Andrej Plenković svoje ministre smatra, izgleda, posve irelevantnima, pa onda, valjda, i nepotrebnima. Na zahtjev Hrvatskog novinarskog društva da zbog slučaja Matijanić smijeni ministra zdravstva premijer se javno krenuo iščuđavati kakve bi veze Vili Beroš imao s tim što je zdravstveni sustav svojim nefunkcioniranjem, nepružanjem pomoći u stanju ugroze života, ubio čovjeka. „Što on ima s tim? Što Beroš ima s postupanjima ljudi u cijelom ovom lancu događanja? Je li on bio tamo u KBC-u? Je li odgovarao na telefon? Je li došao s hitnim timom nekome kući?“ redao je pitanja, zaključno optužujući novinare da svojim traženjem smjene ministra „uzimaju pravdu u svoje ruke“. Zaista, kakve bi veze ministar zdravstva imao s učincima zdravstvenog sustava? Kakva je to bizarna ideja da bi ministar morao biti odgovoran za funkcioniranje svog resora?

Premijer Plenković uobičajeno već zasluge prisvaja, promašaje i greške ne priznaje. Ovih će se dana hvaliti velikim rastom BDP-a, drugim najvećim u EU-u. Rast inflacije, također među rekordnima u Europi, ne spominje ili ga eventualno tretira kao globalni problem, bez neke posebne povezanosti s njegovom Vladom. Ako je gospodarski rast zasluga vlasti, onda se valjda ni divljanje inflacije ne događa bez njenog utjecaja. Ako se premijer diči kako građanima osigurava cijenu struje deseterostruko nižu od one tržišne, što je s mahnitim poskupljenjem hrane? Odnosno, imaju li oni koji upravljaju Hrvatskom kakve veze s činjenicom da su realne plaće u padu, s prognozom da bi se do kraja godine mogle strmopizditi za više od deset posto. Ili, ima li najdugovječniji premijer u povijesti samostalne Hrvatske, već je sedmu godinu na čelu vlasti, kakve veze s ovih dana objavljenom prognozom UN-a da je Hrvatska po padu stanovništva u prvih deset zemalja svijeta.

Ignoriranje odgovornosti

Ali Plenkovićeva obrana ministra Beroša nije tek pusto spinanje. Nije samo PR-ovska operacija prisvajanja svega pozitivnoga i odricanja vlasti od svega negativnoga što se u državi dogodi. O mnogo se opasnijim stvarima ovdje radi. Radi se o premijerovu dubokom nerazumijevanju ili potpunom ignoriranju instituta političke odgovornosti. Odgovornosti vlasti za rezultate koje isporučuje građanima. Teško je vjerovati da Andrej Plenković sa svojim uvidom u funkcioniranje uređenih država nikada nije čuo za ostavke i smjene ministara u čijim se resorima dogode greške i havarije. U Hrvatskoj se također znalo događati, doduše vrlo rijetko, da neki ministar ode po zapovjednoj odgovornosti. Svojedobno se doktorica Stavljenić Rukavina povukla s funkcije ministrice u Račanovoj vladi zbog smrti pacijenata skrivljene neispravnim uređajima za hemodijalizu. U prošlom Plenkovićevu mandatu ministar obrane Krstičević dao je ostavku zbog, kako je sam rekao, odgovornosti i vojničke časti nakon nesreće u kojoj su živote izgubila dvojica vojnih pilota.

Plenkovićeva obrana ministra Beroša nije tek pusto spinanje. Nije samo PR-ovska operacija prisvajanja svega pozitivnoga i odricanja vlasti od svega negativnoga što se u državi dogodi. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

Kad se već Andrej Plenković pravi da ne razumije u čemu bi bila odgovornost ministra zdravstva u tragičnom slučaju novinara Matijanića, hajde da razloge za smjenu Vilija Beroša ovdje – premijeru na znanje – još jednom nacrtamo. Prvo, ministar je odgovoran za funkcioniranje zdravstvenog sustava. Odgovoran je da sustav ne ostavi bez pomoći ljude kojima su zdravlje, možda i život ugroženi. Osobno nije bio u splitskoj bolnici iz koje su Matijanića bez potrebnog pregleda otpravili kući, nije bio na telefonu s kojeg nepokretnom pacijentu s teškim komorbiditetima savjetuju neka piša u lonac, nije bio u hitnoj pomoći koja umirućeg sat-dva prije smrti odbija odvesti u bolnicu… Ali je odgovoran da sustav radi tako da mu se takve katastrofe mogu dogoditi. Ako ne odgovaraju za svoje resore, onda su ministarske pozicije suvišne. Nemaju smisla. Pa ih ne treba ni birati ni plaćati.

Pogrešan izbor

Beroš je odgovoran i zbog nepokretanja reformi u svom sve više propadajućem resoru. Dobro, to bez premijerove odluke ne ide. A Plenković je, zna se, u tim stvarima jako deficitaran. Pokazao se kao pravi reformski eunuh. Međutim, ministar ne radi čak ni tehnički, manje zahtjevan remont. Ništa ne popravlja, ništa ne pokušava srediti. Pušta da se javno zdravstvo i dalje ne prestaje urušavati. Smjenu je zaslužio i zbog neuspješne borbe s korona-pandemijom. Hrvatska je po procijepljenosti stanovništva među najgorim državama u Europi, po smrtnosti od covida među prvima na svijetu. Ako svi ti deficiti nisu razlog da se ministar u premijerovim očima kvalificira kao pogrešan izbor, kao loš i nesposoban odabranik za jedan od najvažnijih poslova u državi, onda je možda i šefu Vlade potpuno svejedno kako javne službe u Hrvatskoj funkcioniraju.

Drugo, Vili Beroš pokazao se kao loš ministar, pa ga je stoga nužno smijeniti, i zbog nesposobnosti ili nemara da Hrvatskoj osigura nužne lijekove za liječenje covida. Bolnica u Splitu, drugom najvećem gradu u Hrvatskoj, u trenutku Matijanićeve bolesti nije raspolagala remdesivirom, medikamentom koji može spriječiti fatalni razvoj zaraze koronom. Ministar je naknadno naručio nekoliko tisuća doza. Ali, lijek Paxlovid, koji se uspješno koristi u nizu zemalja, Hrvatska nikada nije kupila. Premda je još početkom godine Ministarstvo zdravstva u svojim smjernicama za liječenje covida propisalo njegovu upotrebu. Od vlastite se odgovornosti ministar pokušao oprati svaljujući krivnju na neuspješnu nabavu na razini EU-a. Povrh svega denuncirajući zemlje koje Paxlovidom mjesecima spašavaju živote da navodno pojedinačnom kupovinom štete zajedničkim interesima.

Ugledni ekonomist Željko Lovrinčević upozorava na činjenice koje bi mogle značiti da razloge nedostatka skupih lijekova u Hrvatskoj treba tražiti na drugom mjestu. Ne samo u ledenoj nesposobnosti Plenkovićevih ministara. Po njemu, riječ je o svjesnoj odluci, o velikom stezanju potrošnje države kako bi se zadovoljili kriteriji za uvođenje eura. Lovrinčević primjećuje da takva odluka ima svoju cijenu, u kvaliteti usluga javnog sektora, kao što svoju cijenu, tvrdi, „ima i odluka da se gotovo u potpunosti ukinu sve mjere vezane uz sprečavanje širenja zaraze. To će dovesti do toga da ćemo i ove godine imati 60 tisuća umrlih i samo 36 tisuća rođenih.“ Znači, nema Paxlovida koji značajno smanjuje pomor od covida, ali uskoro ima eura. To je izbor što ga je premijer Plenković, nikog ne pitajući, napravio za Hrvatsku. Odluka koja je novinara Matijanića vjerojatno koštala života.

Neodgovorna vlast

Treće, zahtjev HND-a da šef Vlade smijeni ministra zdravstva čvrsto je argumentiran i apostrofiranjem sramotnog Beroševa pokušaja da istragu u slučaju Matijanić opstruira i bezočno prilagodi vlastitim interesima čuvanja funkcije. Kao što je zataškao i neke druge prethodne sumnjive smrti. U čemu mu je asistirao kružok njegovom voljom odabranih stručnjaka, koji su falsificirajući činjenice odgovornost za fatalni ishod pokušali prebaciti na bolesnog i preminulog čovjeka. HND će reći da su Vladimira Matijanića država i sustav drugi put ubili. Zločesta insinuacija premijera Plenkovića, koji će legitiman zahtjev za smjenom ministra proglasiti novinarskim uzimanjem pravde u svoje ruke, posve je promašena. Novinarska je organizacija šefa Vlade samo pozvala da sam bude izvršitelj pravde. Da postupa kao jamac prema svim građanima odgovorne vlasti.

Model funkcioniranja Andreja Plenkovića u slučaju tragično preminulog novinara Matijanića objašnjava zašto je Hrvatska postala država potpuno neodgovorne vlasti. U kojoj ministri nemaju baš nikakav osjećaj odgovornosti prema građanima, ni prema državi, ni prema svojoj funkciji. Što se od njih i ne traži. Dugove osjećaju tek prema vlastitom šefu. Što se od njih jako traži. Ljigave ode njegovoj genijalnosti, njegovu liku i djelu, sve je mučnije slušati. Premijerova reakcija na zahtjeve za smjenom ministra Beroša poruka je svim članovima Vlade i svim akterima vlasti. S najvišeg su mjesta oslobođeni svake odgovornosti prema poslu koji bi trebali obavljati. Nitko ih ne pita niti će pitati kako im resori funkcioniraju, ni kakve rezultate postižu.

Ako im pozicija ne ovisi o radnim učincima, ako ostaju u sedlu čak i kad rade štetu, onda će se na mjestu ministra obnove, primjerice, likovi mijenjati, ali će saldo vazda biti isti – nula obnove. Više od dvije godine od potresa u Zagrebu i nešto manje od katastrofe na Baniji zgrade se same ruše, ali se same nažalost ne mogu izgraditi. Onda se napuhanko od ministra obrane ne prestaje fajtati sa šefom države, ali će u vjerojatno nikad zahtjevniju požarnu sezonu ući s desetkovanim jatom kanadera. Jer se njihov servis nije potrudio organizirati. Onda će za vampirsko financijsko funkcioniranje Borg skupine, isisavanje milijuna iz posrnulog Agrokora, potpredsjednica Vlade biti nagrađena prestižnom i lukrativnom pozicijom šefice jedne dobrostojeće kompanije. Onda će bivšoj ministrici premijer pjevati laude i nakon što završi u Remetincu, kao akterica korupcijskih skandala. Onda će svoje miljenice, spominjane u sličnom kontekstu, skloniti u Bruxelles. Onda će ministra koji je hrvatsku naftu izručio MOL-u i koji godinama nije uspio primijetiti enormno čerupanje Ine – što je, sada vidimo, samo u jednom slučaju u dvije godine naraslo na više od milijardu kuna – poslati za viceguvernera. Onda će HDZ-ove uzdanice, koji su bogatstva zgrnuli na svojoj vezi s vlašću, po sličnom modelu po kojem funkcioniraju i upravo uhvaćeni preprodavači plina, birati za ministre.

Ako premijer ne priznaje zahtjev političke odgovornosti, ako ne zna čemu služe ministri pa ih regrutira neovisno o sposobnostima i poštenju, onda greška više nije u pijunima, nego je u izborniku. Greška je u Andreju Plenkoviću koji je Hrvatsku opet doveo do toga da se politika i banditizam čvrsto grle. Da jasne granice više nema. Da je nemoguće vidjeti gdje završava vlast, a gdje kriminalna organizacija počinje. Zločinačka se ponovno infiltrira u sam vrh hrvatske države.