Odbijanjem da se pojavi na konstituirajućoj sjednici Sabora predsjednik Milanović poslao je uvredljivu poruku omalovažavanja ne samo izabranih zastupnika, nego i biračke volje građana. Opravdanja koja sada izmišlja posve su neuvjerljiva. Poput onoga da tako pokazuje uvažavanje neovisnosti Sabora
U jeku novog nadiranja korona-zaraze dvojica prvih ljudi u državi, predsjednik Republike i predsjednik Vlade, zametnuli su vruću debatu od vitalne važnosti za Hrvatsku – spore se oko toga tko je redovitiji konzument jednog od popularnih zagrebačkih restorana. Prvo je Zoran Milanović, pokušavajući parirati otkriću medija da je ručak u Taču pretpostavio konstituirajućoj sjednici Sabora, imputirao da Andrej Plenković tamo zalazi mnogo češće od njega. Da je sa svojom obitelji maltene okupirao lokal na Vrhovcu. Da se zbog njih ni Milanović tamo ne može probiti. Redovitije bi dolazio, stoji u njegovoj posve bizarnoj objavi na društvenim mrežama, kad Tač „ne bi bio napućen visokim dužnosnicima Vlade i članovima njihove obitelji iz neposredne okolice”. Implicitno prozvani Plenković spremno je vratio lopticu. Bio je u tom restoranu, kaže, samo pet, šest puta u četiri godine svoga premijerskog mandata, jer za češće posjete, nažalost, nema vremena.
Sanaderovi apetiti
Milanović je za Tač uvijek imao vremena. Tradicija uspostavljena dok je bio premijer sada se, izgleda, obnavlja. Svojedobno je tamo gotovo redovito ručavao, na trošak stranke. Račune njegova „toplog obroka“ na omiljenoj adresi SDP je uredno podmirivao. Godine prolaze, funkcije se mijenjaju, ali Milanovićeva ljubav prema Taču ostaje. Samo je u onih nekoliko godina nakon izgubljenih izbora i abdikacije u SDP-u, dok se bavio privatnim biznisom, rjeđe navraćao. Ništa novoga u svijetu politike. Ivo Sanader sa svojom je svitom preferirao Baltazar ili Marcellino, redovito praćen ljudima koji danas pred sudovima odgovaraju zbog zamračenih milijuna, crnih fondova i sistemske korupcije. Njegovi se apetiti, pokazalo se, nisu zaustavljali samo na dobrom iću i piću. Tražio je i konzumirao delicije posve drugačije vrste.
Začudna prepirka predsjednika i premijera o omiljenim restoranskim destinacijama loš je pokušaj zametanja tragova. Je li Zoran Milanović bio u Taču ili su tamo bili parkirani samo njegov automobil i tjelohranitelji, kako to šef države sugerira, to ne znamo. Ali znamo da predsjednik nije bio na konstituirajućoj sjednici Sabora, na koju je bio pozvan i na kojoj se trebao pojaviti. Njegov izostanak govori o manjku poštovanja prema instituciji najviše državne vlasti. U redu, čovjek ne voli ceremonije. I vlastitu je inauguraciju ogulio od pompe i učinio je gotovo asketskom. Ukinuo je Tuđmanove crvene mundire u lažnim povijesnim kostimima. Ali, nije se poskrivećki ušuljao na Pantovčak. Njegovo je stupanje na dužnost ipak predstavljalo državnu svečanost, kako to i dolikuje.
Milanovićevo nesudjelovanje u obilježavanju Dana državnosti već je problematičnije. Predsjednik ima pravo i obavezu upozoravati na faličnost Plenkovićeva inzistiranja da se taj praznik pomakne na 30. svibnja, čime je dan dolaska HDZ-a na vlast ozvaničen kao svetkovina cijele države. Državni bi blagdani trebali biti rezultat šireg društvenog dogovora, barem dogovora pozicije i opozicije, što je u ovom slučaju potpuno izostalo. Nažalost, Milanovićeva pobuna protiv HDZ-ova diktata u ovom je slučaju zaplesala po rubu samovolje. Kako nije gerila, nego je šef države, u zakon upisani Dan državnosti ne može ne priznavati. Kao što skoru proslavu Oluje u Kninu neće ignorirati. Dijelit će, najavljeno je, odličja, držati govor. Nije valjda da su samo vojne pobjede vrijedne njegova prisustva?!
Čudne odluke i ‘veeeelike puse’
Odbijanjem da se pojavi na konstituirajućoj sjednici Sabora predsjednik Milanović poslao je uvredljivu poruku omalovažavanja ne samo izabranih zastupnika, nego i biračke volje građana. Opravdanja koja sada izmišlja posve su neuvjerljiva. Poput onoga da tako pokazuje uvažavanje neovisnosti Sabora. Istina, državne su institucije u Hrvatskoj stranački porobljene, ali iskazivanje poštovanja prema državnom parlamentu ne može štetiti njegovoj nezavisnosti. Slično je s tvrdnjom da je predsjednik sazivanjem Sabora ispunio svoju Ustavom predviđenu ulogu. Ali politička, pa i društvena uloga šefa države nadilazi njegove formalne ovlasti. Možda Milanović za svoje čudne odluke ima ozbiljne razloge, ali ih javnost nije imala priliku čuti. Stoga neki od njegovih postupaka djeluju posve nelogično. Pogotovo ostaje nerazumljiv kad u svoje izjave ugradi kraljevske aluzije. Kao da misli da bi trebao igrati ulogu monarha, a ne predsjednika demokratske države. U kampanji se jako dobro kontrolirao, ali pola godine od dolaska na Pantovčak iz Zorana Milanovića opet počinje progovarati njegov indolenciji sklon karakter. Jedno je kad predsjednik u Okučanima okrene leđa ZDS manekenima, kad objavi da s njima u državnim svečanostima neće sudjelovati, a posve je drugo kad sve svoje kritičare svađalački proglasi hejterima i frajerskim im gardom šalje „veeeelike puse“.
Veliko nepoštovanje Sabora, na granici s prezirom, pokazao je i Andrej Plenković kad je program svoje nove vlade zastupnicima dostavio pola sata prije sjednice. Kao da dokument na osnovu kojeg će odlučivati o povjerenju premijeru i ministrima uopće ne trebaju pročitati, još manje analizirati, ponajmanje o njemu utemeljeno raspravljati. Opravdanja kako je uglavnom riječ o već poznatom HDZ-ovom izbornom programu ne stoje. Program Vlade, odnosno parlamentarne većine koju uz HDZ čine i predstavnici manjina te dvije manje stranke, ne može valjda biti identičan stranačkom. Takvim ignorantskim odnosom novi premijer šalje poruku da vlastiti program smatra nevažnim. Oskudno uvažavanje zastupnika pokušao je prakticirati i u raspravi, upadajući u riječ parlamentarcima, da bi im se zbog negodovanja kasnije narugao kao „tankoćutnima“. „Zahtijevam poštovanje koje sam i ja vama spreman dati. Ako ne poštujete mene, poštujte dvadeset tisuća građana koji su mi dali preferencijalni glas“, tražio je lider zelene ljevice Tomislav Tomašević.
Andrej Plenković konstantno demonstrira bagatelizirajući diskurs prema opoziciji. Zaljubljen u vlastiti lik i djelo, sve druge bahato omalovažava. Ni jedna ideja, ni jedan prijedlog iz opozicijskih redova kod njega ne prolaze. Sada tvrdi da je otvoren za dijalog. Teška su vremena, još teža tek dolaze, a njegova je većina u parlamentu tanka
Andrej Plenković konstantno demonstrira bagatelizirajući diskurs prema opoziciji. Zaljubljen u vlastiti lik i djelo, sve druge bahato omalovažava. Ni jedna ideja, ni jedan prijedlog iz opozicijskih redova kod njega ne prolaze. Sada tvrdi da je otvoren za dijalog. Teška su vremena, još teža tek dolaze, a njegova je većina u parlamentu tanka. Ali da zaista misli ozbiljno, onda bi valjda poslušao sugestiju da svoj nedavni poziv opozicijskim strankama minimalno korigira, tako da se s njima ne sastaje pojedinačno, iza zatvorenih vrata. Zašto mu je forma zajedničkog sastanka bila neprihvatljiva? Pristao bi, da mu je zaista do razgovora. Jer nemoguće je otvoriti komunikaciju ako samo jedna strana diktira uvjete. Pogotovo postaje teško i neizvjesno nakon što je dobru volju svojih potencijalnih sugovornika proljetos ružno zloupotrijebio. Kad je korona stigla u Hrvatsku, Plenković je pozvao oporbenjake i od njih dobio punu potporu za promjenu zakona kojim su proširene ovlasti Kriznog stožera, uz pomoć kojega je potom pola godine vladao zemljom. Opoziciju više nije sazivao. U nekoliko ih je navrata čak pokušao denuncirati kao jatake korone. Po njemu, oporba je peta kolona covida. Potpuno nedemokratski, totalitarni sindrom prokazivanja navodnih „narodnih neprijatelja“. Kad opoziciji zamjera nekonstruktivnost, Andrej Plenković očito ne razumije da isti metri i zahtjevi važe i za vladajuće. Da bi se i vlast morala pokazati suradljivom, otvorenom i konstruktivnom.
SDP-ova šaka jada
Nažalost, brutalno podcjenjivanje uloge Sabora ne dolazi samo od pozicije, nego jednako tako i od opozicije. Ako ćemo govoriti samo o proteklom mandatu, onda su se jednako lošima pokazali i jedni i drugi. Vlast koliko i oni koji su im iz parlamenta trebali puhati za vratom. Novi će saziv Sabora – već se vidi – vrlo vjerojatno biti kvalitetniji od prošlog. Ali glavna opozicijska stranka u tome neće sudjelovati. Već je prva sjednica pokazala da se SDP pretvorio u šaku jada. Premda brojem zastupnika i dalje najjači, Socijaldemokrati su postali slabo mjesto oporbenog bloka. Prvo zato što je stranka u Sabor poslala možda nikad lošiju ekipu. Dosadašnji šef SDP-a sastavio je liste sebi odanih, a široj javnosti uglavnom nepoznatih i nevažnih partijskih činovnika. Jato Davora Bernardića u zastupničkim je klupama djelovalo sivo i pokislo, izgubljeno, ni po čemu atraktivno. Iluzorno je očekivati da bi politički marginalci mogli funkcionirati kao lideri ili frontmeni opozicije. Već je jasno da ta uloga pripada nekim drugim strankama i ljudima.
Drugo, premda u nokdaunu, SDP se u Saboru pokušava ponašati po logici: I nakon Bere – Bero. Predsjednik stranke zaslužan za potpuni izborni debakl napušta Ibler, ali ostaje zastupnik i puca na vrlo lukrativnu poziciju. Njegova ekipa, jednako kriva za težak, ponižavajući poraz, dijeli funkcije. Umjesto da preuzmu odgovornost i odstupe, oni preuzimaju položaje po parlamentu. Da je u njih bar malo osjećaja časti i respekta prema SDP-u, sami bi se povukli. Ali ne! Kao da su izborni pobjednici a ne gubitnici, kao da stranku nisu odveli u katastrofu, oni se raspoređuju kako bi i dalje vladali ostacima njenih ostataka. Karijeristi, prvaci šalabahter kadroviranja!
Zato se devastacija SDP-a nastavlja. Što pokazuje i prvo postizborno, ovih dana objavljeno istraživanje Nove TV, po kojem SDP nastavlja padati i sada je na tek oko 18 posto, što im je jedan od najlošijih rezultata, oko 12 posto ispod HDZ-ova. No zato najveće iznenađenje izbora, zeleno-lijeva koalicija Možemo!, raste i već je izbila na treće mjesto, ispred Mosta koji se dobro drži i Škorinog Domovinskog pokreta koji se jako topi. SDP još nije dotakao svoje dno, ali juri u sunovrat. Dobra je vijest da na mjestu stare, odavno onemoćale i propale hrvatske socijaldemokracije raste hrvatski Podemos, borbena ljevica nove generacije.
Komentari