na istočnu granicu Europske unije Poljska i Litva zaplovile su istim brodom – prvenstveno po pitanju sigurnosti, osiguravajući je ne samo građanima svojih zemalja, već solidarno i cijeloj Europi. Iz perspektive vojnog planiranja NATO-a ili SAD-a, baltičke države i Poljska predstavljaju istu regiju. Stoga je suradnja naših zemalja prirodna. Slično je i u energetskoj suradnji, primjerice u izgradnji energetskih koridora. Vidljivo je da u mnogim aspektima dijelimo zajedničke strateške interese. To je vrlo pragmatičan razlog za bližu suradnju.
Ali Poljsku i Litvu ne vežu samo iste prijetnje i slični interesi, već i zajednička povijest. U njoj nema isključivo svijetlih stranica, ali trebamo u njima tražiti ne ono što nas dijeli, već ono što nas spaja. Pogotovo zato što se suradnja naših naroda čini neophodnom za obostrani interes. Vidljivo je to u projektima poput Lublinskog trokuta, kojeg su 2020. godine uspostavile Litva, Poljska i Ukrajina. Kao tadašnji litavski ministar vanjskih poslova potpisao sam dokument kojim se ova inicijativa provodi u djelo. Ona se poziva na naše zajedničke korijene, tradiciju Poljske krune i Velike Kneževine Litve.

Unija naših država, koja je trajala nekoliko stotina godina, služila je zajedničkom političkom, gospodarskom i kulturnom razvoju. Treba se prisjetiti te baštine i u njoj tražiti inspiraciju za zajednički solidarni razvoj u budućnosti. Ovo je za nas važan simbol – ali i primjer koji pokazuje da ćemo od pragmatične suradnje svi imati koristi. I moramo paziti da u našoj suradnji ne zaboravljamo na Bjelorusiju. U konačnici, i ona bi trebala imati izglede pridruživanja Lublinskom trokutu. Kroz prizmu povijesti je vidljivo da je njegovo mjesto u Bjelorusiji prirodno, što može ojačati našu regiju zajedničke Europe.