Iako uskoro ide u mirovinu, profesor filozofije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Lino Veljak vrlo je aktivan. Tek što je objavio novu knjigu „Uvod u ontologiju“, u završnoj je fazi priprema za knjigu „Izazovi našeg vremena“ koja će izaći u biblioteci Filozofska istraživanja.

Lino Veljak rođen je 1950. u Rijeci, a filozofiju je doktorirao 1982. u Zagrebu. Magistrirao je kod Milana Kangrge, doktorirao kod Gaje Petrovića, a na poslijedoktorskom je usavršavanju bio u Frankfurtu kod Jűrgena Habermasa.

On i pokojni srpski premijer Zoran Đinđić bili su u radnoj grupi čiji su članovi 1974. u Ljubljani donijeli rezoluciju u kojoj su osudili tadašnju represivnu politiku koja se, između ostalog, očitovala pritiscima na visoko obrazovanje. U to vrijeme predavao je na Drugoj zagrebačkoj gimnaziji, ali je zbog toga udaljen iz nastave i osuđen, sa Zoranom Đinđićem i ostalima, na 10 mjeseci zatvora zbog „neprijateljske propagande“. Kazna je kasnije pretvorena u uvjetnu.

Od 1979. predaje na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bio je među osnivačima više građanskih inicijativa, a 90-ih godina bio je aktivan u političkom životu, zastupajući socijaldemokratsku opciju. Objavio je više od 500 znanstvenih i stručnih radova, osam autorskih i jedanaest uredničkih knjiga.

NACIONAL: U kojem će smislu knjiga „Izazovi našeg vremena“ biti sinteza vašeg rada, kako ste najavili u Filozofskoj kući na predstavljanju svoje knjige „Uvod u ontologiju“?

Knjiga pod naslovom „Izazovi našeg vremena“ problematizira četiri skupine lažnih alternativa: prva se odnosi na sporove oko totalitarizma, druga na sporove oko dogmatizma i relativizma, treća na sporove oko fundamentalizama te četvrta na pitanja o nemoći i provincijalnosti. Kad pogledam čime sam se u filozofiji bavio, postaje mi jasno da je u središtu mojih preokupacija bilo nastojanje da se razotkrije lažnost svih tih alternativa i uvede red u misaoni kaos koji sustavno proizvode nositelji antitetičke solidarnosti. Antitetička solidarnost je jedan od ključnih pojmova mog opusa. Jednostavnim riječima iskazano: prividni ili zbiljski neprijatelji međusobno se nadahnjuju i hrane te kao što nema struje bez pozitivnog i negativnog pola, tako ni nema ratova i drugih sukoba bez dviju nerijetko tek naizgled suprotstavljenih strana. One su često izravno interesno povezane te uspješno surađuju, primjerice u stvaranju profita, dakako, na račun žrtava i zavedenih masa.

NACIONAL: Na predsjedničkim izborima pobijedio je Zoran Milanović o kojem lijevo biračko tijelo zna tvrditi da nije pravi ljevičar, između ostalog zato što je nazvao aerodrom po Franji Tuđmanu, ali je dobar dio lijevih birača ipak „začepio nos“ i glasao za njega. Kada je riječ o hrvatskoj ljevici i odnosu prema Tuđmanu, jedan drugi nekadašnji političar Antun Vujić u svom tekstu povodom dvadesete godišnjice Tuđmanove smrti imao je o njemu poprilično afirmativan stav. Je li dio identiteta ljevice da bude anacionalna, odnosno, mora li biti takva?

Evo primjera jedne lažne alternative! Oni koji ljevici, kakva god ona bila, predbacuju da je anacionalna, smatraju sebe nacionalno svjesnima. Problem je što mnogi među njima svoj osjećaj nacionalne pripadnosti doživljavaju na jedan problematičan način. Ako su vjernici, takvi svakog jutra pomisle: „Dragi Bože, hvala ti što sam se rodio kao Hrvat, Turčin ili Francuz, a ne kao Srbin, Grk ili Englez.“ Ako su nevjernici, osjete zahvalnost prirodi i povijesti što su se rodili kao Hrvati, Turci ili Francuzi, a ne kao Srbi, Grci ili Englezi. Takvi drže da su svojim rođenjem bolji od onih koji su se rodili u nekoj drugoj naciji pa bi im onda trebala pripadati neka veća prava nego onima koji su imali nesreću da se ne rode kao pripadnici određene nacije. Ako ne pretendiraju na veća prava, onda makar gaje osjećaj više vrijednosti, držeći sebe boljima od onih drugih. A onda se, kao otpor takvom nakaznom doživljaju nacionalne pripadnosti, javlja ideja da je bilo kakav nacionalni osjećaj nešto sramotno ili čak zlo, što treba suzbijati i iskorjenjivati. No valja jasno reći: niti je bilo tko svojom nacionalnom pripadnošću bolji od drugih niti je osjećaj nacionalne pripadnosti, ako nije vezan uz uobraženost o višoj vrijednosti vlastite nacije, nešto sporno. Treba jasno reći: pogrešno je ako nas se tjera da ili budemo nacionalisti – u rečenom smislu uobraženosti – ili nam se uskraćuje pravo na pripadnost narodu u kojem smo se rodili ili ga u zrelijoj dobi odabrali kao vlastiti narod.

NACIONAL: Mislite li da se u slučaju velikih stranaka, u Hrvatskoj i drugdje gdje vlada dvostranačje, uopće može govoriti o „lijevom“ i „desnom“, „konzervativnom“ i „liberalnom“ ili te ideje treba tražiti drugdje, izvan te vulgarne realpolitičke zone? Možemo li uspjeh populističkih i radikalnih opcija u Europi tumačiti i time što se brišu granice između nominalno socijaldemokratskih i demokršćanskih opcija u Europi pa je teško u takvim strankama vidjeti ideju, sadržaj, identitet i svjetonazor?

Poteškoća s velikim strankama jest ta da su one neupitno preuzele neoliberalnu agendu, a razlikuju se tek po nekim svjetonazorskim pitanjima. Budući da neoliberalna politika dovodi do potpunog podčinjavanja čitavih društava interesima svjetskih središta financijske moći te da takva politika uzrokuje jačanje socijalnih razlika, kao i prekarizaciju i osiromašivanje sve širih slojeva stanovništva, lažni proroci – razni Salviniji, Orbáni i slični – imaju širok prostor utjecaja na one koji su ostali bez svojih radnih mjesta ili na one koji nisu u stanju financirati obrazovanje svoje djece ili, pak, na one koji nisu u stanju plaćati svoje liječenje jer je sve manje toga što je besplatno. I onda ti proroci, koji su zapravo agenti globalnog kapitala, nude laka rješenja koja, dakako, ne dovode u pitanje neoliberalnu privatizaciju, nego krivcima za sve nedaće proglašavaju unutarnje ili vanjske neprijatelje pa je konačan rezultat taj da siromašni Mađari i dalje ne mogu školovati svoju djecu niti dobivati potrebne lijekove, ali ipak daju svoj glas Orbánu jer ih je uvjerio u to da je on jamstvo da muslimani neće osvojiti njihovu zemlju i zatrti mađarsku kršćansku tradiciju.

NACIONAL: Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović svojedobno je rekao da je antifašizam kao pojam floskula. Baratamo li olako pojmovima kao što su fašizam, nacionalizam i totalitarizam? Treba li danas redefinirati neke pojmove?

Svaka se riječ može pretvoriti – i pretvara se – u floskulu ako se koristi bez polaganja računa o njezinu značenju. Stoga svaki pojam mora imati jasnu definiciju. U tom smislu u knjizi sam razdvojio tri osnovne vrste totalitarizma, koje mnogi danas brkaju. Nestrpljive upućujem na mrežnu stranicu Odsjeka za filozofiju, gdje mogu pronaći izvornu inačicu članka objavljenog 2014. u zborniku Filozofskog fakulteta u Osijeku „Zapisi o totalitarizmu“. No kad netko kaže da je pojam antifašizam kao takav floskula, onda to pobuđuje sumnju da je za dotičnoga pojava koja se označava terminom fašizam nešto pozitivno i prihvatljivo koliko god to on ne htio javno priznati, jer okolnosti nisu takve da bi takvo priznanje bilo društveno prihvatljivo. S druge strane, vidljivo je da se često olako koristi pojam fašizam pa ćemo čuti kako se za nekoga kaže da je fašist samo zato što se on autoritarno ponaša ili je naprosto nabusit. Tu je na djelu devalvacija riječi i pojmova.

‘Dok čovječanstvo ne stavi središta svjetske moći pod demokratsku kontrolu, tehnika će služiti tek dodatnom zaglupljivanju i otupljivanju ljudi. Perspektive su mračne’

NACIONAL: Kakvo značenje marksizam ima danas, za razliku od marksizma u doba SFRJ? Deklarirate li se kao marksist i što to za vas znači?

Za sebe volim reći da sam mislilac na Marxovu tragu, nipošto da sam marksist. Naime, pojam „marksizam“ značenjski je isprazan. Toliko je različitih i nerijetko međusobno posve nespojivih mislilaca i političara sebe deklariralo kao marksiste ili su ih drugi tako označavali, da ta riječ jedva da išta govori o karakteru nečije filozofije, teorije ili politike. O tomu sam pisao davne 1987. godine u časopisu „Filozofska istraživanja“, a potom i u knjizi „Horizont metafizike“ iz 1988. Kao primjer unutarnje nekonzistentnosti tog pojma možemo navesti upravo marksizam u SFRJ. Nakon Drugoga svjetskog rata nametnut je uvozni „marksizam-lenjinizam“ sovjetskog tipa, zapravo staljinizam. Zahvaljujući djelovanju mlađih filozofa koji su se potom okupili oko časopisa Praxis, Marxovo mišljenje počelo se tumačiti u nedogmatskom i kritičkom duhu, što je dovelo do spora između tzv. dogmatskog marksizma i tzv. stvaralačkog marksizma te naposljetku i do administrativne zabrane Praxisa i marginalizacije njegovih nositelja. Od ranih 70-ih pa do kasnih 80-ih godina niste mogli u medijima čuti za bilo koje ime iz tog kruga. Danas se Marxu vraćaju mnogi mlađi filozofi i znanstvenici, držeći ga osloncem za kritiku dominantnog svjetskog poretka; neki su od njih, nažalost, skloni dogmatičnijim verzijama marksizma, što nije dobro jer od dogmatizma ne može ispasti dobro.

NACIONAL: Može li se danas govoriti o ljevici, imajući u vidu da mnogi misle da se ljevica bavi identitetskim i svjetonazorskim pitanjima, a ne socijalnim pitanjima i kritikom kapitalizma? Biste li se složili sa sve učestalijom tvrdnjom da se zato marksizam danas uglavnom svodi na kulturni marksizam?

Na globalnom planu ta ocjena nipošto ne važi. Vjerojatno je našoj javnosti nepoznat podatak da je na nedavnim britanskim izborima 80 posto mladih u dobi od 18 do 30 godina dalo svoj glas laburistima. To sasvim sigurno nisu učinili zbog svjetonazora ili identiteta, nego zbog Corbynove antikapitalističke retorike i njegova zalaganja za socijalnu pravdu. Dio te populacije sebe smatra marksistima. Slično je, po svemu sudeći, i u SAD-u, gdje demokratska ljevica – Sanders i drugi – ima značajnu podršku dijela mlade inteligencije koja sebe smatra marksističkom. Drugo je pitanje stanja u zemljama poput Hrvatske, u kojima je došlo do toga da se i svaki liberal s pravom svrstava na lijevu stranu političkog spektra, i to ne zbog odnosa spram socijalnih pitanja, nego zbog kritičkog stava spram nadirućeg konzervativizma, stava koji dijeli s radikalnijim ljevičarima.

NACIONAL: U ovoj i prethodnoj knjizi govorite o „metafizičkim utvarama“, u odnosu na tezu da kategorije kao što su „rasa“, „nacija“ i „religija“ mogu biti uzdignute na razinu apsoluta, pri čemu se pojedinac u njima može utopiti i izgubiti svoj identitet. Svejedno ste na promociji prethodne knjige kritizirali i negiranje svakog nacionalnog i drugog identiteta i pomodne relativističke tvrdnje u smislu: Što je to uopće nacija/nacionalni identitet itd. Gdje je mjera između tih dvaju ekstrema?

Mjera je u uspostavljanju ravnoteže: kao što darežljiv čovjek može, izgubi li mjeru, postati rasipnik, a štedljivac se preobraziti u škrca – a to nisam rekao ja nego Aristotel – tako se u pitanjima identiteta može i treba uspostavljati i održavati ravnotežu, a tu ravnotežu nudi upravo ideja pluralnosti identiteta. Ili, da opet parafraziram Aristotela, moguće je biti istovremeno i darežljiv i štedljiv, ali ako se izgubi mjera, upada se u škrtost ili pak u rasipnost.

NACIONAL: Iako mnogi na prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana prije svega gledaju kao na političara, on je također bio povjesničar i rabio, ovako ili onako, filozofijske pojmove. Tuđmanova knjiga „Bespuća povijesne zbiljnosti“ na popisu je izborne literature za vaš kolegij filozofije povijesti. Zašto ste je stavili na taj popis? Što o Tuđmanovim idejama i svjetonazoru zaključujete iz te knjige?

Studij filozofije ne razumijem kao proučavanje djela koja su napisali istomišljenici. Da bi se bilo kojoj koncepciji ili ideji moglo kritički pristupiti, nužno ju je poznavati, po mogućnosti na temelju originala, a ne na temelju manje ili više pristranih tumačenja. A Tuđmanovu osebujnu koncepciju povijesti ne bi trebalo olako otpisivati samo zato što je njezin autor poluamaterski publicist i kontroverzan državnik. On je, primjerice, anticipirao današnju „Europu nacija“, savez suverenista. Budućnost će dati konačan sud o spomenutoj kontroverznosti i o “istočnom grijehu” hrvatske države koji je utjelovljen u prvom hrvatskom predsjedniku. Taj istočni grijeh čiji su učinci, među ostalim, kobna i višestruko kriminalna privatizacija te normalizacija nasilja kojoj svjedočimo i ovih dana, treba, međutim, vrednovati u ključu Kantova tumačenja: Istočnim grijehom ljudi izlaze iz životinjskog stanja, postajući ljudskim bićima i plaćajući svoju ljudskost smrtnošću, ali i osuđenošću na slobodu.

NACIONAL: U novoj knjizi pišete i o odnosu prema tehnološkom napretku, uvodeći termine tehnicizam i tehnofobija kao dva ekstrema. Gdje je za vas mjera između tih dvaju ekstrema, kako sami razmišljate o pitanjima koja se tiču napretka u tehno-znanstvenoj eri?

Lažna je alternativa između naivnog vjerovanja da će tehnika i tehnologija riješiti sve ljudske probleme i odbacivanja tehnike vraćanjem u neko predtehničko prirodno stanje. Pritom je od bitne važnosti pitanje komu ili čemu tehnika služi. Danas je tehnika u službi profita, ona zadovoljava ljudske potrebe u onoj mjeri u kojoj to dovodi do povećanja profita, a često proizvodi umjetne, porobljujuće potrebe. Dok čovječanstvo ne stavi središta svjetske moći pod demokratsku kontrolu, tehnika će služiti tek dodatnom zaglupljivanju i otupljivanju ljudi. Perspektive su – posebno s obzirom na napredak u području biotehnologije – veoma mračne.

NACIONAL: Kakva je relevantnost filozofije danas u tom i takvu tehnoznanstvenom svijetu koji je pokušava dokinuti? Što danas filozofija može ponuditi?

Filozofija, ako je vjerna svom pozivu bespoštednog kritičkog mišljenja, predstavlja zadnji branik protiv nadiruće dehumanizacije čovječanstva. Ona ne može ponuditi neke gotove recepte za rješavanje problema s kojima se čovječanstvo suočava, ali nudi alate kritičkog sučeljavanja s obmanama i lažima kojima smo u sve većoj mjeri okruženi.

NACIONAL: Tko je od vaših profesora najviše na vas utjecao u intelektualnom i ljudskom smislu i zašto?

Nedvojbeno, Gajo Petrović i Milan Kangrga. Ne bih zanemario ni Danka Grlića, kao ni svoje profesore sociologije Ivana Kuvačića i Rudija Supeka. I Petrovića i Kangrgu najprije sam upoznao kao autore, čije su me knjige opredijelile za studij filozofije u Zagrebu. Potom mi je Kangrga bio mentor na magisteriju, a konačan rezultat poslijediplomskog studija bila je knjiga „Marksizam i teorija odraza“ nastala na temelju magistarskog rada „Filozofijske osnove teorije odraza“. Gajo Petrović bio mi je mentor doktorske disertacije, a svoju akademsku karijeru započeo sam kao njegov asistent, prvo u Institutu za filozofiju, a potom i na Katedri za teorijsku filozofiju Odsjeka za filozofiju. U ljudskom pogledu obojica su, svaki na svoj način, predstavljali nedosežne uzore principijelnosti i poštenja.