Naše gore list, austrijski biskup Egidije Ivan Živković, koji se inače voli služiti Thompsonovim metaforama, ustvrdio je da za Vukovar nema drugog puta osim praštanja i pomirbe te je prisutne pozvao da ne optužuju cijeli srpski narod za zlo koje se dogodilo u Vukovaru

Vukovar je točka oko koje se svake pozne jeseni okuplja cijela Hrvatska. I ove su se godine rijeke ljudi slile u Kolonu sjećanja. Tragedija Vukovara obilježena je od Dubrovnika i Rijeke do Zagreba. Svuda lampioni, pijetet, svijećama ispisane poruke, tuga… Vukovar je u srcu Hrvatske zbog svog stradanja, svog herojskog otpora i svoje žrtve. Jugoslavenska vojska je 1991., tada već u službi velikosrpske politike, taj grad izložila po učincima gotovo nuklearnom razaranju. Krvavi pir okončali su na Ovčari bestijalnom, masovnom likvidacijom vukovarskih branitelja i civila.

Vukovar je velika rana. Zato marš pijeteta koji već dvadeset godina 18. studenoga prolazi tim gradom zaista predstavlja, kako je to vukovarski branitelj Fred Matić jednom rekao, hod po katedrali. Vukovar je crkva u kojoj se moli cijela Hrvatska. Hodočasnike ne okuplja samo duboko poštovanje prema strašnom ratnom stradanju. Hrvatska ima veliki dug prema Vukovaru. Taj je grad zadržao neprijateljsku vojnu mašineriju i državi kupovao vrijeme za konsolidiranje obrane. Pretvoren u ruševine, izmasakriran, svojom je žrtvom ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske.

HRVATSKA GUERNICA

Hrvatska je ostala u velikom dugu prema Vukovaru i zato što mu nije dovoljno pomogla. Politika i vojni stručnjaci tvrde da se u onim uvjetima nije moglo više. Ali branitelji Vukovara, glas Siniše Glavaševića u eteru tih dana, širili su osjećaj potpune napuštenosti. Možda ne posve točan, ali dok je okupacijska vojska, pretvorena u rulju, razvaljivala vrata grada, a zapovjednici obrane pokušavali alarmirati Zagreb, Pantovčak je spavao. Ni u tom strašnom času nitko se nije usudio buditi Franju Tuđmana.

Hrvatska je težak grijeh prema Vukovaru počinila i nakon sloma njegove obrane. Vukovarski branitelji završili su u srpskim logorima, ali jednim dijelom i u hrvatskim zatvorima. U hrvatsku povjesnicu ide i slika zapovjednika vukovarske obrane Mile Dedakovića Jastreba, svirepo pretučenog, s tijelom pretvorenim u ogroman modri podljev. Ni za taj zločin nitko nije odgovarao. Vukovar danas ima status svetog mjesta hrvatske kolektivne memorije. Između ostalog i zato što je ostao jedna od rijetkih ratnih priča na koju nije pala nikakva sjena. Postao je živa hrvatska Guernica.

Točka najvećeg, općenacionalnog suglasja i konsenzusa. Emocije koje je Hrvatska oko tog simbola ratnog stradanja splela, postale su spontano usvojen kanon. Kad je riječ o osjećajima, nema tu podjela ni ozbiljnih razlika. Što ne znači da se Vukovar ne pokušava iskoristiti upravo kao sredstvo dijeljenja Hrvatske. Prije pet godina čak je i Kolona sjećanja rascijepljena u dvije povorke. U vrijeme vlade Zorana Milanovića najbliži suradnici sadašnjeg gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, okupljeni na antićiriličnoj platformi i povezani s HDZ-ovom vrhuškom, tužnu su vukovarsku obljetnicu iskoristili za umjetnu podjelu na, kako su oni to formulirali, “vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku”. Zapriječili su prolazak i sudjelovanje u komemoraciji predstavnicima najviše državne vlasti, predsjednicima Republike, Sabora i Vlade, kidnapirali su i po svojoj volji preusmjeravali cijeli mimohod. Premda samozvanci, ponašali su se kao vlasnici Vukovara i njegova stradanja. Mjesto pijeteta i svenarodnog zajedništva pretvorili su u mjesto nadvikivanja i političkih sukoba. Pokazali su da im ništa nije sveto. Javnost je takvim nepoštivanjem Vukovara i njegove tragedije ostala potpuno zgrožena.

Ove godine nije bilo takvih uzurpacija. Sve je proteklo mirno i bez incidenata. Možda i zato što je HDZ na vlasti. No je li praksa zloupotrebe Vukovara kao poluge u političkoj utakmici, poluge pučističkog rušenja legalno izabrane vlasti, zaista zauvijek završena, vidjet će se kad HDZ više ne bude vladao Hrvatskom. Trenutno je vidljivo da se razbijački element preusmjerava. Nije nestao, nego je drugačije navođen. Više ne pravi podjele među Hrvatima. Sada produbljuje međuetničke raspukline.

Ovoga puta za svoju je metu uzeo Milorada Pupovca, preko njega gađajući kompletnu srpsku zajednicu. Desetak dana politička se scena kao krucijalnim pitanjem bavi razglabanjem treba li šef jedne srpske stranke, inače članice aktualne, Plenkovićeve parlamentarne većine, sudjelovati u Koloni sjećanja, je li njegov dolazak u Vukovar dobrodošao ili nije. Ničiji se motivi sudjelovanja na vukovarskoj komemoraciji ne propituju, javno se pretresa samo Pupovčeva želja da se pridruži. Ivan Penava čak mu uvjetuje dolazak: mora odlučiti na kojoj je strani. Mora birati između Vukovara i Bačke Palanke.

NEOBAVLJENA INTEGRACIJA LJUDI

Kao da Pupovac već odavno nije pokazao tko je i što je. Kao da već devedesetih nije demonstrirao svoju lojalnost prema Hrvatskoj. Vukovarski gradonačelnik možda ne zna, ali njemu očito sumnjivi Pupovac optirao je za međunarodno priznanje Hrvatske. I već je sudjelovao u Koloni sjećanja, ako se ne varamo, dva puta, baš u ono vrijeme dok su je Penavini kompanjoni razbijali. Trenutno sa svojom strankom kao dio vladajuće koalicije čuva Plenkovićevu većinu. Kao što je bio koalicijski partner HDZ-a i u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Međutim, kao predstavnik srpske zajednice Pupovac ne može prešutjeti ni zločine nad Srbima, pa i one počinjene u Vukovaru, prije početka rata. Kao što ne može ne prisustvovati komemoriranju Oluje s one strane granice na Dunavu, tamo gdje su iz Hrvatske izbjegli Srbi.

Penavina isključujuća retorika, njegova izjava da se u Vukovaru može govoriti samo o žrtvama velikosrpske agresije, pokazuje da rat na istoku Hrvatske nije ni završen ni zaključen. Rat se u Vukovaru i danas vodi, samo sada drugim sredstvima. Hrvatska je mirnom reintegracijom prije dvadeset godina u svoj državni korpus vratila teritorij okupirane istočne Slavonije, ali integracija ljudi ostala je neobavljena. Otkako se američki general Klein s međunarodnim monitoringom povukao, gotovo nitko nije radio na poratnoj socijalnoj rekonstrukciji života. Pogotovo se nitko nije sustavno trudio oko obnavljanja onoga što zovemo suživotom. Hrvatska je obnovila grad, brisala tragove rata s vukovarskih vizura, ali saniranje ratnih posljedica na ljudskim dušama ostavljeno je nevladinim udrugama i entuzijastičnim pojedincima. Sa službene razine veću su potporu imali jahači ratne logike nego mironosci.

ETNIČKI ODVOJENE ŠKOLE

Srpska zajednica ni ovoga puta nije našla mjesta u vukovarskom Danu sjećanja. Niti je ona to htjela niti su je organizatori, gospodari mrtvih u miru, kako ih aluzivno naziva Pupovac, htjeli uključiti. Ali prvi put se nakon duga vremena opet počinju spominjati pomirenje i suživot. Treba otvoriti stranice pomirbe i suživota – izjavljuje premijer Plenković, pozivajući se na pokojnog Tuđmana, ali gotovo doslovce ponavljajući izjave Milorada Pupovca koji je – puštajući dan ranije vijenac u Dunav, a drugi polažući na Memorijalnom groblju, gdje su mu branitelji okrenuli leđa – doslovce apelirao da komemoracije budu mjesta pomirenja, a ne novih razdora. Najupečatljivija je poruka ovoga puta došla s oltara. Naše gore list, austrijski biskup Egidije Ivan Živković, koji se inače voli služiti Thompsonovim metaforama, ustvrdio je da za Vukovar nema drugog puta osim praštanja i pomirbe te je prisutne pozvao da ne optužuju cijeli srpski narod za zlo koje se dogodilo u Vukovaru.

Nažalost, Andrej Plenković odmah je osigurao odstupnicu. Spomenuo je pomirenje i suživot, ali je brzinski u istom dahu dodao da je izgradnja povjerenja zahtjevan proces i ne može se dogoditi preko noći. Treba mu vremena, rekao je. Nije precizirao koliko vremena, kad je realno očekivati pomake. Dvadeset godina prošlo je od povratka Vukovara u krilo Hrvatske. To je jako puno vremena bez ozbiljne promjene. Francuska i Njemačka već su 1951., šest godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata, osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik, prethodnicu današnje Europske unije. Hrvatskoj ni tri puta više vremena nije dovoljno da izađe iz rata i sredi odnose ne sa Srbijom – to je teška priča sve dok je Aleksandar Vučić tamo na vlasti – nego s jednom svojom manjinskom zajednicom.

Osim toga, situacija se s vremenom pogoršava. Profesorica Dinka Čorkalo Biruški s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na osnovu svojih višegodišnjih istraživanja tvrdi da su djeca u Vukovaru etnički podjeljenija od svojih roditelja, što je, po njoj, “posljedica poslijeratnih procesa koje nismo odradili kako smo trebali, a trebali smo, barem kada je riječ o djeci”. Etnička udaljenost i odvojenost Hrvata i Srba takvih su razmjera da se mora konstatirati kako je “konstrukcija podijeljene zajednice završena”. Suprotno njenom zaključku da bi se tom “društvenom pukotinom” morale baviti institucije sustava, etnička separacija među mladima, onima na kojima Vukovar ostaje, nikoga u vlasti, izgleda, ne brine. Upravo suprotno, cijeli grad održava se u stanju ratne podjele i latentnog rata, jer postojeće političke elite, većinske kao i manjinske, drugačije ne znaju ili neće.

Plenkovićeva vlada vratila je vojsku u Vukovar i time se silno ponosi. Ali integrirana škola u kojoj se djeca ne bi dijelila po nacionalnoj pripadnosti, izgrađena inozemnom donacijom, i dalje je prazna. Dubrovački biskup Mate Uzinić jednom je rekao da pravi problem u Vukovaru nisu ćirilične ploče, nego etnički odvojene škole. Sjeme zla koje je posijano u Vukovaru tako prenosimo na nove generacije, poručio je. Komemorativne Kolone sjećanja okrenute su prošlosti. Hrvatska s razlogom izražava poštovanje prema stradanju i herojstvu Vukovara. Ali što je s dugom prema budućnosti? Ako zemlja ne iskorači iz svoje zarobljenosti ratom koji je odavno prošao, i žrtva Vukovara postat će uzaludna.