A kakvu to Hrvatsku vukovarski prosvjednici, na čelu s Ivanom Penavom, zapravo prizivaju? Pod krinkom sankcioniranja ratnih zločina i pružanja satisfakcije žrtvama, faktički ruše pravnu državu. Prozivanjem ljudi koji su navodno u ratu počinili zločine, izvikivanjem krivaca na ulici, uzurpiraju pravni postupak, a dijeljenje pravde uzimaju u svoje ruke

Da, svjedočenja žrtava o strašnim zločinima s početka devedesetih, kojima je snažno bio intoniran subotnji prosvjedni skup u Vukovaru, silno su potresna. Zvjerstva su detaljno opisana, a počinitelji – ne samo srpski vojnici, nego često i prvi susjedi – precizno imenovani. Bacanje zaklanih ili priklanih ljudi u jame, odsijecanje testisa, silovanja – martirij koji do neba vapi za pravdom i još nedočekanim sankcioniranjem.

Vukovarska svjedočenja o zločinima koje su Srbi u ratu počinili nad Hrvatima, jednako su potresna, baš kao i činjenice o nikad kažnjenom ubojstvu malene Aleksandre Zec, djevojčice iz Zagreba kojoj je banda u hrvatskim uniformama pucala u glavu, što hrvatsku državu nije spriječilo u tome da neke od njih kasnije ne počasti svojim odličjem. Jednako nepodnošljivo kao i likvidacija staraca u Gošićima i Varivodama nakon Oluje, zločini za koje također još nitko nije osuđen. Činjenica je da nekažnjavanje zločina nije etnički određeno. Tiče se Srba koliko i Hrvata.

Prosvjedni skup u Vukovaru, sazvan navodno zbog sporog ili, kako organizatori tvrde, čak nikakvog progona ratnih zločina, na koncu se ipak pokazao svojevrsnim tigrom od papira. Desetak tisuća okupljenih ozbiljna su brojka, ali daleko ispod inače ogromnog mobilizacijskog potencijala vukovarskog simbola. Scenaristi – koji su u prvi plan isturili gradonačelnika Ivana Penavu – nisu uspjeli ostvariti svoje namjere o repriziranju šatora, koji je ovoga puta presedanski trebao zaigrati pod prozorima HDZ-ova šefa. Premijer Plenković od prvog je trenutka tvrdio da mu rade o glavi. Da je riječ o pokušaju desničarskog udara na njegovu vlast, pa je u tom smislu alarmirao i stranku i javnost i na koncu uspio vukovarskom događanju povaditi zube.

PODJELA VETERANSKIH UDRUGA

Andrej Plenković može biti zadovoljan jer se HDZ-ovi desničarski snagatori – baš nijedan, osim ne pretjerano važnog Culeja – nisu usudili pojaviti na skupu. Veteranske su se udruge podijelile. Od političara u Vukovar je pohrlilo šareno društvo premijerovih oponenata uglavnom s ljute desnice, od Hasanbegovića i Brune Esih do Mosta koji je napokon izašao iz političkog ormara i jasno se predstavio kao desna opozicija HDZ-u. Tako se sastavom političke reprezentacije prosvjed u Vukovaru politički definirao kao desničarsko okupljanje. Svejedno, za direktno prozivanje premijera i njegove vlade nije bilo snage ili petlje. Skup je tek implicitno imao protuvladin karakter. Jasna i jaka poruka protiv Vlade nije se dogodila. Plenković je pobijedio jer se pokazalo da takve operacije bez HDZ-a ne mogu uspjeti. Šator može destruirati vlast tek ako ga HDZ navodi i podupire. Bez HDZ-a nisu snaga koja će zaljuljati Hrvatsku.

Organizatori vukovarskog prosvjeda namjeravali su traumatičnu temu zločina iskoristiti za vlastite političke ciljeve. Nekažnjavanje zločina je strašno, ali ima nešto što je još strašnije. Od ogluhe na zločine gora je samo manipulacija žrtvama zločina. A upravo to se u Vukovaru ovoga puta moglo vidjeti. Igrajući na kartu emocija koje hrvatska javnost i dalje snažno gaji prema ratnim stradalnicima, Penavina družba pokušala je, prvo, stvoriti lažni dojam da ništa od zločina počinjenih u Vukovaru nije procesuirano i sankcionirano. Ali takva je percepcija suprotna činjenicama. Nitko nije odgovarao za zločine – redom su ponavljali. Izdaja, izdaja – uzvraćali su prosvjednici. Što je u napadnoj diskrepanciji sa službenim podacima. Za zločine u Vukovaru sudilo se u Hrvatskoj, Srbiji i na Haaškom sudu. Prema prošlogodišnjem izvješću DORH-a, izrečeno je 109 pravomoćnih presuda. Možda je to nedovoljno, ali svakako se ne može reći da je ništa.

SOLIDARNOST S MERČEPOM

Drugo, manipulirajući činjenicama i imputirajući državnoj vlasti nekakvu antihrvatsku zadnju namjeru, s vukovarske govornice plasirana je izričita tvrdnja da su u procesuiranju ratnih zločina zakazale sve grane vlasti u Hrvatskoj – zakonodavna, izvršna i sudbena. Čak i kad bi to bilo istina, nisu institucije hrvatske države podbacile samo u progonu zločina. Generalno, zakazale su u pretvaranju Hrvatske u normalnu i uređenu državu. Mnogo gore nego kad je riječ o ratnim zločinima, iznevjerile su, primjerice, u obračunu sa sustavnom korupcijom u koju je HDZuvaljao Hrvatsku. Ali se Penava i njegovi dirigenti iz sjene ne bune protiv hobotnice koja traje. Ne smeta im što građani-žrtve svakodnevno gledaju i susreću one koji su ih svojom otimačinom zavili u crno. Niti će pokušati organiziranjem prosvjeda od vlasti iznuditi efikasno procesuiranje pljačkanja države.

Treće, o manipulativnim namjerama kolovođa vukovarskog prosvjeda jasno govori njihov odnos prema Hrvatima koji su počinili ratne zločine. Tražeći navodno striktni progon aktera svih ratnih zločina, neki su govornici iskazali toplu solidarnost s osuđenim ratnim zločincem Tomislavom Merčepom, koji brigom aktualne vlasti svoje zatvoreničke dane, umjesto iza rešetaka, provodi u ostatku Hrvatske inače gotovo nedostupnim toplicama. Penavina tobože rigorozna osuda počinitelja ratnih zločina, također ne vidi išta neprihvatljivo i skaredno ni u nedavnim pozdravima Plenkovićevih ministara Mirku Norcu, koji je osuđen između ostalog i zato što je jednoj starici osobno pucao u glavu. Za nedavnog boravka u Zagrebu glavni haaški istražitelj Serge Brammertz konstatirao je da političke elite i u Hrvatskoj, kao i u drugim državama regije, vrijeđaju žrtve ratnih zločina. U negativnom kontekstu posebno je apostrofirao njihovo pozdravljanje zločinaca na javnim mjestima.

HRVATSKA PO MJERI DESNICE

Prosvjed u Vukovaru iskoristio je i zloupotrijebio legitimni zahtjev za kažnjavanjem ratnih zločina u korist oblikovanja Hrvatske po mjeri rigidne desnice. Prilično je razvidno da njegovi organizatori nisu vođeni željom za pravdom, nego su upogonjeni željom za promjenom karaktera hrvatske države. Riječ je o borbi za dušu HDZ-a! Nakon što se osvajanje trona u vladajućoj stranci pokazalo nemogućim. Desničarski plan o smicanju Andreja Plenkovića, skovan u redovima HDZ-ovih i izvanhadezeovskih radikala, ne uspijeva se realizirati. Oponenti nemaju snage za njegovo rušenje. Vukovar je pokazao da Plenković konsolidira svoju vlast u HDZ-u. Zato je aktivirana rezervna opcija. Ako ga ne mogu smijeniti, možda ga mogu pritisnuti i politički promijeniti. Pokušat će ga zajahati i kapacitirati tako da zaigra kako mu oni budu svirali. Iskustvo govori da je u tom pogledu HDZ-ov šef prilično podatan.

A kakvu to Hrvatsku vukovarski prosvjednici, na čelu s Ivanom Penavom, zapravo prizivaju? Prvo, pod krinkom sankcioniranja ratnih zločina i pružanja satisfakcije žrtvama, faktički ruše pravnu državu. Poimeničnim prozivanjem ljudi koji su navodno u ratu počinili zločine, izvikivanjem krivaca na ulici, uzurpiraju pravni postupak. Dijeljenje pravde uzimaju u svoje ruke. Optužujući institucije za nefunkcioniranje, samovlasno pokušavaju prigrabiti njihovu funkciju. Postavljaju se kao tužitelji i kao suci. To sigurno neće pomoći buđenju pravosuđa, nego će voditi orkestriranju hajke.

PROSVJED PROTIV ŽIVOTA U MIRU

Drugo, pokretači vukovarskog prosvjeda radikalno bi mijenjali karakter hrvatske države, dovodeći u pitanje ideju postratnog normaliziranja, započetu Tuđmanovom odlukom i zakonom o aboliciji sudionika srpske oružane pobune, što se, naravno, ne primjenjuje na počinitelje ratnih zločina. Penavin pobočnik Tomislav Josić, jedan od organizatora svojedobnog furioznog i nasilnog uklanjanja dvojezičnih ploča u Vukovaru, s govornice ističe da mu se ne sviđa ideja pomirbe. Ne sviđa mu se što ljudi koje je u ratu viđao dok je, kako je rekao, „polagao oružje u predaji“, danas u Vukovaru rade kao poštari ili policajci. Josić se odavno deklarirao kao protivnik mirne reintegracije istočne Slavonije. U svojim intervjuima znao je zažaliti što i ti dijelovi Hrvatske nisu oslobođeni oružjem, nekakvom reprizom Oluje. Iza neprecizirane promjene zakona s liste želja koju su šefovi vukovarskog prosvjeda izvikali Plenkovićevoj vlasti, navodno se krije upravo zahtjev za opozivom zakona o aboliciji. Sijući generalno nepovjerenje prema jednoj manjinskoj zajednici koja je devedesetih praktički desetkovana, Hrvatska se tako više od dva desetljeća nakon okončanja rata pokušava vratiti u ozračje ratne srpsko-hrvatske konfrontacije. Posebno je tragično što se u već jako ispražnjenoj državi implicitno zagovara egzodus dijela stanovništva. Hrvatski Srbi, pa i oni u Vukovaru, moraju biti ravnopravni građani Hrvatske, što znači da im ni mjesta poštara ili policajca ne smiju biti nedostupna, a svi koji podgrijavaju međunacionalne napetosti, pa makar bila riječ i o ratnim zaslužnicima ili stradalnicima, moraju se bez pardona suočiti s činjenicom da teško štete elementarnim nacionalnim i državnim interesima.

Treće, dizanjem tenzija koje neće pomoći sankcioniranju ratnih zločina, a još manje pravnoj sigurnosti građana, protagonisti vukovarskog prosvjeda ne prave red, nego stvaraju napetost, nered i kaos u Hrvatskoj, što bi za posljedicu moglo imati zloćudnu malformaciju karaktera države. Njihovo je zborovanje zaključeno porukom da „bitka za Vukovar još traje“. Ako bitka još traje, tko se i protiv koga tu bori? Možda Josića i družbu svrbe prsti za oružjem, ali hvala im, Hrvatska je svoju bitku za Vukovar davno dobila. Njihovim zapjenjenim prosvjedom navodno protiv zločina, a zapravo protiv života u miru, taj se mučenički grad sasvim nepotrebno destabilizira i ponovno traumatizira.