U Plesnom centru Tala mnogi plesači i rekreativci učili su svoje prve plesne korake. Ove godine osnivačice Tale, direktorica Larisa Lipovac i umjetnička voditeljica Tamara Curić, obilježavaju dvadeset godina uspješnog rada. Larisa Lipovac tim je povodom dala intervju Nacionalu.

NACIONAL: Tala obilježava 20 godina rada, koliko je to velika brojka, posebno kad je riječ o organizaciji koja promovira suvremeni ples?

Dvadeset godina djelovanja je jako puno sati provedenih u dvorani, uredu, na probama, stvarajući, osmišljavajući, omogućujući sebi i drugima uvjete za rad i izvedbu. Mislim da svaka organizacija koja djeluje na nezavisnoj sceni, a pogotovo ako joj je medij ples, mora biti ponosna i zadovoljna svakom godinom koju preživi i projektom koji realizira. Mi radimo u rudniku. Dakle, puno više od onog za što smo podržani. Situacija oko nas nije blistava, dapače ne prati našu produktivnost i uspješnost. Sretna sam i ponosna na tih 20!

NACIONAL: Koliko je Tala značajna za hrvatski ples, za hrvatsku kulturu, koliko je uspjela približiti tu umjetnost? 

Ja bih željela vjerovati da je značajna. Da radi na poboljšanju cjelokupne situacije, stvaranju okruženja, da osluškuje potrebe plesne scene pa u skladu s tim planira i razvija svoje projekte. Da gradi buduću generaciju plesača i publike. Da umjetnici i naši polaznici unutar Tale mogu iskoristiti sav svoj potencijal. Da senzibiliziramo javnost za plesnu umjetnost, sudjelujemo u stvaranju kulturnog, informiranog društva. Ali možda to pitanje morate postaviti mojim kolegama, publici, institucijama.

NACIONAL: Čega se najradije sjetite kad pomislite na dva desetljeća iza vas?

Imamo više desetaka nagrada, nekoliko tisuća plesača koje smo odgojili, četiri smo godine udomljavali plesni odsjek ADU-a u našim prostorima kad se pokretao studij jer nisu imali adekvatan prostor. Realizirali smo 30-ak profesionalnih i 10-ak amaterskih predstava. Iz nas je 20 godina uspješne organizacije izvedbeno plesnog festivala Platforma HR te nekoliko stručnih publikacija – TASK ili Modeli zajedništava, strategije suradnje. Isto tako smo već 15 godina partneri u nekoliko europskih projekata. Uz to, surađujemo s obrazovnim institucijama kroz projekt Ples u škole, predajemo stručne seminare odgajateljima i pedagozima kako bi se ples integrirao u školski sustav. Eto, to je nekoliko stvari koje radimo.

NACIONAL: Prije nego što je prije nekoliko godina na ADU-u pokrenut studij plesa, plesni umjetnici bili su prisiljeni školovati se u inozemstvu. Vaša zadnja stanica bio je Berlin. Koliko smo daleko od inozemnih trendova, kretanja?

Što se tiče same plesne struke, nismo daleko jer akteri na našoj plesnoj sceni prate trendove i vrlo su cijenjeni u inozemstvu. Često rade koprodukcije, gostuju, sudjeluju u istraživačkim procesima, rezidencijalnim programima, članovi su struktura i partneri u projektima važnim za razvoj i napredak suvremenog plesa. Ali uvjeti u inozemstvu ipak su puno bolji. Budžeti su veći, prostori opremljeniji, ima više opcija za financiranje i strategija je podržati istraživanje i procesualnost, a ne samo finalnu izvedbu. Kod nas se za to teško dobije podrška, a primjera radi, zbog deficita prostora u PC Tala već više od deset godina 70 posto plesne scene koristi naš prostor za realizaciju svojih projekata. Mi nikada za taj dio nismo dobili podršku, a krucijalan je za opstanak plesne scene. Distribucija je isto problem, a sada, u ovoj situaciji, bit će još teže.

NACIONAL: Spomenuli ste da je u 20 godina Tala producirala 30-ak profesionalnih plesnih predstava koje uglavnom govore o društvu, određenoj situaciji ili kontekstu, je li vaš cilj bio društvena angažiranost kroz ples i jeste li primijetili pomake u društvu?

U početku moram priznati da nam nije bio cilj raditi društveno angažirane predstave, pripisala bih to mladosti. Imali smo intuiciju, želju, volju, ali tek kroz godine rada definirale su se estetika i tematika predstava. Tamo gdje je bilo potrebno, tu smo reagirali, izmjenjivali formate. Umjetnik mora djelovati na situaciju oko sebe, biti aktualan. To i je bit umjetnosti i umjetnika. Biti političan, društveno angažiran, jednostavno biti.

NACIONAL: U sklopu obilježavanja dvaju desetljeća Tale obnovit ćete predstavu „Muškarci u suknjama, a žene-isto!?“ koja je premijerno izvedena prije 15 godina, zašto? Što je ta predstava donijela u hrvatsku kulturu da je ostala tako zabilježena?

Dana 30. listopada u Hali V Tehničkog muzeja u Zagrebu slavimo 20 godina djelovanja umjetničke organizacije PC Tala. Razmišljali smo kako obilježiti tako dugi rad. Odlučili smo se za format rekonstrukcije predstave „Muškarci u suknjama, a žene – isto!?“ koja je premijerno izvedena 2005. u Gavelli, a koja je obilježila naš autorski i umjetnički rad te definirala estetiku organizacije. Predstava je svojedobno napravila veliki iskorak po pitanju tematiziranja seksualnosti, ravnopravnosti spolova i kulturnih paradoksa. Rekonstrukcijom se želimo vratiti u prošlost koreografskih materijala s namjerom da obnavljanjem i ponovnim korištenjem uspostavimo i preradimo kretanje i koreografiju i time preispitamo promjene koje su se dogodile na društveno-političkoj i umjetničkoj sceni od trenutka prve izvedbe do danas. Je li se nešto promijenilo po pitanju ravnopravnosti spolova i koliko je važno opet aktualizirati temu „suknja ili hlače“, jesmo li mi kao umjetnička organizacija uspjeli napraviti promjenu i je li se društvo unutar kojeg djelujemo uspjelo promijeniti.

NACIONAL: Što se u tih 20 godina promijenilo kad je u pitanju plesna umjetnost? Može li se govoriti o nekom napretku, osim činjenice da je pokrenut studij plesa?

Svaka promjena počinje unutar nas samih. Naši plesni umjetnici se kroz svoj umjetnički rad i djelovanje nadograđuju, rastu, mijenjaju. Mogu sa sigurnošću reći da su umjetnici individualno i kao zajednica napravili promjene. Sustav, nažalost, to ne prati, odnosno puno je sporiji od nas.

NACIONAL: Koji su najveći izazovi s kojima se susreću plesni umjetnici?

Preživjeti svaki dan.

NACIONAL: Pretpostavljam da je pandemija gotovo uništila sve izvedbene umjetnosti, kako se snalaze plesni umjetnici? Pomažu li Ministarstvo i udruge ili morate sami nalaziti načina da preživite?

Svi smo se našli u nezavidnoj situaciji. Sve djelatnosti, a pogotovo umjetničke. Mi ovisimo prvo o radu u dvorani – kroz proces, treninge, dodir, bliski odnos – a sada je to smanjeno na minimum. Drugo, o izvedbi pred punim gledalištem možemo samo sanjati, a više izvedbi za manji broj publike teško je preživjeti. Budžeti koji su ionako mali sad su dodatno smanjeni jer je publika smanjena, izmišljaju se novi formati koji nikako ne pune te iste budžete. Zaliha nemamo. Ministarstvo je dalo mjesečnu pomoć umjetnicima kada je bio lockdown, projekte pokušavamo preformatirati pa ih održati kako bi nam bila do kraja isplaćena programska sredstva. Situacija s Gradskim uredom za kulturu je nepredvidiva. Isplaćeno je do sada 50 posto sredstava, za ostatak nam nitko ne može dati garanciju. Znači, mi ćemo realizirati sve svoje projekte da dobijemo i taj mali novac, ali ćemo biti u velikom minusu jer ih moramo sami podržavati. Teško ćemo sve ovo preživjeti.