Film ‘Lisinski’ snimio je Državni slikopisni zavod 1943. godine, u doba NDH, a premijerno je prikazan 9. travnja 1944. u kinu Europa, gdje je igrao tri tjedna. Poslije se prikazivao u kinima u Dresdenu, Berlinu, Bratislavi i Beču, a nakon Drugoga svjetskog rata gubi mu se svaki trag.

U spremištu Jadran filma pronašao ga je 1985. godine ugledni filmski i arhivski djelatnik, dugogodišnji pročelnik Hrvatske kinoteke Hrvatskoga državnog arhiva Mato Kukuljica, a njegova je restauracija počela 2008. godine.

Lisinski je prvi hrvatski dugometražni igrani film a ujedno je i prvi zvučni film u Hrvatskoj. Govori o životu Vatroslava Lisinskoga, prvoga i zapravo jedinoga značajnog skladatelja iz vremena ilirskog preporoda. Djelo je naglašeno edukativnoga tona, s pripovjedačem koji razglaba o sudbini hrvatskih talenata. Fotografijom, scenografijom i organizacijom masovnih prizora, Lisinski se približava ostvarenjima razvijenijih kinematografija, a ponajviše odražava duh i poetiku ilirskoga stvaralaštva.

Film se razvio iz ideje o srednjometražnom kulturno-povijesnom filmu o Lisinskome, a kako ustaške vlasti nisu odobravale ideologiju ilirskoga pokreta, autori su izbjegavali izravna upućivanja na taj kontekst, kao i na njegovo pravo, slovensko-židovsko ime: Ignac Fuchs. Pisac scenarija Milan Katić, čovjek koji je predstavljao vezu s narodnooslobodilačkim pokretom u Hrvatskome slikopisu, u više je izjava i članaka za tadašnje novine neizravno “opravdavao” izbor teme, ističući da će kroz nju doći do izražaja “snaga i vrijednost hrvatske kulture”. Film je sniman na autentičnim lokacijama u Hrvatskome Zagorju i u Zagrebu, a u sceni prosvjeda na Markovu trgu sudjelovalo je više od 200 statista. Lisinski je ujedno prvi i posljednji igrani film Oktavijana Miletića u ulozi redatelja.