Ni predsjednik Milanović ni premijer Plenković vrlo se vjerojatno neće demonstrativno pred svijetom zamatati u nacionalne zastave, kao što je to nedavno u New Yorku na općoj skupštini UN-a učinio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Ali kao što su vlasti u Beogradu svim sredstvima pokušale zaustaviti donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, slično se i državne vlasti u Hrvatskoj protive označavanju masovnih zločina nad Srbima u vrijeme NDH terminom genocida. Što je bio i jedan od glavnih razloga recentne ostavke ravnatelja Spomen područja Jasenovac. Razlika je prije svega u kostimiranju. Susjedi su se patetično spremni odjenuti u državne stjegove, naši su mnogo decentniji.

Srbijansko histeriziranje

Rezolucija o Srebrenici bacila je Srbiju u masovno histeriziranje intonirano s čela države. Premda se Srbija i Srbi u tom dokumentu nigdje ne spominju, Vučić je, uz obavezno asistiranje Milorada Dodika, zaplovio u kosovsku mitomaniju, kao da je u pitanju srpski opstanak. Tvrdio je da se Srbe pokušava proglasiti genocidnim narodom. Dizao paniku da su ugrožene i nacija i država. Prijetio da će donošenje rezolucije predstavljati otvaranje Pandorine kutije, implicitno najavljujući destabiliziranje Balkana. Dodik je sekundirao mantrajući da se kompletan zapadni svijet urotio s Bošnjacima da bi se i nerođena srpska djeca proglasila genocidnom. Cijelu su Srbiju i Republiku Srpsku plakatirali kontra UN-ova spomena na Srebrenicu. Vožd je u New York ispraćen kao da kreće u boj na Kosovu, blagoslovom patrijarha Porfirija u cik zore u hramu svetog Save. Posebnu je ceremoniju, demonstraciju čvrstog saveza državne i crkvene vlasti, izravno prenosila televizija. Po pravoslavnim su se crkvama ne samo po Srbiji držale liturgije za spas Srba i srpske države. Na dan izglasavanja rezolucije zvonila su zvona sve do Hilandara. Cijeli je Vučićev kabinet zajedno u klupama, svi do jednog također zamotani u srpske trobojnice, pratio zasjedanje UN-a.

Mahnita nacionalna mobilizacija pokazala je tragičnu indisponiranost Srbije za suočavanje s nekim elementarnim činjenicama. Što se u Srebrenici dogodilo prije skoro trideset godina, početkom srpnja 1995., odavno je istraženo i utvrđeno. Vojska Republike Srpske u nekoliko je dana pobila oko osam tisuća Bošnjaka, muškaraca i dječaka. Dva su međunarodna suda taj zločin već proglasila genocidnim. Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju u više presuda, i Međunarodni sud pravde, kao najviše UN-ovo sudište, na kojem je 2007. utvrđena odgovornost Srbije jer pokolj u Srebrenici nije spriječila. Za sudjelovanje u zločinu genocida Srbija nije osuđena. Ni službeni Beograd uglavnom ne spori da se veliko zlo zaista dogodilo. Vučić je prije nekoliko godina došao na komemoraciju u Potočare. Dodik još pokušava poricati notorno, negira masovnost zločina, broj žrtava pokušavajući osporavati izmišljotinom da su četiri tisuće mrtvih tijela u istočnu Bosnu preseljene s drugih lokacija. Ali njih se dvojica, udruženi u krivom tumačenju rezolucije, vatreno protive kvalifikaciji o genocidu, iz koje složno izvlače katastrofične zaključke o mogućim reperkusijama po cijeli srpski narod i državu. Premda usvojena rezolucija – usvojena uz velik broj suzdržanih zemalja – nema tu intenciju ni kapacitet. Dokument UN-a odredio je da 11. srpnja postaje Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici te osuđuje svako poricanje zločina, kao i veličanje njegovih počinitelja.

Relativizacija ustaških zločina

Svojim nerazumno burnim i bolesnim, samooptužujućim reakcijama službena je Srbija zločin Srebrenice odlučila nacionalizirati. Vučić i Dodik nastupaju kao njegovi adopteri. Povijesne činjenice, naravno, ne mogu promijeniti, ali demonstriraju vlastiti odnos prema onome što se u ratu dogodilo. Srbija nije genocidna država, ali vode je ljudi koji počinjeni genocid nisu spremni priznati. Gotovo tri desetljeća nakon masovnih likvidacija pružaju potporu onima koji su ih izvršili. Svojim ponašanjem zapravo opravdavaju donošenje Rezolucije o Srebrenici. Ako ni zbog čega drugoga, onda je upravo zbog njihove poricateljske patologije taj dokument bilo potrebno izglasati. UN-ovu raspravu o jednom strašnom ratnom masakru pretvorili su u svoju vlastitu dijagnozu. U sliku današnje Srbije. Furiozno kapacitirani, uspjeli su postići upravo ono što navodno pokušavaju spriječiti: odbacujući kolektivnu odgovornost srpskog naroda za Srebrenicu, za potresna polja bijelog mezarja u Potočarima, počinjeni su genocid transgeneracijski kolektivizirali.

Vladajući, na čelu s premijerom Plenkovićem, daju se uvući u koketiranje s idejama umivanja ili retuširanja karaktera zloglasnog ustaškog stratišta, a time i države koja ga je organizirala. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

U Hrvatskoj se Vučićevo omatanje srpskim zastavama po Americi i histeriziranje po Srbiji – razumljivo – pratilo s nevjericom i podsmijehom. Kao politički trash i zapanjujuće cirkusiranje s proljevom nacionalne patetike. Ali uskoro se i službeni Zagreb našao pred sličnim izazovom. U Crnoj se Gori, slijedom Vučićeve prijetnje kako će on sada – tuk na utuk – otvoriti pitanje genocida nad Srbima, zavrtjela ideja o pokretanju rezolucije o Jasenovcu, također pred UN-om, na što je Hrvatska reagirala pogrešno, prosvjednom notom, grozeći se čak da će Podgorici zapriječiti priključenje Europskoj uniji. Kao da prepisuje reakcije Beograda na Rezoluciju o Srebrenici! Potom je Ivo Pejaković, ravnatelj Spomen područja Jasenovac, dao ostavku, navodno zbog neke ne pretjerano velike pogreške koja se u tamošnjem postavu potkrala, a zapravo, kako se kasnije doznalo, u znak neslaganja s intencijom državne vlasti da se zločini prema Srbima u jasenovačkoj tvornici smrti i ustaškoj NDH ne označavaju kao genocid. „Već neko vrijeme osjećam da postoje razlike u tumačenjima povijesnih događaja vezanih za ustaški logor Jasenovac, posebno što se tiče masovnih zločina nad Srbima, odnosno korištenja pravnog pojma genocid u tom kontekstu“, priznao je Pejaković, koji se u svom dosadašnjem radu suprotstavljao revizionističkim, često od Ministarstva branitelja financiranim pokušajima osporavanja karaktera jasenovačkog martirija. Pokušajima da se ustaški zločini relativiziraju, između ostalog i tako što će se većina stradalih u tom logoru pripisati poratnim, partizanskim vlastima. Pejakovićeva odluka o povlačenju, vjerojatno ne slučajno, vremenski koincidira s ulaskom desničarskog Domovinskog pokreta u vlast.

Slijedi prijetnja revizionizma

Povjesničar Tvrtko Jakovina konstatira da se u proteklom desetljeću više govorilo o stradanju drugih naroda u Jasenovcu nego o Srbima. Odnos prema stradanju Židova i Roma ažurirao se po civiliziranom svijetu primjerenim, općeprihvaćenim standardima. Holokaust se ne dovodi u pitanje. Ni genocid nad Romima. Ali zločin nad Srbima, kao specifičnost hrvatske fašističke frakcije, često se izbjegava ispravno i pošteno dimenzionirati i kvalificirati. Termin genocid u njihovom se slučaju napadno izostavlja. Kao da nije bila riječ o politici fizičkog istrebljenja pripadnika cijelog jednog naroda. Stradanje se Srba, primjećuje Jakovina, sve ove godine prešućuje, uz srpsko sekundiranje. Odnosno uz sudjelovanje srpske stranke u Plenkovićevoj vlasti. Umjesto da Hrvatska podrži eventualnu rezoluciju o Jasenovcu i osudi genocid nad Židovima, Romima i Srbima, s kojim današnja hrvatska država, shodno preambuli svog Ustava, nema ništa, vladajući se daju uvući u koketiranje s idejama umivanja ili retuširanja karaktera zloglasnog ustaškog stratišta, a time i države koja ga je organizirala. Službeni je Zagreb u društvu još tridesetak država sponzorirao Rezoluciju o Srebrenici. Principijelnost bi sada trebalo pokazati i na vlastitom primjeru.

Formiranjem nove vlasti u Hrvatskoj, uvezivanjem HDZ-a s radikalno desnim Domovinskim pokretom, revizionističke se, nikad ugasle, tendencije dodatno pojačavaju. Srbi su izbačeni iz vladajućih redova, etnički segregirani. Javnost se kapacitira idejom o formiranju muzeja komunističkih zločina. Svaki zločin treba osuditi, ali kad takva inicijativa dolazi iz stranke koja čak i komemoracije u Vukovaru postrojava pod ustaškom ikonografijom okićenim plakatima, onda je njihovo obilježavanje žrtava komunizma vrlo vjerojatno u funkciji delegitimiranja antifašističkog nasljeđa. U ovom slučaju namjera je prilično jasna: revizionističko prepravljanje rezultata Drugog svjetskog rata i relativiziranje zločinačkog karaktera Endehazije. Što zapravo nije iznenađenje. Iznenađenje bi bilo da se proustaška stranka iz svijeta fakea transformira u istinskog promotora povijesnih istina. Ali odgovornost je ipak na onima koji im takvu poziciju omoguće. Koji njihovim idejama dopuste da se razmašu. Kojima će pritisak DP-a možda postati izgovor da vlastite revizioniste puste s lanca. Ni predsjednik Milanović ni premijer Plenković neće paradirati svijetom ogrnuti u hrvatsku zastavu. Ali se od mahnitog Vučića moraju razlikovati supstancijalno, po kompletnom političkom i ljudskom sadržaju. Ne samo po dekoriranju.