Pokop iznenada preminulog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, parada bahatosti, laži i kiča, iscrtao je svojevrsnu dijagnozu duboko shizofrenog stanja koje vlada Hrvatskom. Oko otvorenog su se groba na elitnoj poziciji Mirogoja gužvali najviši predstavnici države s političkim podzemljem, ucviljeni suradnici sa zagrebačkim oligarsima, uglednici – navodno stupovi društva – i pripadnici krim miljea, biskupski grimiz i u minice odjevene zagrebačke mažoretkinje. Pokojnik je ispraćen u atmosferi svojevrsnog vašara, u kakve je i sam znao pretvarati srce Zagreba.

Poremećaj percepcije stvarnosti, nekorespondiranja i sudara s realnim svijetom, na prvu se manifestirao u činjenici organiziranja masovnog sprovoda u doba korone. Milan Bandić sahranjen je uz kršenje svih epidemioloških mjera koje važe za ostatak Hrvatske. Za njegovim se lijesom kretala prava rijeka, stotine, možda i tisuće ljudi. Takva bezobzirna neravnopravnost u smrti revoltira veliki dio javnosti, prije svega one koji su svoje najmilije morali ispratiti držeći se strogih ograničenja. „Sram me ove države i grada u kojem živim. Nedavno sam pokopao oca, rekli smo ljudima da ne dolaze na pogreb jer to s obzirom na epidemiju nije primjereno“, gorko je konstatirao Otto Barić, sin recentno preminulog proslavljenog nogometnog trenera. A ravnatelj gimnazije u Puli javno se, ogorčen, ispričao svojim đacima i svoj djeci jer moraju živjeti u rigoroznim epidemiološkim uvjetima – bez prave nastave, bez druženja, izleta, maturalaca i drugih malih radosti školskog života – dok je drugima, odabranima, dopušteno da propisane mjere drastično krše, kao da se na njih uopće ne odnose. Pokop Milana Bandića pretvorio se u živu demonstraciju postojanja dviju kategorija građana – privilegiranih i onih na kojima će država trenirati strogoću.

Rastu shizofrenije u hrvatskom društvu značajno pomažu svi koji su takvoj masovnosti njegova posljednjeg ispraćaja asistirali. Bandićevi adlatusi, koji su ne samo iz pijeteta, nego i iz nekih posve osobnih, kalkulantskih razloga, igrali na brojnost pa su organizirali autobuse, dovukli sinjske alkare i mažoretkinje i javno se hvale da je Grad angažirao 300 covid-redara, što znači dvanaest puta više od dopuštenog broja prisutnih na sprovodima. Njihov ignorantski odnos prema vladajućem epidemiološkom režimu Nacionalni stožer odlučio je ohrabriti. Baš u vrijeme pokopa ministar Beroš javno je mudrovao o tome kako korona nije šampion skoka u dalj – ako nije, zašto je onda potrebno držanje distance? – a šef Stožera, ministar Božinović, danima već zbraja je li na Mirogoju bilo previše ljudi ili nije. Za odluku o policijskom rastjerivanju mladih koji se okupljaju oko HNK, takve mu dubinske i dugotrajne analize nisu bile potrebne. Na koncu, kao sijači mahnitosti ovoga su puta nastupili i pripadnici državnog vrha bez neprisutnog predsjednika Milanovića, predsjednik Sabora Jandroković i premijer Plenković s ministrima koji su se nagurali uz odar, cijeloj javnosti šaljući poruku da se ni sami ne drže propisanih epidemioloških mjera.

Grbava situacija

Košmar u glavama i u vrijednosnom kompasu nacije proizvodi i činjenica da su najviši državni dužnosnici aktivno sudjelovali u odavanju počasti i posljednjem ispraćaju čovjeka protiv kojega država vodi više ozbiljnih kaznenih postupaka, kojeg je držala u Remetincu i kojega tereti za djela korupcije i kriminala, namještanje javnih natječaja i razne vrste pogodovanja, ukratko za veliku štetu počinjenu Zagrebu. Istina, Milan Bandić otišao je neosuđen, ali to ponajviše govori o stanju hrvatskog pravosuđa. Da ne spominjemo sada neke druge primjere, ličnosti koje su umrle tijekom sudskih postupaka, bez pravosudnog epiloga, neosuđene, pa ih se svejedno smatra zločincima. Bandićevi jarani mogu danas cviljeti kako je jadan otišao prerano, ne dočekavši oslobađajuću presudu. Ali veliko je pitanje koliko je tu vjere u njegovu nedužnost, a koliko tek sami sebe pravdaju, pokušavajući eskulpirati vlastito sudjelovanje u njegovoj zločinačkoj organizaciji. Međutim, šef Sabora i premijer morali bi biti jako dobro upućeni u ozbiljnost podignutih optužnica. Znaju i to da su procese protiv Milana Bandića pokrenule institucije hrvatske države. Iste one države kojoj su njih dvojica na čelu. Gospoda bi morala demonstrirati veći respekt prema državnim institucijama. Njihov dug prema Milanu Bandiću nikako ne može biti veći od duga prema hrvatskoj državi.

Premda je – mora se priznati – Bandićeva smrt premijera Plenkovića dovela u prilično grbavu situaciju. Mogao je birati između dvaju podjednako loših rješenja – otići ili ne otići na Mirogoj. Iz odavanja počasti preminulom gradonačelniku nije mogao izostati. Da se nije pojavio, pokazao bi nezahvalnost i ljudsku nelojalnost prema čovjeku čijim se uslugama godinama koristio. Koji mu je u gotovo cijelom prošlom mandatu osiguravao komotnu većinu u Saboru. Ali premijerova prisutnost na pogrebu silnim aferama i sudskim procesima opterećenog političara signalizira indiferentnost, nemar, možda i prezir prema zahtjevu moralnosti i potrebi poštovanja pravnog poretka. Andrej Plenković nije sudjelovao u kriminalnoj hobotnici Milana Bandića, ali su u koruptivnoj praksi „žetončića“ bili zajedno. Gradonačelnik je kupovao zastupnike, iz svojih razloga, kako bi povećao svoje ucjenjivačke kapacitete ili premijeru bio pri ruci, s razlogom uvjeren da tako može utjecati na labavljenje sudskih postupaka, da ga pravosuđe neće pomesti sve dok mu je dragocjen partner. Plenković se pravio da s prljavom Bandićevom političkom trgovinom nema ništa, samo je rezultate tog lopovluka bez ikakvih hemunga široko koristio.

Šaranje prije izbora

Na koncu, groteskno utjerivanje Hrvatske u politički shizofrenu situaciju sada proizvode i oni koji na smrti Milana Bandića pokušavaju profitirati. Prije svega mlađahni HDZ-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika Davor Filipović i šef Domovinskog pokreta, politički tamburaš Miroslav Škoro. Obojica pucaju na Bandićeve glasače, ali još nisu odlučili hoće li se predstavljati njegovim nasljednicima i nastavljačima ili će mu glumiti kontru i političku suprotnost, pa sada šaraju kako ih krene, najviše ulazeći u međusobne sukobe. Do iznenadne smrti prvog čovjeka Zagreba, po desnici rasprostrtog Bandonačelnika, beskrvni je Filipović samo figurirao na poziciji HDZ-ove alibi uzdanice, sada će se obezglavljeno Bandićevo biračko tijelo vjerojatno raspršiti na sve strane pa bi se i dio pretrčanih mu HDZ-ovih glasača mogao vratiti svojim korijenima. A tamo ih čeka kandidat koji je sam sebe počeo proglašavati najvećim kritičarom Milana Bandića, a četiri mu je godine u Zagrebačkoj skupštini, s drugim HDZ-ovim vijećnicima, držao lojtre i izglasavao sve dubiozne projekte. Sada se zalaže, verbalno, za transparentnost gradskih financija, a služio je njihovom zamagljivanju. Filipović je pravo čedo HDZ-ove himbe: hrvatska desnica na srcu, ljevica duboko u državnoj blagajni.

Još su beskrupulozniji Škorini izborni manevri. Pokušavajući amalgamirati popularnost pjevača lakih nota s političkim ambicijama, šef desničarskog Domovinskog pokreta odlučio je ući u borbu za osvajanje Zagreba, ali tek kad je saznao da je Milan Bandić mrtav. Najava njegove kandidature, posve neumjesno i bezobzirno, stiže neposredno nakon što se vratio s Mirogoja. Nije mogao sačekati ni da se zemlja na svježem grobu malo slegne. Ni crninu valjda nije svukao prije nego što je medijima pustio glas o svojoj kandidaturi. Mostov Grmoja s pravom govori o političkim maroderima. Pljačkašima koji se vuku za vojnim jedinicama te kradu i strvinare nad poginulim i ranjenim ljudima. Zagrebu Škoro obećava čuda neviđena, izgradnju stadiona i nove bolnice, besplatne vrtiće već od jeseni i svašta nešto, potpuno nerealno s obzirom na zahtjeve obnove i zaduženost Grada. Ali baš onako kao što je to i Milan Bandić godinama pred izbore činio. Njegova se posvećenost gradskim temama dosad iscrpljivala u monetizaciji jednog unosnog, uz bolnicu smještenog parkirališta i nekih kućica u Bandićevoj adventskoj hobotnici. Lako je razumjeti da se Miroslav Škoro pokušava preporučiti kao rješenje krupnim interesnim strukturama koje su Milana Bandića radi vlastite koristi održavale na vlasti. On sigurno ne bi raskidao ni revidirao ugovore s pripuzima. Njegove su sposobnosti repetiranja dosadašnjeg, bandićevskog modela vladanja, zaista znatne. Karijerno stasao na HDZ-ovoj sisi, svojim poslovima uvijek udjenut u vladajuće strukture, u gradu i državi.

Naravno, Zagrebu treba promjena. Dubinska transformacija umjesto tek novog imena na čelu grada. U jednom se sprovodu reflektira urgentnost te potrebe. Ali posljednji ispraćaj Milana Bandića istodobno govori koliko je ta promjena neizvjesna. Zbog stanja mahnitosti, teške shizofrenije i svekolike patologije koja vlada hrvatskim društvom.

KaraMOLko sanja povratak

Tomislav Karamarko opet hvata zalet za povratak u politiku. Osokoljen presudom Upravnog suda kojom se poništava svojedobna odluka Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, a zbog koje je prije skoro pet godina morao odstupiti, bivši šef HDZ-a i potpredsjednik vlade sada najavljuje izlazak iz svog, kako kaže, „malog svijeta šutnje“. Ne znamo kamo smjeraju njegove ambicije, ali Karamarko se pokušava predstaviti kao nevina žrtva progona. Međutim, Upravni sud nije odlučivao o njegovoj krivnji ili nedužnosti. Nije odlučivao o meritumu afere KaraMOL zbog koje je 2016. politički rashodovan. Sud se uopće nije bavio pitanjem je li on kao potpredsjednik Vlade smio sudjelovati u odlučivanju o odnosu Hrvatske i MOL-a ako je njegova obitelj istodobno poslovno bila povezana s interesnim ekstenzijama mađarske kompanije. Upravni sud samo je konstatirao da zakonska norma primijenjena u njegovom slučaju nije dovoljno precizna. To ne znači da osobno nije bio u sukobu interesa, još manje da je bezrazložno otpisan. Morao je otići zbog prikačenosti svoje žene na MOL-ove financije. Ne može se vratiti zbog vlastitog političkog i moralnog autizma koji u tim skandaloznim aranžmanima ni danas ne vidi nikakav problem. KaraMOLko se kvalificirao za trajnu isključenost iz ozbiljne politike.