Objavljeno u Nacionalu br. 825, 2011-09-06

Hrvatski pisci dobivaju mrvice i iz dotacija Ministarstva kulture i s kulturnog tržišta te za jesen najavljuju prosvjede kako bi izborili jednak status s drugim umjetnicima

Od hrvatskog pisca žive obični, izvršni, glavni, odgovorni i grafički urednici te lektori, redaktori, korektori, nakladnici, direktori, ilustratori, tiskari, distributeri, knjižari, vozači, prodavači, računovodstva, poreznici, knjižničari, predstavljači, poštari, kritičari, recenzenti, teoretičari i profesori i svi su oni plaćeni za posao, a onaj prvi, bez kojega ničega ne bi bilo – nije. Zamoljen da komentira tu nevjerojatnu činjenicu, Renato Baretić je rekao: “Čudim se da još itko stariji od četrdeset u Hrvatskoj piše beletristiku i poeziju, godine bi čeljadetu ipak trebale donijeti stanovitu pamet. Ja sam odustao nakon trećeg romana i dviju zbirki pjesama, iako sam i dalje sigurno među dvadesetak najprodavanijih, najposuđivanijih, pa možda i najprevođenijih suvremenih hrvatskih autora. Odvagnuo sam što i koliko ulažem, te što i koliko dobivam zauzvrat, pa shvatio da ipak nisam toliki mazohist. A ne želim se osjećati ni kao sadist u odnosu prema svojoj obitelji. Imam u glavi priča kao u priči, ali mi ih se ne da pisati kad pomislim da ću na tih nekoliko stotina eura morati ne samo čekati nekoliko mjeseci, nego i kratiti to čekanje ponižavajućim žicanjem tog davno ugovorenog honorara. Koji, usput, uopće i nije honorar, nego akontacija za nekoliko stotina prodanih primjeraka, koja se kasnije odbija od postotka. Pisanje je rad, ozbiljan i izuzetno zahtjevan, a na tržištu rada tretira ga se kao autorov hobi, što je prvorazredna kulturna svinjarija, ako imamo na umu da barem tri četvrtine umjetnosti imaju temelje u pisanoj riječi.”

Ako ste prosječni hrvatski pisac, Ministarstvo kulture dat će vašem izdavaču 10.000 kuna za vašu novu knjigu, grad Zagreb još 5000, a za knjižnice će se otkupiti barem pedeset primjeraka, što je otprilike još 5000 kuna – no nakladnik će tih 20.000 uložiti u tiskanje knjiga, ostatak staviti u džep, a piscu će obećati postotak od prodaje. Međutim, prodaja knjiga većine hrvatskih pisaca, uključujući i one najrazvikanije poput Miljenka Jergovića, vjerojatno se kreću oko 500 komada, tako da 6, 7 ili 8 posto od prodaje ne iznosi gotovo ništa.
Još 2005. novine su bile pune napisa o tome kako je Arijana Čulina za knjigu “Šta svaka žena triba znat o onin stvarima” dobila honorar od 220 tisuća kuna za 40.000 prodanih primjeraka, da je Ante Tomić za roman “Što je muškarac bez brkova” dobio 130.000 za 15.000 prodanih primjeraka te da je Julijana Matanović knjigu “Zašto sam vam lagala” prodala u 16.000 primjeraka i dobila 80.000 kuna. Takvi i slični napisi – koje je književni teoretičar Dean Duda ironično nazvao “hrvatski književni bajkomat” – stvorili su iluziju da je u Hrvatskoj moguć književni uspjeh te da je od njega moguće i živjeti.
Istina je sasvim drugačija. Izdavači naklade taje i ako su visoke i ako su niske: ako se knjiga dobro prodaje, to neće reći autoru da mu ne moraju isplatiti postotak, a ako se prodaju loše, to neće reći novinaru da ne osramote i sebe i autora. No, kako tvrde u Mozaik knjizi, knjige za mlade Mire Gavrana, Sanje Pilić i Sanje Polak zaista se prodaju u nakladama i do 10.000 primjeraka, dok naslovi za odrasle ipak idu slabije: njihova nova biblioteka “Priča na dar”, pokrenuta prošlog proljeća, u kojoj objavljuju Gavran, Pavao Pavličić, Pilić, Matanović, dosad je prodala prodana trećina ili polovica od 3000 tiskanih primjeraka, ovisno o naslovu.
Kako hrvatski pisac ipak može zaraditi u takvoj tužnoj situaciji?
Za početak, najbolje je da potraži neki drugi posao i od njega živi, a da piše u slobodno vrijeme. Baretić, Dežulović, Jergović, Tomić i Pavičić su novinari, Zoran Ferić predaje u gimnaziji, Drago Glamuzina šef je u Profilu, Borivoje Radaković urednik u VBZ-u, Krešimir Pintarić je knjižničar. Vidi se da pisci uglavnom biraju posao povezan s pisanom riječju, a tako je oduvijek i svuda: Salman Rushdie je pisao reklame, Vladimir Nazor školske udžbenike, a Stephen King drži predavanja iz književnosti. Već spomenuto novinarstvo prigrlili su Čapek i Kästner, knjižničarstvo Roland Barthes, a izdavaštvo T. S. Eliot, ali tek pošto je napustio banku.
Žele li ipak pisati i zaraditi, hrvatski pisci imaju i druge mogućnosti. Primjerice, mogu izabrati lukrativniji žanr, a trenutno su najprodavanije knjige u Hrvatskoj iz domene self-helpa i coachinga: u Nakladi Ljevak potvrđuju da je njihov najprodavaniji autor baš hrvatski pisac, Bruno Šimleša. Nadalje, pisac može zaraditi i ako mu knjige postanu lektira, no i tu ima kvaka. Silvija Šesto Stipančić, autorica više lektirnih naslova, svojedobno je primijetila da joj njezin izdavač Školska knjiga ne isplaćuje tantijeme od ponovljenih izdanja. Kad je prava prenijela na vlastitu izdavačku tvrtku i preko nje ponudila državi lektiru na otkup, država se oglušila i opet otkupila knjige od Školske knjige – što ukazuje na to da se ni lektira ne otkupljuje zbog pisaca nego zbog izdavača.
Snalažljivi izdavač može ipak pomoći autoru, kao u slučaju VBZ-a koji je na kioscima prodavao i poznatu Vedranu Rudan i poznatog, ali ne baš tiražnog Predraga Matvejevića, kao i posve nepoznatog Davora Špišića. “U mnogim mjestima više nema knjižara, ali postoje kvalitetni čitatelji”, kaže Boško Zatezalo iz VBZ-a, “tako da je mreža kioska način da se prevlada neorganiziranost tržišta”. Naklade knjiga prodavanih preko kioska znatno su pale, ali još uvijek su pet, deset ili čak dvadeset puta veće od uobičajenih prodanih naklada u Hrvatskoj.
O čitavoj toj apsurdnoj situaciji s pisanjem u Hrvatskoj nedavno je pisac i kolumnist Robert Perišić progovorio: “Ni najboljim autorima nije dopušteno da se bave svojim poslom i pišu knjige, nego se time mogu samo baviti kao gotovo neplaćenim drugim poslom, što ima svoje efekte – brzinsko pisanje, manjak kontinuiteta, manje domaćih knjiga, sindrom ‘manje knjiga – manje spisateljskog razvoja’, odustajanje, podcjenjivački odnos okoline itd.”
Novac je nedvojbeno uvjet da biste se bavili vrhunskom književnošću. Hrvatski književni teoretičar Stanko Lasić u jednom je pismu upućenom ravnatelju Leksikografskog zavoda Vlahi Bogišiću nabrojio uvjete za književni rad: slobodno vrijeme, sistematski rad, studij, plodna putovanja, poznavanje raznih sredina, temeljita istraživanja, duge šutnje i hrabre eksperimente. No za to trebate biti penzioner kao Daniel Defoe, plemić kao Gustave Flaubert, nasljednik kao Krleža ili barem morate imati numizmatičku zbirku koju možete prodati poput Antuna Nemčića. Odvažite li se na pisanje bez tih uvjeta, odmah će vas snaći nedostatak novca za koji Paul Auster kaže da je “konstantan, porazan, gotovo ubitačan.” Iz te se nevolje svatko izvlači na svoj način. Možete biti kemičar kao Elias Canetti, Primo Levi ili Cihlar Nehajev, liječnik kao Céline i Čehov ili agronom kao J. K. Galbraith i Slavko Kolar; Ljudevit Gaj uložio je očev novac u tiskaru, Jacques Dupin održavao je obiteljsku trgovinu ugljenom, Boris Maruna bavio se navodno kompjutorima, Vincente Gallego volio je raditi kao smetlar, a Nabokovu nikad nisu dosadili leptiri. No pisci ipak priželjkuju živjeti od pisanja pa je tako Carver ostavio pilane, Bulgakov medicinu, T. S. Eliot bankarstvo, a Luan Starova diplomaciju.
U Americi postoji još jedan način da pisci ne umru od gladi, a to je da održavaju tečaje kreativnog pisanja na fakultetima. Toga u Hrvatskoj nema jer pisci, za razliku od glumaca i slikara, ne mogu steći akademski status. Na tome trenutno radi predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikica Petković pa, bude li sreće, pisci će uskoro moći druge podučavati pisanju.
Jedan od mogućih izvora prihoda za hrvatske pisce su i nagrade. Neke su vrlo velike, kao one koje daje Hrvatski Telekom ili VBZ, a iznose 100.000 kuna, ili ona koju daje Jutarnji list, a vrijedi 50.000. Tu, međutim, ima raznih problema. Prvo, kriza je utjecala na to da se uz neke nagrade, kao recimo Vjesnikovu ili Akademijinu, više ne dobiva novac. Drugo, već se godinama priča da dobitnici nekih nagrada nikad nisu dobili sav obećani novac, no zasad nitko od njih to nije javno potvrdio. Treće, čak i kad postoje novčane nagrade, velika je vjerojatnost da će je članovi žirija dodijeliti svojim prijateljima, a to su više-manje ljudi iz istog klana.
Međutim, ako pisci već ne mogu dobiti nagradu, mogu biti u žiriju, a to se honorira, čak do tisuću eura. Pisci tako dijele nagrade drugim piscima, a ovi im se oduže kad i sami budu u žiriju. Osim žirija postoje i razna vijeća za knjige koja odlučuju o tome tko će dobiti potporu, a u njima također sjede pisci. Honorari za takve sjednice su 500 kuna, a dobijete honorar čak i ako ne dolazite na sjednice – da i ne spominjemo da možete raditi usluge drugim ljudima.
Dakako, ako nečija knjiga postane predložak za film, honorar piscu raste 20 puta, a ako pisac još piše i scenarij, 30 puta. Postoji i neka vrsta lutrije za hrvatske pisce, a to je da vam netko ponudi basnoslovni ugovor u inozemstvu, od nekoliko desetaka tisuća eura. To se, doduše, dosad dogodilo jedino Miljenku Jergoviću za “Dvore od oraha” u Njemačkoj i “Karivane” i Italiji – budući da je otada prošlo dosta godina, moglo bi se pretpostaviti da se takvi sretni događaji više neće ponavljati i da će hrvatski pisci i u inozemstvu dobivati postatak od prodaje, tisuću ili dvije tisuće eura maksimum.
Nagrade ipak imaju dobru stranu, a to je da pisac privuče medijsku pozornost te mu ponude da piše kolumnu. Mnogi hrvatski pisci su kolumnisti, što im nije loše: pišete jednom tjedno, a izlazi vam slika u novinama, što se može odraziti na prodaju. Honorari su za to različiti: na webu mali ili nikakvi, ali priča se da u Jutarnjem listu možete dobiti i 30.000 kuna mjesečno. Uopće, pisci koji rade na promociji prodaju više od onih koji ne rade, a pogotovo ako su to dječji pisci. “Treba dosta uložiti u promociju, što znači u promocije po školama i književne susrete”, kaže Tatjana Smojver iz Mozaik knjige. “Prva knjiga za djecu Julijane Matanović prošle godine dobila je dvije književne nagrade i upravo doživjela treće izdanje, ali autorice su provele 2 do 3 mjeseca na turneji po Hrvatskoj i o knjizi se mnogo pisalo.” Jedan od mogućih izlaza za pisce je i da se piše za kazalište. Prednost je u tome da vas izdavači ne mogu varati jer su predstave uvijek javno oglašene te možete nazvati upravu i zatražiti isplatu tantijema, usput priprijetivši odvjetnicima. Dramski pisac Miro Gavran možda je jedini čovjek u Hrvatskoj koji živi od umjetničkog pisanja. On potvrđuje da tri četvrtine njegovih prihoda dolazi iz kazališta, a samo jedna četvrtina od nakladničkih tantijema.
Naposljetku, postoje i stipendije. Njemački pisac koji proda 5000 primjeraka svoje knjige – a kako je njemačko govorno područje 20 puta veće od hrvatskog, u tu bi se kategoriju proporcionalno kvalificirali svi poznatiji hrvatski autori – može računati da će dobiti kakvu stipendiju koja će njoj ili njemu omogućiti pisanje nove knjige, pa zatim stjecanje nove stipendije – i tako do mirovine. U Hrvatskoj postoji jedna jedina stipendija, a dodjeljuje ju Ministarstvo kulture. Za razliku od nagrada, stipendija se dodjeljuje pošteno, po odbitku poreza iznosi oko 5000 kuna mjesečno, a može se dobiti na 3, 6 ili 12 mjeseci. Da ne bi sve bilo idealno, onaj tko ju dobije ne smije se kandidirati iduće tri godine. Robert Perišić smatra da je izlaz baš u subvencijama: “Subvencija je ono čime se umjetnost u Hrvatskoj potpomaže mimo tržišta. No pisac se tek svake četiri godine, kao kakav hobist, može prijaviti na jedan mali fond, dok ostali u kulturnom sustavu za svoje subvencije apliciraju svake godine. Zašto se od nekih drugih umjetničkih profesija u Hrvatskoj može preživjeti, a od pisanja ne mogu ni najbolji? Kako je moguće da ni najcjenjeniji domaći pisac s romanom ne može dosegnuti jednokratni honorar prosječnog kazališnog redatelja od 10.000 eura? Iako su oba slobodnjaci, pisac za rad od nekoliko godina nikako ne može primanjima dosegnuti rad redatelja od dva mjeseca. Kazališni redatelj je za rad od dva mjeseca pet do deset puta više plaćen nego cijenjeni pisac za rad od, recimo, dvije godine.”
Predsjednik HDP-a Nikica Petković i potpredsjednik Robert Perišić već su bili kod ministra kulture Jasena Mesića i podastrli mu svoj prijedlog za rješenje situacija. Predložili su stvaranje još jednog fonda za poticanje književnog stvaralaštva, kao i dodatno budžetiranje postojećeg, što bi koštalo ukupno 2 milijuna kuna – pola jednog hrvatskog filma i dva urušena plutajuća paviljona za venecijanski bijenale. “Taj bi fond dao poticaj za novu knjigu onima koji su u prethodnoj godini objavili kvalitetno djelo”, kaže Perišić. “Uspostavom dvaju fondova – vrednovanjem projekta buduće knjige i vrednovanjem prošlogodišnje produkcije – status pisca od dosadašnjeg nemogućeg stanja preveo u neusporedivo povoljniju situaciju za kvalitetne i produktivne autore – da bude koliko-toliko moguće biti pisac.”
Robert Perišić za jesen je najavio i protestnu akciju pisaca. “Neosviještenost brojnih pisaca o vlastitoj poziciji – pa i vlastitoj izrabljivanosti – dosad je bila temelj održavanja ovog nemogućeg stanja. Vrijeme je da pisci prestanu biti dežurne budale koje daju rad nizašto, posebno stoga što je njihov problem toliko jednostavno rješiv da je stvar pomalo karikaturalna. Riječ je o promilima kulturnog proračuna, ciframa koje se na drugim mjestima potroše na individualne eksperimente”, kaže Perišić. U očekivanju prosvjeda piscima je pak, kao jedini siguran izvor zarade od pisanja, preostalo jedino sastavljanje anonimnih ucjenjivačkih pisama prijateljima i kolegama. Ne uspije li prosvjed, i ne dođe li ni do kakve promjene, prije ili poslije umrijet će od gladi i zadnji hrvatski autor. Hoće li i poslije toga prazne stranice netko lektorirati, korigirati, redigirati, ilustrirati, uređivati, tiskati, izdavati, predstavljati, distribuirati, prodavati, recenzirati te, na kraju tog hranidbenog lanca, o njima teoretizirati, pisati znanstvene radove i držati predavanja?