Ja sam jedini jamac promjena u Zagrebu’’, tvrdi Tomislav Tomašević koji bi, kako pokazuju sva istraživanja pulsa javnosti, mogao postati novi zagrebački gradonačelnik. S podrškom po nekim anketama i trostruko većom od prvih koji mu se tiskaju za leđima uživa status apsolutnog izbornog favorita. Njegova platforma Možemo! također stoji jako dobro. Po rejtingu bolja je od svih drugih stranaka. Ako je suditi po tim pokazateljima oko kojih se četiri tjedna pred izbore slažu sva istraživanja, Zagreb bira promjene.

Tomislav Tomašević predstavlja kvantni skok u hrvatskoj politici. Sličan onom kakvim se u poduzetništvo ucijepio Mate Rimac. Ili kakav bi pravosuđu mogao donijeti izbor Željka Horvatovića za predsjednika Visokog kaznenog suda, čovjeka kojeg nema na snimkama Mamićevih terevenki i koji tvrdi da je za kvalitetno sudstvo najvažniji integritet sudaca. Ili kakav bi se mogao vezati uz Damira Vanđelića, kerbera koji će – ako je suditi po njegovim prvim potezima na čelu novoformiranog državnog fonda – veliki posao obnove Zagreba i Banije čuvati od u Hrvatskoj sveprisutne korupcije. Čelnik platforme Možemo! također predstavlja iskorak u nešto posve novo. Napuštanje dosadašnjih, u velikoj mjeri potrošenih i gangrenoznih političkih obrazaca i građenje radikalno drugačijih, današnjem svijetu primjerenih, modernih politika.

Mlado lice

Tomašević je nositelj promjene ne samo zato što na pragu četrdesete i sam predstavlja relativno svježe, mlado lice u hrvatskoj politici. Ni zato što ne dolazi ni iz jedne od tradicionalnih političkih stranaka. Senf – kako ga zovu prijatelji – predstavlja novu generaciju ne samo po godinama, nego i po razumijevanju politike. Od stare se garde i od njenih starmalih inovacija razlikuje po tome što je svoju političku karijeru kovao na ulici, u aktivizmu građanskih inicijativa. Nije u politiku stigao dosad uobičajenim kanalima stvaranja političke elite. Nije se izlegao u kadrovskom inkubatoru Tuđmanova Ministarstva vanjskih poslova kojim su ordinirali Mate Granić zvani Očenašek i Ivo Sanader, a iz kojeg dolaze sva tri čelnika aktualne državne vlasti u Hrvatskoj, i predsjednik Republike, i predsjednik Sabora i predsjednik Vlade. Niti je svoju šansu tražio probijajući se karijernim labirintima postojećih, do bola birokratiziranih i klijentelistički ustrojenih stranaka. Tomašević nije tipični pripadnik političke klase, posebno ne onog njenog većinskog, od naroda potpuno udaljenog i alijeniranog dijela. Privatno živi životom običnih ljudi. Praktično pokazuje da je politika za njega polje borbe za neke ideje i vrijednosti. U hrvatsku političku arenu, koja se pretvorila u gvalju hladne pragme i ciničnog grabeža, vraća ideale i unosi odavno neviđenu prekretničku, progresivnu energiju.

Da predstavlja promjenu Tomašević je sa svojom malom, ali čvrstom ekipom prvo, u protekle četiri godine, pokazao u zagrebačkoj skupštini, gdje je funkcionirao kao okosnica ukupne opozicije Milanu Bandiću i njegovu klijentelističko-korupcionaškom enturažu, sastavljenom od desnice do ljevice, od HDZ-a do prebjega iz SDP-a. Sada to pokazuje i u Saboru, što njemu osobno osigurava status lidera nove, zelene ljevice, a njegovu je grupaciju Možemo! izbacilo do treće pozicije na rang-listi hrvatskih političkih stranaka. Za funkciju zagrebačkog gradonačelnika Tomašević se već godinama vrlo ozbiljno priprema. Za njega se ne može reći da je nekakav prigodno izmišljeni, novokomponirani kandidat kakve su istakle najveće stranke. Možda nitko kao on ne poznaje Zagreb i njegove probleme. U stalnoj je komunikaciji s terenom. Izborni je program uradio maksimalnim uključivanjem građana.

Glavinjanje SDP-a

Dosad ga je krasila velika upornost i rijetka principijelnost. Pokazao je da ima petlju za donošenje hrabrih odluka. Poput one prilično rizične da neće sa SDP-om u predizbornu koaliciju. Premda bi mu udruživanje s nominalnim socijaldemokratima bilo mnogo komotnije. Ali Tomašević je kao jedan od ciljeva sebi postavio i onaj da na izbore pokuša izvući što veći broj novih birača, mlade ili apstinente, koji uglavnom bježe od starih stranaka. Odluka bi se mogla pokazati ispravnom jer u Zagrebu nekad vrlo jaki SDP trenutno u kampanji uglavnom glavinja. Svojim bi problemima vrlo vjerojatno opteretio i Tomaševića. Od čije pobjede na izborima sada strepe godinama utvrđivane strukture gradske vlasti. Strepi stoglava aždaja nedavno iznenada preminulog Milana Bandića. Veliki igrači iz sjene, koje je pokojni gradonačelnik častio višemilijunski vrijednim projektima, nerijetko na rubu, pa i s one strane zakona, kao i legije uhljeba, nepotrebnih, preko veze zaposlenih namještenika silno hipertrofirane gradske uprave i komunalnih poduzeća. Ponešto se o mafijaškom funkcioniranju te multipotentne hobotnice zadnjih godina moglo čuti i po zagrebačkim sudnicama, pa Tomašević sve češće mora odgovarati na pitanje boji li se za vlastiti život. Opasnost nije nerealna, ali sigurnosne ga prijetnje, kaže, neće zaustaviti.

Osim čvrste vodeće pozicije Tomislava Tomaševića, čini se da je sve drugo u zagrebačkim izborima krajnje neizvjesno. Ne zna se koji bi od kandidata za gradonačelnika mogao s njim u drugi krug, ne zna se na koju će se stranu okrenuti biračko tijelo pokojnog Milana Bandića. Hoće li otići HDZ-ovu kandidatu Davoru Filipoviću ili je sklonije vršiteljici dužnosti zagrebačkog gradonačelnika Jeleni Pavičić Vukičević, kandidatkinji njegove trenutno obezglavljene stranke. Hoće li se vratiti HDZ-u, odakle ga je Bandić dosad pozajmljivao, ili će pobjeći od HDZ-a i njegova posve neadekvatnog aspiranta na gradonačelničku funkciju.

Odabirom nesretnog Filipovića Andrej Plenković pokazao je strašno podcjenjivanje Zagreba. Njegov odabranik djeluje kao samodopadni bilmez. Ali HDZ ima jaku i uglavnom poslušnu stranačku organizaciju. Veliki će dio posla u kampanji preuzeti i premijer osobno. Za svoga će slabog kandidata sam odraditi lavovski dio posla. Ali uključit će i državu, što je već krajnje problematično. Državne resurse Plenković opet bezobrazno koristi kao oruđe u borbi za interese vlastite stranke, pa je odlučio da se umirovljenicima tjedan-dva pred izbore podijeli poseban nazovi covid-dodatak. U Zagrebu bi ga mogao dobiti skoro svaki treći birač. Premijer tvrdi da nije riječ o „izbornici“, dok iz HDZ-a svojim kandidatima šalju naputak da ga u kampanji ne zaborave hvaliti. Nije novost da HDZ parama iz državnog budžeta kupuje glasače. Ali porazno je da se umirovljeničke udruge, koje su sudjelovale u pregovorima s Vladom, sada na sva usta zahvaljuju dobročinitelju Plenkoviću. Na čemu su tako zahvalne? Na milostinji, jer prosječne mirovine više ne dostižu ni 37 posto od prosječne plaće? Ili na činjenici da dvije trećine hrvatskih umirovljenika prima manje od 4000 kuna, da većina živi u zoni teškog siromaštva? Bilo bi mnogo primjerenije da vladajućima, umjesto pohvala, isporuče gnjev pauperizirane i teško ponižene starčadi.

Kandidat kontinuiteta

Navodno dobrohotna Jelena Pavičić Vukičević, koju je zapala teška uloga da na izborima idućeg mjeseca pokuša spasiti egzistencijalnom panikom zahvaćene Bandićeve strukture moći, reklamira se i prodaje kao „odvažna i svoja“. Ni jedno ni drugo ne odgovara istini. Niti je odvažna niti je svoja. Skoro četvrt stoljeća bila je javno gotovo nevidljiva, ali važna suradnica onoga koji je apsolutistički gospodario Zagrebom. Uvijek jedan od nosećih stupova njegove vlasti. Asistentica, vjerojatno i kompanjonka i u kompromitiranom, negativnom dijelu njegova nasljeđa. U njegovim namještaljkama i koruptivnim aferama, koje su rezultirale istragama, optužnicama i sudskim procesima. Ni danas se ta gospođa ne može smatrati „svojom“. Ona je kandidat kontinuiteta. U prvi su je plan gurnuli oni koji s promjenom vlasti u Zagrebu imaju što izgubiti. Velike, fantastično unosne poslove i nezaslužene funkcije u gradskoj upravi. Iza nje stoji uhodani i dobro podmazani mehanizam koji se sada bori za opstanak. Njihov nagon za preživljavanjem nikako ne treba podcijeniti.

Vječna Bandićeva zamjenica, a sada frontmenka njegova uskomešanog i ustrašenog jata odlučila je kopirati već viđeni model funkcioniranja. On je svoje izborne liste znao sastavljati od viđenijih ljudi, s javnim ugledom, koje je potom, nakon izbora, svodio na nevažne manekene svoje vlasti ili bi ih uvlačio u krajnje problematične i suspektne vlastite kombinacije. Ona je kao svog zamjenika istakla respektabilnog arhitekta Otta Barića koji se dosad predstavljao kao veliki oponent svemu što je Bandićeva vlast predstavljala. Još nedavno je komentirajući njegov razmetljivi pogreb, koji se nije dao ograničavati propisanim, za sve u Hrvatskoj važećim epidemiološkim mjerama, pisao kako se srami države i grada u kojem živi. Sada je zagrizao ješku. Privučen ponudom da sudjeluje u obnovi grada stao je uz ključnu figuru nomenklature koja Zagreb već desetljećima bezobzirno pljačka, pustoši i uništava. Problem bi uz njegovo sudjelovanje odjednom trebao postati rješenje? Je li moguće da je Otto Barić toliko naivan?

Prilično je neizvjesno i kako bi nova zagrebačka skupština mogla izgledati. Vjerojatno je samo to da će biti jako fragmentirana. Ali veliko je pitanje hoće li Tomašević moći sastaviti većinu, bez koje nema promjena, ili će u Skupštini imati opstrukciju. SDP, kao njegov ciljani partner, prilično loše stoji, pa je moguće da zajedno neće uspjeti dobaciti do broja vijećnika potrebnog za formiranje vlasti. Zagovornici zajedničkog izlaska ljevice na izbore takvu mogućnost uzimaju kao dokaz krive procjene i političke nezrelosti Tomislava Tomaševića. Neki razočarani SDP-ovci barataju i mnogo težim kvalifikacijama, pa za vlastite mršave rezultate krivce obranaški nalaze u drugima.

Vesna Škare-Ožbolt, nekadašnja Tuđmanova savjetnica i Sanaderova ministrica pravosuđa, tvrdi da je velika koalicija najbolje rješenje. Zagreb je u tako lošem stanju, kao što je i Hrvatska bila u ratu, pa je potrebno stavljanje svih glava na kup. Ali predsjednik je Tuđman ranih devedesetih u vladu demokratskog jedinstva pozvao opoziciju ne samo zbog ratne situacije u kojoj se tek osamostaljena država našla, nego i iz unutarstranačkih razloga. Zato što je bio izložen žestokom udaru vlastite, HDZ-ove desnice. Velika bi koalicija u Zagrebu možda umanjila otpore koji se s gubitničke strane mogu očekivati, ali bi jako otupila i razvodnila potrebne promjene. Tomašević tvrdi da je – postane li gradonačelnik – spreman prihvatiti svaki konstruktivan prijedlog opozicije, da će u mnogim pitanjima težiti postizanju konsenzusa. Ali promjene moraju imati jasnog lidera. A on se za tu ulogu nesporno kvalificirao. Izbori u svibnju bit će prijelomni. Zagreb odlučuje ne samo o vlastitoj budućnosti. Odlučuje hoće li postati centar iz kojega bi mogla krenuti dubinska promjena Hrvatske ili za takav iskorak nema ni snage ni šanse.