Andrej Plenković odlučio je, kaže, dati šansu opoziciji za popravni. Glasat ćemo kad mućnu svojom glavom, rekao je. Premijer je zapravo odlučio kupiti vrijeme samom sebi jer za odluku o angažiranju hrvatske vojske u famoznoj NATO-ovoj misiji potpore Ukrajini nije u Saboru uspio skupiti potrebnu dvotrećinsku većinu. Unatoč žestokoj kampanji koju je pokrenuo i svojim svakodnevnim gnjevnim homilijama u kojima se predstavlja kao jedini posjednik istine. Ovoga tjedna u Hrvatski sabor dovodi i visokog gosta iz NATO-a kako bi vlastiti neuspjeh nekako kompenzirao. Zamjenik glavnog tajnika NATO-a zastupnicima bi navodno trebao objasniti stvari. Zapravo, izvršiti pritisak. Olabaviti otpor. Premijer ne želi priznati poraz. Odgađanjem glasanja želi temu držati na stolu. To će trajati, gnjavit ćemo hrvatsku javnost koliko treba, kaže. A treba radi predsjedničke kampanje. U koju se Plenković uključio gorljivije od svoga formalnog kandidata. Funkcionira kao frontmen, za kojim Dragan Primorac pokušava kaskati. Učešće Hrvatske u vojnoj misiji koriste kao sredstvo napada na predsjednika Zorana Milanovića. Ukrajina tako postaje ključna, ako ne i jedina tema predsjedničkih izbora. Isključivo u funkciji osvajanja Pantovčaka.

Nije prošla teza o ‘ruskom čovjeku’

U kakofoničnoj razmjeni vatre oko angažiranja Hrvatske vojske u NATO-ovoj misiji, kojom se već tjednima overdozira hrvatska javnost, nekoliko se činjenica ipak uspjelo iskristalizirati. Pokazalo se, kao prvo, da je premijer Plenković lagao više od predsjednika Milanovića. Nakon što su iz Vlade uporno docirali o njemačkom Wiesbadenu kao bazi operacije NSATU, premijer prošloga tjedna ipak priznaje da će se neki njeni pripadnici naći i u Ukrajini. „Imat će nekoliko časnika za vezu koji će sigurno biti u Ukrajini, 100 posto“, objavio je, faktički tako potvrđujući da je šef države bio u pravu. Milanović vjerojatno pretjeruje kad misiju NATO-a tumači kao direktno uključivanje u rat u Ukrajini. Ali se korak u tom pravcu sigurno radi.

Također se pokazalo da je donošenje odluke o sudjelovanju Hrvatske u angažmanu NSATU začuđujuće loše odrađeno. Hrvatska je u solidariziranju s Ukrajinom otpočetka bila nedvosmislena. Osuđuje agresiju Rusije, podupire napadnutu zemlju. U konkretnoj se pomoći prilično, natprosječno iskazala. Premijer Plenković slovi kao veliki prijatelj Ukrajine. Tim više iznenađuje što je odluku o operaciji na kojoj sada jako jaše poslao na Pantovčak na supotpis, a potom i u Sabor na izglasavanje bez adekvatne pripreme. S predsjednikom Milanovićem odbija razgovarati. Unatoč najavama, ni opoziciju nije pozvao na razgovor. Da mu je zaista stalo do toga da se Hrvatska uključi u misiju NATO-a, valjda bi pokušao stvoriti preduvjete za takvu odluku. Ali nije! Možda zato što krajnji cilj u ovom slučaju nije ni bila pomoć Ukrajini. Razvoj događaja upućuje na zaključak da bučno i mučno natezanje oko operacije NSATU služi prije svega potrebama predsjedničke kampanje. Ne lomi se Hrvatska na toj temi zbog Ukrajine, nego radi smjene na Pantovčaku.

Ali ocrnjivanje predsjednika Milanovića kao ruskog čovjeka – štoviše, kao plaćenika Rusije – nije se u hrvatskoj javnosti baš nešto primilo. Jer očito ne pije vodu. Plasiranje insinuacija o financiranju njegove kampanje ruskim sredstvima pokazalo se promašenim, za premijera i njegove asistente jako kompromitirajuće. Šef je države – mora se priznati – nekim svojim izjavama dao razloga za propitivanje. Neke su poruke bile dvosmislene, neke nepotrebno brutalne. Ali prilično je jasno osudio agresiju Rusije na Ukrajinu. Nije, međutim, talambasao o porazu Rusije ni o pobjedi Ukrajine. „Prema Moskvi gajim prezir. U tome se slažem s nekim europskim liderima s kojima se istodobno ne slažem u njihovoj podršci Netanyahuu. Za mene su on i Putin optuženici i osumnjičenici pred Međunarodnim kaznenim sudom“, precizirao je nedavno predsjednik Hrvatske svojim prozivanjem premijera Izraela, tagirajući i Andreja Plenkovića koji se o genocidu nad palestinskim narodom u Gazi ne izjašnjava.

Premijer u dvoboju sa šefom države

Premijerove optužbe da Zoran Milanović funkcionira kao korisni idiot u službi Rusije, pate od manjka uvjerljivosti. Kao što od viška zlonamjerne konstrukcije pate i tvrdnje da svojim postupcima šteti međunarodnom ugledu Hrvatske. Podmetanja o navodnom okretanju leđa NATO-u i zapadnim saveznicima potpuno su neutemeljena. Predsjednik je odbio odobriti aktivnost u NSATU-u, u kojoj se dosad pristala angažirati tek trećina država članica NATO-a, ali je istodobno stavio potpis na 12 drugih jednako važnih misija UN-a, EU-a i NATO-a u kojima će se hrvatski vojnici angažirati. Međutim, premijer je – inscenirajući dramu oko Ukrajine – sve te međunarodne misije odlučio hibernirati. Andrej Plenković, čini se, ne uspijeva primijetiti da kredibilitet hrvatske države opasno ruiniraju neke druge, s kompleksom tema o Ukrajini nepovezane činjenice: bespoštedni rat u vrhu države, između dvaju brda vlasti, u kojem on snažno participira; sveprisutna korupcija, dijelu koje europska tužiteljica Kövesi pokušava dohakati; njegov koalicijski zagrljaj s radikalnom desnicom…

Pretvaranje predsjedničke kampanje u sukob oko Ukrajine odgovara i premijeru Plenkoviću i predsjedniku Milanoviću. Plenkoviću odgovara svaki udar na Milanovića jer mu se kandidat Primorac u kampanji posve pogubio. U javnost su isplivale i njegove prilično kompromitirajuće afere: suspektna kupovina državnog stana; svojedobno, uz ministarski kabinet izgrađena fitnes dvorana; vlasništvo nad privatnom poliklinikom koja je financijski prikačena na državnu sisu… Andreju Plenkoviću jako odgovara i svođenje predsjedničke kampanje na samo dvojicu kandidata. Lošim prognozama uspaničeni HDZ računa da će u tom slučaju, praktičnom eliminacijom drugih takmaca, Primorac lakše dobaciti do drugog kruga. Premijer je predsjedničke izbore već pretvorio u svoj dvoboj sa šefom države. Primorčevu je kampanju posve preuzeo. Što je zapravo u redu s obzirom na to da se u tom slučaju radi o njegovoj vlastitoj utakmici. Preko izbora za šefa države Pantovčak bi stavio pod svoju kontrolu. Zato uzurpira kampanju. Zato prolongiranjem glasanja u Saboru rasteže priču o misiji NSATU, pretvarajući je u poligon za obračun s neugodnim mu Milanovićem.

Vojska između dvije vatre

Predsjedniku Milanoviću takvo dizajniranje kampanje također odgovara. Plenkovićevi bjesomučni napadi gotovo ga automatski profiliraju kao jedinu ili barem najvažniju branu premijerovoj svevlasti. Osim toga, biračko mu tijelo jako mobiliziraju. Plus već više puta u praksi potvrđeni kontraefekt premijerovih propagandnih pohoda: kad on nekoga ogadi, targetiranom popularnost odjednom naraste. Kad Plenkovićevi jadnjikavi ministri, poput karikaturalnog vanjskoposlovnjaka Grlića Radmana, raspale po šefu države, Milanoviću ne treba druge kampanje. Na koncu, i sam navija za opciju da mu se HDZ-ov Primorac u drugom krugu nađe na megdanu. Neka od elokventnih kandidatkinja s desnice ili ljevice, Marija Selak Raspudić ili Ivana Kekin, bila bi za predsjednika Milanovića mnogo nezgodnija opcija.

Pumpanje predsjedničke kampanje sporovima oko načina pomoći Ukrajini – pomoć napadnutoj zemlji nikad nije bila upitna, razlike postoje tek oko modela potpore – ne odgovara, međutim, Hrvatskoj. Ne odgovara joj da se fokusiranjem na jednu jedinu, usto ne presudno važnu temu, marginaliziraju neki drugi, za život građana i države mnogo bitniji problemi. Premda će premijer reći da je na političkoj sceni Hrvatske misija NSATU jedina relevantna tema, spomenimo još neke koje bi joj po važnosti možda mogle konkurirati. Novi krug divljanja cijena. Slabo funkcioniranje države. Raspadanje javnih servisa. Nedostupnost stanova i medicinskih usluga. Demografski slom. Siromaštvo, posebno u seniorskoj populaciji. Bujajuće nejednakosti… „Društvo u kojem deset posto ljudi živi bogato, a devedeset posto na granici egzistencije, ne može postojati“, kaže ovih dana Branko Roglić, ugledni vlasnik Orbica. To bi one koji drže vlast u Hrvatskoj, uključujući oba brda, moralo brinuti više od sastava neke vojne misije u kojoj HV objektivno ne može imati bitniju ulogu.

Hrvatskoj sigurno ne odgovara ni da se konfrontacije oko pomoći Ukrajini koriste za rasklimavanje institucionalne okomice države. Premijer je nedavno tajne službe upregao u svoje političke obračune. Sada je sličnoj zloupotrebi izložena vojska. Hrvatska vojska našla se između dvije vatre. Oba su predsjednika, i predsjednik Republike i predsjednik Vlade, pokušala načelnika Glavnog stožera, generala Kundida, iskoristiti za vlastite ciljeve. Milanović je zabranio da na saborskom Odboru, u uvjetima HDZ-ove manipulacije, obrazlaže misiju NSATU. Što je premijer odmah proglasio generalovim zatočenjem. A onda je general osvanuo na fotografiji iz njegova kabineta. Plenković sav razdragan u društvu politički zašiljenog ministra obrane Anušića, svog Frka-Petešića i pokunjenog, na photo session očito privedenog Kundida. Valjda kao dokaz na čijoj je strani vojska. Premijer je situaciju pokušao iskoristiti kako bi, uz teško optuživanje Milanovića, armiju zapravo pozvao na pobunu. Predsjedniku Hrvatske, kao da gleda vlastitu sliku, prišio je demonstriranje diktatorskih, faraonskih i autoritarnih osobina i provođenje državnog udara, sugerirajući vojsci otkazivanje poslušnosti. „Ovo je državni udar, udar na Hrvatsku vojsku. Šaljem poruku svim generalima, časnicima vojske, vojnicima i vojnikinjama: ovo što Milanović radi Kundidu, radi svakome od vas ponaosob“, izgovorio je Andrej Plenković, faktički pozivajući na vojni puč. Odnosno na stavljanje Oružanih snaga pod svoje zapovjedništvo. Predsjednika bi izvlastio, sebe za vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske ovlastio. Ustavni sud na njegov nasrtaj na ustavni poredak još nije reagirao.

Hrvatskoj ne odgovara ni ekstremna politička polarizacija koja se na krijesti sporova oko Ukrajine opet zaoštrava. Posve se legitimne dvojbe oko NSATU-a tumače kao biti ili ne biti hrvatske države. Rezerviranost prema uključivanju u jednu NATO-ovu operaciju uzima se kao dokaz destruktivne opstrukcije zapadnih saveza u kojima Hrvatska participira. Udar na temelje hrvatske države, histerizira ministar obrane. Hrvatsku pokušava odvesti pod ruske skute, lupa premijer. Idućih sto godina neće se oprati za proruski aktivizam, prijeti, nećemo ih prestati prozivati. Normalne razlike u razumijevanju problema ruske invazije na Ukrajinu uzimaju se kao predigra odvajanja od Zapada i okretanja Istoku. Kao najava revizije državotvornih odluka iz devedesetih. Podjela na one koji su htjeli i one koji nisu htjeli Hrvatsku, opet je u igri. Cijelu se naciju izluđuje samo zato što je HDZ u bitku za Pantovčak poslao slabašnog kandidata.