Andrej Plenković je, kaže, potpuno zgađen. Što premijera tako konsternira? Što mu izaziva osjećaj gađenja? Visokoprofilne lopovske afere koje se i među njegovim bliskim suradnicima ne prestaju otvarati? Ili otkrića o kompromitiranosti njegova odabranika za glavnog državnog odvjetnika? Možda je šokiran nedavno objavljenim podacima o njegovoj povezanosti s krim-miljeom? S ljudima koji operiraju s one strane zakona? Indignira li ga činjenica da je i sam, na vlastitu štetu, vodio operaciju kojom se jedan sudac, još nedavno objekt interesa Državnog odvjetništva, pretvara u šefa DORH-a?

Ne, ništa od toga! Premijer Plenković nikada nije pokazao ni najmanje gađenje prema onim svojim pobočnicima koji su iz njegova kabineta transferirani u Remetinec. Ni suspektni detalji iz biografije Ivana Turudića nisu ga zgrozili. Mučninu mu ne uzrokuje ni otkriće da je ovaj u postupku izbora za glavnog državnog odvjetnika u više navrata lagao o karakteru svojih odnosa s ljudima u pravosudnom tretmanu. Andrej Plenković je zgađen što su vijesti o svemu tome dospjele u javnost. Samo to mu je odurno. Uporno tvrdi da je riječ o odvratnom medijsko-političkom udaru na njegovu vladu. „Ovdje nije bitan Turudić. Ovdje je bitan tajming, zlonamjerno puštanje informacija medijima ne bi li se učinila politička šteta Vladi… Realno ovo je velika sramota koja mi izaziva gađenje“, požalio se tankoćutnik. U više istupa kojima svoje stavove pokušava ucijepiti u javnost premijer je zaista, kako netko reče, prešao Rubikon. Otišao na drugu stranu. S one strane pameti.

Nakon svega kristalno je jasno da Ivan Turudić nije smio biti izabran za glavnog državnog odvjetnika. Kad u javnost novopristigle informacije koje ga diskreditiraju opetovano proglašava „potpuno irelevantnim“, Andrej Plenković govori o vlatitom političkom i moralnom profilu. Premijer pokazuje da mu ne smetaju skrovite noćne vožnje kapitalaca pravosudne vlasti s ljudima pod istragom, koji su pod kaucijom tek pušteni iz Remetinca. Ni na interesno-nježnu prepisku s HDZ-ovom primadonom mutnih poslova nije trznuo, ni podigao svoju obrvu, kao da je riječ o najnormalnijoj komunikaciji. Premda gospođa zbirkom poruka iz svog paklenog mobitela istražiteljima može isporučiti lijepu hrpicu visokopozicioniranih kršitelja zakona, između ostalih i više njegovih ministara. Vrisnuo je samo kada su se i njegovi inicijali tamo počeli spominjati. Objavljivanje toksične korespondencije – anatomskog atlasa koruptivnog karaktera funkcioniranja HDZ-ovih struktura vlasti – premijer naziva političkim voajerizmom, dakle perverzijom. Strašno je što su te poruke izašle u javnost, kaže. Nije, po njemu, ni strašno ni bolesno ono što u njima stoji. Što otkrivaju. Za Plenkovića njihov je sadržaj privatna stvar. Čak i kad upućuje na kršenje zakona.

Andrej Plenković uopće ne razumije javni interes. Ne razumije da mediji igraju važnu ulogu u demokratskoj kontroli vlasti. FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

Ne smeta ga ni to što je njegov odabranik za glavnog državnog odvjetnika u više navrata uhvaćen u laži. Izmotavao se čak i u Saboru. „Ne bih rekao da je lagao, on je možda bio reduciran u svom izričaju“, ruga se Andrej Plenković javnosti, izmišljajući neki svoj novogovor koji služi samo reduciranju istine. Navodnu opravdanost Turudićeva izbora brani i tvrdnjom da je ovaj prošao sigurnosnu provjeru, koje – ispostavilo se – nije bilo, odnosno da je postupak izbora glavnog državnog odvjetnika bio uzor transparentnosti, što je točno samo utoliko da se namještaljka, instaliranje problematične akvizicije na čelo DORH-a, odvijala bez skrivanja, pred očima javnosti. Razvidnim tako postaje da se i premijer udjenuo među reducirane u izričaju. Otvoreno se služi lažima. Navodna je transparentnost procedure u ovom slučaju falična i lažirana. Plenković je izabrao svog državnog odvjetnika. Kao što se to u Hrvatskoj uglavnom radi. Ali su prethodnici ipak pazili da ne zgaze baš svaku iluziju o autonomiji DORH-a i nisu birali ljude drastično problematičnih biografija, bjelodano uvezane s kriminalnim skupinama.

Lex AP

Potpuno je jasno također da se postavljanje HDZ-u i njegovu banditskom krilu bliskog novog glavnog državnog odvjetnika ne može odvojiti od Plenkovićeva inzistiranja na donošenju zakona kojim kani zapriječiti curenje po njegovu vlast nezgodnih informacija. Zakona koji će se po njemu zvati, a kojim se novinari pokušavaju utjerati u autocenzuru, dok svima koji u otkrivanju javnosti važnih informacija pristanu sudjelovati prijeti ozbiljan kazneni progon i višegodišnja kazna zatvora. Premijer posve netočno tvrdi da se Lex AP-u protivi nekoliko, „pet, šet privilegiranih ljudi, koji godinama protuzakonito primaju informacije koje ne smiju imati“, pa „na temelju toga onda njihove medijske kuće zarađuju novac, to je korupcija, korupcija“, s pravedničkim se gnjevom ne prestaje zgražati. Nije istina da se njegovu zakonu protivi nekoliko pojedinaca, nego su se na noge digli i novinari i stručna, ali i šira javnost. Ali premijer koji nije sposoban vidjeti korupciju ni kad mu se u vlastitom kabinetu ugnijezdi, likvidirao bi glasnika loših vijesti. Za njega kriminal nije krimen, ali bi objavljivanje informacija o kriminalu kriminalizirao. Plenković uopće ne razumije javni interes. Ne razumije da mediji igraju važnu ulogu u demokratskoj kontroli vlasti. Novinarima bi zapravo onemogućio da rade svoj posao. U čemu očekuje snažnu potporu novoizabranog državnog odvjetnika, koji je u izradi Lex AP-a sudjelovao i jako ga zagovara. Iz vlastitih razloga.

Na koncu sve jasnije postaje da Andrej Plenković svojim razaranjem institucija, svojim žandarskim zakonom protiv slobode medija i svojim odabirom državnog odvjetnika potkopava temelje demokratskog poretka. Hrvatsku vodi u regresiju. Sociolog Dragan Bagić upozorava da je sve bliže notornom Tomislavu Karamarku. Čovjek koji je svojedobno na čelo HDZ-a došao kako bi stranku s desničarske stranputice vratio u europski mainstream, u društvo pristojnih, centrističkih demokršćana, nizom poteza u zadnjih nekoliko mjeseci dovodi u pitanje svoje proklamacije o proeuropskom normaliziranju Hrvatske. Po urušavanju razine demokracije, neovisnosti institucija i slobodi medija „HDZ se s Plenkovićem vraća blizu mjesta gdje je bio s Karamarkom“, konstatira Bagić.

Predsjednik Milanović govori o nacionalnoj katastrofi i padu na, koliko on pamti, najnižu točku političkog vodstva. “Tuđman je bio sto puta veći demokrat od Plenkovića“, tvrdi šef države. Ivo Sanader također mu se čini mnogo boljim. „Slatka ptica mladosti“, reći će. Predsjednik malo pretjeruje, ali posve evidentno antidemokratsko izopaćenje Andreja Plenkovića može, izgleda, postati rodnim mjestom nostalgije za nekim prošlim vremenima koja su znala biti vrlo grbava, ali u kojima se Hrvatska ipak kretala nabolje. Uglavnom naprijed. Aktualni je premijer državu ubacio u rikverc. Vraća je u mrakove, vjerojatno mračnije od svega što se ovdje već događalo. Za razliku od bivših moćnika koji su svoje udare na pravnu državu pokušavali skrivati i kamuflirati, koji su znali pokazivati da im je neugodno, ovaj udara otvoreno, bez stida, brutalno. Demokratska je Hrvatska uznemirena i zgađena recentnim razvojem situacije. Kao što je bila zgađena krajem devedesetih kada se otvorila kriminalna utroba Tuđmanova dvora. Kao što je desetak godina kasnije bila zgađena Sanaderovom hobotnicom. U oba slučaja osveta je došla na izborima. Pokvarena je vlast morala otići.

Vjetar u oporbena krila

Hoće li Andrej Plenković biti kažnjen na isti način? Sigurno da je svojim potezima napravio veliku uslugu opoziciji. Njegov buldožerski nasrtaj na demokratski poredak mogao bi funkcionirati poput svojevrsnog agensa alternative. Kao vjetar u krila oporbenih stranaka. Dio njih za subotu saziva veliki prosvjed na Markovu trgu. Možda generalnu probu za šire predizborno okupljanje opozicijskih stranaka, nužno da se HDZ skine s vlasti? S takvim je modelom opozicija došla do pobjede i 2000. i 2011. Veliki broj javnih intelektualaca navija za takvu kombinaciju. Ugledni Rajko Grlić preko portala Telegram upućuje svoj javni apel liderima opozicije, upozoravajući da imaju samo jednu opciju za spašavanje Hrvatske. „Politika nas nikada dosad nije ovako ponizila“, piše Grlić, objašnjavajući da se politički kriminal nameće kao normalnost, pa od opozicije traži zajednički izlazak na izbore. Ne učine li to, Hrvatsku će pojesti tmina. „HDZ će do kraja ugasiti sva svjetla u Hrvatskoj.“

Čini se, međutim, da opozicija nije na razini svoje povijesne odgovornosti. Prosvjede u subotu organizira jedanaest stranaka od centra nalijevo. Umjesto manifestacije građanskog otpora, rade stranački skup nužno ograničenog dometa. Most je ostao nepozvan, navodno zbog nekih svojih stavova prema koroni. Premda se ta stranka pokazala čvrstom uzdanicom borbe protiv HDZ-ova, korupcijskim aferama natopljenog, modela vladanja Hrvatskom. Jednako je problematično ustrajavanje Možemo! na odluci da svemu unatoč na izbore ipak idu obaška, eventualno u nekoj točkastoj koaliciji sa SDP-om, tamo gdje im je to potrebno. Svojim stavom pokazuju da nisu sposobni misliti o prioritetima. Ponašanje im je neusklađeno i s porukama koje javnosti plasiraju.

Ako je situacija s korupcijom i zatiranjem demokracije u Hrvatskoj zaista tako dramatična i alarmantna, kako u opoziciji tvrde, što je posve neupitno, onda je nužno učiniti sve da na izborima dođe do preokreta. Onda je ultimativna zadaća stvaranje širokog bloka ili općenarodne fronte protiv HDZ-a. Kontra lopova i mraka. Formiranje nekakve antikorupcijske koalicije, usto saveza demokratskih promjena. Ako se smjena HDZ-a smatra prioritetnim, onda sve druge podjele idu u drugi plan. Privremeno postaju drugorazredne. Ako Andrej Plenković svojim odlukama zaista ugrožava vladavinu prava i nacionalnu sigurnosti države, onda se demokratska Hrvatska – sva od ljevice do desnice – mora ustati da to zaustavi.