Takozvani Festival slobode na kojem se u subotu u centru Zagreba na korona prosvjedima okupilo nekoliko tisuća ljudi – a slične su masovke zaredale širom svijeta, od Italije i Njemačke do Amerike i Australije – pokazao se kao zapravo manifestacija neslobode.

Ne treba dovoditi u pitanje pravo na prosvjede. Kao ni slobodu uvjerenja. Oni koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča imaju pravo na izražavanje svog mišljenja jednako kao i oni koji se pouzdaju u znanstveno utvrđene činjenice. Za neke je korona izmišljena opasnost, premda se ukupan broj mrtvih približava milijunu. Dio razlika objektivno je uvjetovan. Covid je otvorio generacijski jaz – stariji su ugroženiji od mladih. Ekonomske i socijalne posljedice pandemije također se neravnomjerno raspoređuju. Jedni se prvenstveno boje zaraze, drugi više strahuju od mogućeg gubitka posla i egzistencijalne nesigurnosti. Zdravstvenom ugrozom otvorena kriza uobičajenih obrazaca života, rezultira masovnim osjećajem pometenosti i frustracije. Što nije dobro zanemariti.

Nesaglediva šteta

Nema razloga ni za uniformiran odnos prema državnom reguliranju protuepidemijskih mjera. Generalno, ali ni konkretno u hrvatskom slučaju. Svijet se prvi put našao u situaciji masovnog ograničavanja ljudskih prava. Ekonomska, socijalna i psihološka šteta od lockdowna je ogromna, u nekim aspektima još nesaglediva. Balansiranje između čuvanja zdravlja i čuvanja privrede vrlo je zahtjevno. S jedne strane strah od zaraze, s druge strah od njenih ekonomskih posljedica. Krizni stožer, koji je u proteklih pola godine funkcionirao kao gospodar života i smrti u Hrvatskoj, u posljednje se vrijeme prilično kompromitira i gubi povjerenje javnosti. Prije svega zbog nekih svojih kontradiktornih stavova i odluka te potpuno neumjesnog politiziranja. Ali i zbog ovdje vrlo ukorijenjenog nepovjerenja u institucije države. Dakle, premda vrlo šaroliki i difuzni, razlozi za nezadovoljstvo, pa i onda i pokretanje prosvjeda, posve su legitimni. Demokracija podrazumijeva slobodu demonstriranja.

Međutim, takozvani Festival slobode na manifestnoj se ravni jasno pokazao kao smotra neslobode onog trenutka kad na brutalan način nije dopustio slobodu kretanja vozilu Hitne pomoći koje je hitalo na intervenciju. Sudionici skupa učas su se pretvorili u bijesnu rulju pa su urlanjem, vrijeđanjem i priručno raspoloživim sredstvima onemogućili prolaz medicinskom timu. Napali su liječnika i medicinsku sestru koji su se kroz gomilu pokušavali probiti do nekog zdravstveno ugroženog čovjeka. Pokazali su tako rijetko viđenu bezobzirnost i manjak humanosti. Da nije bilo policije, nasilje je moglo eskalirati. Bio je to pravi Festival barbarizma.

Navodne libertarijanske inspiracije zagrebačkog nazovi Festivala slobode pokazale su se sumnjivima čim su mu se u prvom redu nacrtale neslobodarski profilirane ličnosti. Ljudi poznati po isključujućoj i ekstremiziranoj retorici. Borci za ograničavanje i dokidanje sloboda pojedinim nacionalno, rodno ili svjetonazorski različitim skupinama. Dileri mržnje protiv Srba, LGBT zajednice ili bilo kakvog politički umjerenog diskursa. Prominenti ljute desnice, poput saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto koja se profilira kao nova ikona desnilom nabijenog populizma, crnokošuljaša Velimira Bujanca ili povijesnim revizionizmom zadojenog Zlatka Hasanbegovića. Na recentnim izborima teško potučena tvrda desnica sada pokušava preuzeti i zajahati antikorona prosvjede. Kao što su nedavno u Njemačkoj, u Berlinu, na sličnim demonstracijama poklonici Reicha provalili u zgradu parlamenta okićeni nacističkim simbolima i zastavama. Borba protiv covida-19, odnosno od države propisanih antiepidemijskih mjera, pod znakom svastike! U Hrvatskoj ljubitelji ustaškog ZDS-a kao navodni borci za slobodu?!

Redukcija sloboda

Da je takozvani Festival slobode upogonjen idejom redukcije sloboda, jako se dobro dalo vidjeti i po njegovu sadržaju. Vode ga ljudi zarobljena uma, antivakseri, ljubitelji teorija zavjere, protivnici 5G mreža i slični lunatici, koji su cijeli skup pretvorili u paradu iracionalnosti. Nasuprot znanstveno utvrđenim činjenicama i zdravom razumu, kao vrhunski autoriteti za epidemiju nametnuli su se jedan ni po čemu značajan pjevač lakih nota i jedna nutricionistica, koji umjesto propitivanja državne korona-regulative i možda opravdane kritike rada Nacionalnog kriznog stožera, u svom poricanju stvarnosti eskaliraju sve do nijekanja postojanja opakog i često smrtonosnog covida. Riječ je, tvrde, o izmišljenoj opasnosti. Korona je laž, korona ne postoji – ispisali su na svojim transparentima. Ili nije ništa rizičnija od gripe. Ili je vlast koristi kao instrument za porobljavanje ljudi. Protuepidemiološke mjere za njih su medicinski teror. Tako ih tumače. U trenutku kad svakoga dana u Hrvatskoj oboli tristotinjak osoba, a najgore, kako najavljuju epidemiolozi i naši vrhunski znanstvenici, tek dolazi.

Potpune fantazmagorije o nepostojanju korone tako su u drugi plan gurnule posve opravdanu kritiku rada Kriznog stožera, koji je nakon vrijednog uspjeha u prvom krugu epidemije sam sebi i vlastitoj uvjerljivosti počeo podmetati nogu donoseći neke posve nelogične i nekonzistentne mjere, popuštajući epidemiološku stegu selektivno, često rukovodeći se prije svega političkim razlozima. Dileme o njegovom ustavnom utemeljenju još nisu riješene. Zabrinjavajućom lakoćom država se upustila u ograničavanje ljudskih prava. Još više zabrinjava da je ta zadaća povjerena tijelu bez demokratskog legitimiteta, usto nespremnom na propitivanje i kritiku. Dojam kaotičnosti pojačavaju kontradiktorne poruke s čela države. Predsjednik Milanović koronu tako nalazi sličnom karijesu, dok se premijer Plenković sve donedavno proglašavao pobjednikom u ratu s covidom.

Patološki dernek

Subotnji dernek patologije na centralnom zagrebačkom trgu nije se pokazao spornim samo na razini poruka. Još je problematičnija bila izvedba koja je vrlo praktično otvorila pitanje postoji li među ljudskim pravima i ono o širenju zaraze. Imaju li ljudi pravo da iz osobnih uvjerenja, jer ne vjeruju u postojanje korone, ugrožavaju zdravlje i život drugih? Prvo su tako, kao predigra takozvanom Festivalu slobode, pred staračkim domovima po Zagrebu upriličeni muzički derneci s glasnim pozivom njihovim korisnicima na druženje, premda su oni, kako je općepoznato, najrizičnija skupina. Onda je sa svih strana Hrvatske na Jelačić plac iskipana gomila ljudi, premda su masovna okupljanja zabranjena. MUP je dao odobrenje, pod uvjetom da se drže epidemioloških mjera, što su oni obećali, ali nisu ispoštovali, a što se uostalom moglo i očekivati. Policiji je, naime, moralo biti poznato da je skup sazvan upravo radi otpora propisanom antikorona režimu. Njihovo nepoštovanje mjera pomoću kojih država nastoji upravljati epidemijom, ili je barem koliko-toliko držati pod kontrolom, unaprijed je najavljeno. To je njihova programatska okosnica. Što su na koncu posve jasno i demonstrirali, tiskajući se i gužvajući, bez ikakve fizičke distance i nošenja maski.

Ali jednu su masku ipak nosili. Ispod maske slobode skrivaju svoje zapravo fašistoidno lice. Podsjećajući na sličnost današnjih prilika s povijesnim korijenima fašizma – velika ekonomska depresija, sve veća nesigurnost i prijeteće siromaštvo masovnih razmjera, rast nezaposlenosti i korupcije, jako ukorijenjen šovinizam i raširena mržnja prema drugima, slab parlamentarni i neefikasan administrativni sustav – analitičari s društvenih mreža upozoravaju na filofašistički karakter Festivala slobode. Citiranje poznatog Hitlerova govora – kritičke opservacije o tome kako „zbog sentimentalne humanosti nastojimo održavati slabe na račun zdravih“, kojom su u Njemačkoj u vrijeme nacizma otvorena vrata programu sustavne eutanazije, a koji je rezultirao likvidacijom stotina tisuća zdravstveno oštećenih ljudi – aludira na trenutno u koronakrizi prilično raširenu tezu o nužnosti prirodne selekcije.

Bolesna poruka

Tezu da umiru oni koji bi zbog svojih godina ili lošeg zdravstvenog stanja svakako morali umrijeti te da zbog nekoliko prerano otišlih staraca ne treba inkomodirati ni zaključavati cijelu populaciju. Nema mjesta „sentimentalnoj humanosti“. Ni pokušaju da se pomogne slabima. Implicitno se hoće reći da briga oko zaraženih šteti zdravima. Naporna je i skupa. Bolje da virus presudi tko će živjeti a tko otpada. Ostaju mladi i jaki, ostali se škartiraju. Zdravlje nacije nije briga države. Kao ni propisivanje epidemioloških mjera. To je poruka upućena Hrvatskoj sa zagrebačkog lažnog Festivala slobode, zombi partyja, kako ga s fotografijom podignutog srednjeg prsta naziva Hladno pivo. Poruka koja zvuči vrlo bolesno.