Zato što vjerujem u Hrvatsku – pod tim je sloganom, kao svojevrsnom zastavom, predsjednica države konačno i formalno objavila da sasvim očekivano starta po novi mandat na Pantovčaku. Neočekivano je i iznenađujuće, međutim, da pritom svaku logiku obrne naglavačke. Jer nije pitanje vjeruje li ona u Hrvatsku. To bi se za svakog hrvatskog političara trebalo podrazumijevati. Ključno je pitanje vjeruje li Hrvatska u Kolindu Grabar-Kitarović. O tome će se na skorim predsjedničkim izborima odlučivati. Nažalost, predsjednica ni ovom prilikom nije dala baš ni jedan razlog zbog kojeg bi joj Hrvatska trebala vjerovati.

Teško je vjerovati Kolindi Grabar-Kitarović kad na službenom otvaranju svoje kampanje – koju neformalno, koristeći resurse svoje funkcije i države, već mjesecima vodi – nastupi apsolutno neuvjerljivo. Sama je izabrala da se javnosti obrati u strogo kontroliranim uvjetima, pred publikom koja je stranačkom direktivom dovedena na statiranje i pljeskanje, u čemu se nije pokazala previše entuzijastičnom, i novinarima, koje je njen protokol, uvredljivo, sveo na puku dekoraciju, onemogućavajući bilo kakvo postavljanje pitanja. S blesimetra pročitani govor, prepun općih mjesta i glancanja vlastitog lika i djela, ostat će zapamćen po greškom ili sabotažom neizbrisanim uputama o tome kako i kada riječi zašećeriti smiješkom. Umjesto da blista, predsjednica je izgledala prilično jadno. Očito nesigurna i strašno afektirana, s neprirodnom, do karikature dovedenom gestikulacijom, s viškom mahanja rukicama, bez bilo kakve spontanosti, pa onda – takav je dojam – i iskrenosti. Nije predstavila svoj program, izdeklamirala je svojevrsnu listu želja, često bez pravog utemeljenja u predsjedničkim ovlastima. Ukratko, nikakav sadržaj i amaterska izvedba. Loša glumica u nedobro režiranoj predstavi. Ni do koljena onoj energiji kojom je zračila prije pet godina, kada je išla po prvi mandat. U ono vrijeme kao nekakvo je, uvjetno rečeno, novo lice uspijevala mobilizirati velika očekivanja. Čar se novosti u međuvremenu ugasio. Više nema nepoznanica, pa onda ni mjesta maštarijama. Danas je ona posve pročitana knjiga i politički prilično potrošena osoba.

Naivno je vjerovati Kolindi Grabar-Kitarović kad ona svoja predizborna obećanja, pokazalo se, ne izvršava. Od onog najbanalnijeg da će iseliti s Pantovčaka i smanjiti obim svog predsjedničkog ureda, do onog najpamtljivijeg da će Hrvatsku lansirati među najbogatije zemlje svijeta. Nije se iselila, nego se privremeno izmještala, zajedno s kompletnom svitom, vodajući po cijeloj zemlji crveno uniformirane pandure, kako bi asistirali dizanju predsjedničke zastave. Kao da je engleska kraljica. Kao da je Hrvatska monarhija, a ne, barem nominalno, Republika. Proklamaciju o bogatoj Hrvatskoj sada je preformulirala u tvrdnju da nijedna plaća u državi ne bi smjela biti manja od 7500 kuna neto. Slučajno ili ne, ali jako slično svojedobnim, naravno lažiranim najavama Tomislava Karamarka da će svako novorođeno dijete častiti s tisuću eura.

Glavinjanja oko ustaštva

Dio iznevjerenog treba otpisati na činjenicu da predsjednica ne zna svoje ovlasti ili ih namjerno pokušava prekoračiti. Sklona je obećavati i ono što realno ne može ostvariti. Kao da se voli zaigrati u premijerskoj ulozi. Visina plaće u državi svakako ne spada u njene ingerencije. Kao što ne može utjecati ni na ovoga puta spomenuto nezadovoljavajuće stanje u pravosuđu. Izjavom da joj je mučno gledati kako pravosudni sustav pogoduje nepravdi predsjednica lažno sugerira da će na tom planu pokrenuti promjene. Ne može i neće! Dalija Orešković s pravom upozorava na njeno opetovano kršenje ustavnih načela i zakona te podrivanje državnih tijela i institucija. Bivša voditeljica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa poimence spominje nezakonitu smjenu šefa tajne službe te uskraćivanje informacija o svojedobnom, misterioznom putovanju hrvatske predsjednice u Ameriku.

Prilično je nepametno vjerovati Kolindi Grabar-Kitarović i zato što se u dosadašnjem mandatu, u proteklih skoro pet godina, pokazala politički vrlo nestabilnom, čak prevrtljivom osobom. Jednom će govoriti ovo, drugi put posve suprotno. Zavisno s kim je u društvu. Zavisno što joj trenutno konvergira. Što znači da nema nikakve vlastite političke okomice, pa onda ni ozbiljnosti i težine. Frapantno fleksibilnih stavova, svojim nedosljednostima, nedostatkom bilo kakvog konzistentnog političkog uvjerenja, stalno zbunjuje javnost. Možda su najporaznija – jer podrazumijevaju potpuno nepoznavanje elementarnih činjenica – glavinjanja oko ustaškog „Za dom spremni“. Predsjednica će godinama uvjeravati javnost da je riječ o starom hrvatskom pozdravu, da bi prije nekoliko mjeseci napokon priznala grešku – navodno jer su joj tadašnji, u međuvremenu ražalovani savjetnici pogrešno suflirali – a onda se opet vraća na početne pozicije izjavljujući kako ZDS pod kojim su se „postrojbe HOS-a borile protiv združene agresije zvijezde i kokarde“ smatra „prihvatljivim i neupitnim“. U Argentini udvaranje proustaškoj emigraciji, koju proglašava čuvarom domoljublja i „vjere u slobodnu i samostalnu hrvatsku državu“. U Izraelu „najdublje kajanje zbog svih žrtava holokausta u Hrvatskoj, stradalih od kolaboracionističkog ustaškog režima, koji je bacio ljagu na našu zemlju“. U intervjuu s urednikom radikalno desnih, proustaških novina opravdavanje poglavnika Pavelića i relativiziranje Jasenovca, žrtvama kojega se prethodno, u društvu izraelskog predsjednika Rivlina, otišla pokloniti. U njenoj glavi očito vladaju potpuna konfuzija i kaos.

Hrvatska predsjednica pokazuje vrlo komotan odnos prema činjenicama i povijesnim faktima. Osobito je sklona izmišljanju prošlosti. Uporno konfabulira o životu u bivšoj državi. Opetovano tvrdi da se u Jugoslaviji nije smjelo spominjati hrvatsko ime ni pjevati hrvatske pjesme. Da se živjelo iza Željezne zavjese, iako zemlja „od Vardara pa do Triglava“ nije bila članica istočnog bloka. Možda se najkomičnije poskliznula kad je opisivanje strahota bivšeg, komunističkog sustava poduprla pričom o navodno oskudnom asortimanu jogurta. „Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta“, nepodnošljivo je banalizirala prodemokratske motive prevrata iz devedesetih. S takvom prtljagom proizvoljnih i neodrživih konstrukcija i neistina predsjednica uništava vlastiti kredibilitet. U laži su kratke noge, kaže poslovica. Profilirajući se kao kraljica fakea sama skraćuje vijek svoga političkog trajanja.

U društvu crnokošuljaša

Na koncu, vjerovati Kolindi Grabar-Kitarović postaje nemoguće i zbog načina na koji obavlja svoju funkciju. Njen se mandat sveo na nevjerojatan niz problematičnih, promašenih pa i skandaloznih postupaka. Predsjednici nemaju velike ovlasti, ali bi trebali djelovati kao nekakav garant stabilnosti države, vrijednosno sidro, ponajprije svojim ugledom i snagom vlastitog autoriteta. Aktualna šefica države ima samo autoritet svoje funkcije, a i njega rastače, nema nikakav osobni autoritet. Možda i zato što moralni relativizam čini njenu jedinu konstantu. Objavljujući da ide po novi mandat sama će reći da predsjednik “mora biti jamac temeljnih načela i vrijednosti naše demokratske države, uvijek iznad svakodnevne politike”. Ali, njena politička putanja ne ide iznad, nego uglavnom ispod. Nerijetko ordinira po političkom podrumu, čak i podzemlju.

Kolinda Grabar-Kitarović nikada nije funkcionirala kao “jamac temeljnih načela i vrijednosti demokratske države“. Onih načela i vrijednosti zapisanih u hrvatskom Ustavu. Kao vrhovna zapovjednica, koja i osobno voli paradirati s oružjem u rukama, zaslužna je, vjerojatno, za recentno podebljavanje vojnog proračuna, ali i trend militarizacije hrvatskog društva. Hrvatsku je možda učinila vidljivijom u svijetu – Za Hrvatsku se danas zna, kaže ona – ali, po čemu? Po predsjednici koja se grli s nogometašima po stadionima, a po inozemnim medijima opravdava nasilje hrvatske policije nad migrantima. Domaćoj publici lažno se predstavlja kao glas naroda. Ali, o masovnom socijalnom nezadovoljstvu i frapantnom bijegu stanovništva jako šuti. Svoju navodnu ukorijenjenost u narodu, pokazivanje da je, kako sama kaže, „jedna od vas“, demonstrira lijepljenjem pločica ili selfijima s djecom.

Premda se voli hvaliti svojim zalaganjem za zajedništvo, predsjednica zapravo dijeli naciju. Domoljublje shvaća kao stvar budnica i napitnica. Pjevanja na kninskoj tvrđavi ili urlanja s iseljeništvom. Ne funkcionira kao zagovarateljica i braniteljica ljudskih prava, nego upravo suprotno, ohrabruje njihovo kršenje. Nacionalnim će manjinama poručiti da su za šikanu same krive, jer kao provociraju većinski narod. Problem nasilja nad ženama ili Srbima sustavno ignorira, kao da ga nema. Radikalne desničare s ruba političke scene uvela je na svoju inauguraciju i pretvorila u dio mainstreama. Crnokošuljaši kao društvo za terevenke i politička uzdanica predsjednice Hrvatske! Kolinda Grabar-Kitarović ne brani ustavne vrijednosti, nego ih baca pod noge. Dosljedna je možda samo u tome da borbu protiv korupcije ne spominje. Pošteno s obzirom na svoju povezanost s općepoznatim bjeguncima od hrvatskog pravosuđa.

Funkciju koja bi trebala zračiti dostojanstvom i izazivati poštovanje aktualna predsjednica potpuno trivijalizira i pretvara u predmet masovne sprdnje i poruge. Udarno vrijeme u programu javne televizije troši da bi razglabala o svojim pjevačkim ambicijama. Samu sebe stilizira kao hodajuću blamažu. Sve to ne znači da Kolinda Grabar -Kitarović ne može osvojiti još jedan mandat na Pantovčaku. Ali, ako se to i dogodi, pobjeda neće biti rezultat njene snage, nego potpune slabosti protukandidata.