U vladajućim krugovima ovih dana rodila se genijalna zamisao – umjesto države treba reformirati narod. Barem tako predlaže predsjednica Hrvatske. “Najznačajnija reforma koju u ovom trenutku trebamo provesti, reforma je našeg mentaliteta”, objavila je na jednoj prošlotjednoj svečanosti, kako bi se, dodala je, na svim razinama mislilo i radilo brže, odlučnije i organiziranije. Dakle, umjesto da obavlja svoj posao i brine se o skladnom funkcioniranju države, Kolinda Grabar-Kitarović izigravala bi inženjerku ljudskih duša. Reformirala bi mentalitet nacije, znači, ukupnost njezinih duhovnih osobina i sklonosti.

Nije šefica države jedina koja misli da problem nije u lošoj vlasti, nego u lošem narodu. Ali je prva koja javno predlaže promjenu fokusa: umjesto problematičnog funkcioniranja države, za kakvo je i sama odgovorna, prioritetnim proglašava promjenu mentaliteta, što uključuje disperziju odgovornosti. Kad ne znaš ili nećeš reformirati državu, kad su ti reformski kapaciteti nikakvi, bubneš da bi zapravo trebalo reformirati građane! Svaka je neuspješna vlast nezadovoljna svojim podanicima. Ne ispunjavaju očekivanja, ne odgovaraju onome što bi šefovi države od njih htjeli, pa ih stoga treba mijenjati. Istina, Andrej Plenković još ne predlaže reformu mentalnog sklopa nacije, premda je generalno vrlo sklon bagateliziranju javnosti i vrijeđanju kritičara. U svojoj komunikaciji nerijetko se drži kao da baca biserje pred svinje.

Dobro, i Franjo Tuđman je oponente nazivao stokom sitnog zuba i za Judine škude prodanim dušama. Aktualni premijer, sve više u ulozi kancelara, opoziciju običava žestoko šibati raznim vrstama difamacija, svisoka je proglašavajući potpuno nesposobnom i neodgovornom. U posljednje vrijeme, međutim, njegova je vlast otišla korak dalje pa se sredstvima političkog obračuna ne služi samo u odnosu na oporbene stranke, nego prekomjernim granatiranjem pokušava potaracati i različite segmente društva koji joj nisu politički konkurenti. Potpuna je novost da je počela s tužakanjima i izvan granica Hrvatske.

KRHKI GOSPODARSKI RAST

Plenkovićevi ministri zapravo olajavaju vlastiti narod. Tako ministar Pavić, koji pokušava kopirati premijera, nabusito optužuje sindikate za podrivanje države. U subotu započetu akciju prikupljanja potpisa za referendum protiv ubrzanog produžavanja radnog vijeka do 67 godina života, htio bi opstruirati sijanjem straha od, po njemu, u tom slučaju navodno prijetećeg smanjenja mirovina i destabilizacije mirovinskog sustava. Sindikalne čelnike optužuje za politizaciju i, tvrdi, združeni nastup s opozicijom, sve u kontekstu skorih europskih izbora. S tim ih je izmišljenim inkriminacijama išao opanjkavati i u Bruxellesu, u Europskoj komisiji.

Slično je postupila i državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova Andreja Metelko Zgombić, koja je uoči nedavnog obilježavanja tužnih obljetnica u Jasenovcu tražila od ambasadora šest država – Amerike, Austrije, Francuske, Kanade, Njemačke i Velike Britanije – da prisustvuju samo službenoj državnoj komemoraciji, a bojkotiraju onu koju su prethodno organizirali antifašisti i predstavnici naroda žrtava ustaškog logora. U suprotnom, kako im je rečeno, Vlada će to shvatiti kao izraz nepoštovanja države domaćina. Bez znanja ministrice, odnosno premijera, teško da bi se takav skandalozan poziv, koji implicira da se poštovanje prema žrtvama ustaškog režima monstruozno proglašava aktom nepoštovanja Hrvatske, mogao dogoditi. Svojim sramotnim zahtjevom da se diplomatski kor ne solidarizira sa Židovima, Srbima, Romima i antifašistima, Vlada nije pokazala samo odnos prema Jasenovcu, nego i prema vlastitim građanima, koji se s njenim dvosmislenim toleriranjem proustaškog povijesnog revizionizma ne slažu.

Ideja predsjednice države o reformi mentaliteta kao Hrvatskoj najurgentnije potrebnom reformskom zahvatu, odnosno premijerovo inzistiranje na političkoj stabilnosti kao odsustvu bilo kakvog kritičkog propitivanja i provjetravanja, jasno govori o transformativnim kapacitetima aktualne vlasti. Premda je 2018. zbog izostanka izbora najavljena kao godina velikih reformi, sve se na koncu svelo na pretumbacije fiskalnog sustava, koje u Vladi nazivaju grandioznim poreznim rasterećenjem. Ali kako govoriti o poreznom relaksu za gospodarstvo i građane ako se ukupni prihodi države i udio državne potrošnje u BDP-u povećavaju?

Oprezno popravljanje kreditnog rejtinga, zapravo povratak Hrvatske na pozicije na kojima je bila prije dvadesetak godina, premijer tumači kao dokaz ispravnosti svog inzistiranja na sređivanju javnih financija, pri čemu se posebno hvali ostvarivanjem suficita. To je još jedan znak ohrabrenja ekonomskoj politici moje Vlade, tvrdi. Ali kako se može biti zadovoljan ekonomskom politikom koja hrvatskoj državi najavljuje usporavanje ionako mizernog gospodarskog rasta? Što je Andrej Plenković duže na vlasti, to je gospodarski rast manji. Najbolje je rezultate imao u prvim godinama mandata, sada se taj ritam zlokobno usporava.

Rejting-agencije posebno upozoravaju na slabašne i nesigurne faktore rasta. Domaći ekonomisti također alarmiraju, tvrdeći da je postojeći gospodarski rast na krhkim nogama. Na životu nas trenutačno drže rast osobne potrošnje financiran transferima iz inozemstva i novac fondova EU-a kojim se financiraju, nažalost, neproduktivna ulaganja, konstatira Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta u Zagrebu. Po njemu, javne su financije ušminkane, ali realna ekonomija dramatično zaostaje i prijeti budućnosti države.

Unatoč najavama, godinu bez izbora Plenkovićeva vlada nije iskoristila za reforme, pa ih sada, kada počinje sezona izbora, više i ne treba očekivati. Što su uradili, uradili su. Do kraja mandata nikakvo dublje oranje od njih se neće vidjeti. Pokazuje to i upravo prihvaćeni Vladin dokument nazvan programom reformi za ovu godinu. U tom obimom impozantnom, ali sadržajem potpuno neambicioznom planu, nisu zacrtane nikakve ozbiljnije reforme. Ni teritorijalni preustroj države, ni racionalizacija silno narasle i silno inhibirajuće mreže županija i općina, ni potrebna reforma zdravstva.

BANDIĆEV SABORSKI KONTEJNER

Nevjerojatno je da u trenutku objavljivanja podataka o katastrofalnom urušavanju hrvatskog pravosuđa, Vlada usvaja program kojim se reforma tog sektora svodi na pretakanje iz šupljeg u prazno. Najnoviji, prije nekoliko dana pristigli briselski report, otkriva, naime, da Hrvatska – ako je vjerovati percepciji građana – ima uvjerljivo najgore pravosuđe u Europi. Tri četvrtine Hrvata smatra da je neovisnost pravosuđa prilično ili vrlo loša, najčešće, vjeruje se, zbog pritiska Vlade i političara. Posebno je zabrinjavajuće da se dojam o neslobodnom i korumpiranom hrvatskom pravosuđu ni minimalno ne poboljšava, nego se s godinama pogoršava. Kao što se, prema također recentnom istraživanju Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore, pogoršava i odnos njemačkih privrednika prema ulaganju u Hrvatsku. Gotovo polovica Nijemaca koji posluju u Hrvatskoj tvrdi da se na takvu investiciju više ne bi odlučili. Razlog: nedovoljna borba protiv korupcije, visoka porezna opterećenja, neučinkovita administracija i pravna nesigurnost.

Međutim, spomenuti Vladin program reformi uopće ne spominje problem korupcije. Zato što ga premijer Plenković smatra apsolviranim? Ne, prije će biti da ga nema zato što njegova vlada korupciju ne smatra problemom kojem bi se trebala posvetiti. To je poruka koju svojim ponašanjem otpočetka šalje javnosti. S jedne strane, teška averzija i prezir prema antikorupcijskim obavezama. S druge strane, silno razgranati klijentelizam koji se uopće više i ne pokušava kamuflirati. Otvoreno instaliranje rodbine, kumova i prijatelja na atraktivna radna mjesta i funkcije, postali su pravilo, a ne izuzetak.

S treće strane, nereagiranje na vrlo problematične slučajeve koji upućuju na zloupotrebu vlasti i korupciju, od famozne ortačke skupine Borg do misterioznog Mercedesa u dvorištu jedne ministrice ili raskošne vile na Jadranu, koja je u mutnim okolnostima, za bagatelu, prešla u vlasništvo jednog ministra. Akteri tih skandala tvrde da im banda pakira, a premijer odmahuje rukom, kao potpuni moralni flegmatik. S četvrte strane, višemjesečno istražno obigravanje oko Milijana Brkića, kojemu je navodno najteži krimen presretanje elektroničke pošte žene i ljubavnice. Vaso je ulovljen, ali na sporednom kolosijeku, tako da se to ne povezuje s HDZ-om. Ako mu ništa drugo ne mogu naći, odnosno ako se stvarno iz stranačkih razloga izbjegava otvoriti pitanje s njim navodno povezanih paraobavještajnih aktivnosti, onda se dojam o političkom obračunu, a ne obračunu s kriminalom, ne može izbjeći. Sjena te sumnje ni premijera ne ostavlja nedotaknutim.

Pogotovo jer se Andrej Plenković, puštajući svog formalnog zamjenika Brkića niz vodu, istodobno čvrsto utalio s Milanom Bandićem, zahvaljujući čijem saborskom klubu-kontejneru ima osiguranu parlamentarnu većinu. Zagrebački gradonačelnik učinio je političku korupciju okosnicom svog funkcioniranja, što premijer, koji po principu ruka ruku mije koristi njegove usluge, očito ne smatra suspektnim. Bandić može tvrditi da ga se ni nova afera sa zlatnim, ekstremno preplaćenim zahodima ne tiče, da se on ne bavi šekretima, nego vizijama, ali snimke njegovih tajno snimljenih razgovora sa suradnicima, koje su se ovih dana mogle čuti u sudnici, dokazuju da osobno sve kontrolira. Izmišlja radna mjesta i određuje plaće, prostačkim rječnikom zapovijeda i urla na podređene, kršenje zakona proglašava dokazom domoljublja i osjećajem za Hrvatsku. “Je l’ osjećate vi ovu zemlju, majku vam Božju j…m”, bjesni zbog neke nerealizirane namještaljke. Pristojan čovjek ne može biti partner takvom političkom besprizorniku. Praveći se ludim, kao da ga se skandali Milana Bandića uopće ne tiču, kao da ne zna za njegove probleme sa zakonom, Andrej Plenković sam sebe pretvara u političkog pokrovitelja hobotnice.