Više nitko nije gori od Hrvatske: po širenju korone hrvatska je država uspjela preteći sve druge zemlje Europske unije, a po broju mrtvih također jurimo prema vrhu – trenutno smo na visokom četvrtom mjestu, ali snažno grabimo naprijed. Unatoč crnim rekordima, tjedan u kojem katastrofa eskalira, pa se zaraženi broje u tisućama, a mrtvi u desecima svakoga dana, vlast je iskoristila kako bi ubila glasnika loših vijesti. Prvo su iz premijerova znanstvenog gremija pobacani svi oni koji o lošim epidemiološkim rezultatima više nisu htjeli šutjeti, a potom je HDZ u kasni noćni sat gurnuo i gašenjem kamera javne televizije pokušao sakriti saborsku raspravu o trenutno u Hrvatskoj najvažnijoj temi – Vladinom upravljanju koronakrizom. Umjesto države, vlast je u sve tvrđem lockdownu. Samu je sebe odlučila zaključati. Kamo sreće da Andrej Plenković u borbi protiv epidemije pokazuje toliko strasti kao u borbi protiv kritičara!

Despotski potez trumpovskog tipa

Premijer preferira čvrsto postrojavanje. Kao što je svojedobno po kratkom postupku iz svoje vlade odrezao u jednom glasanju disonantne Mostove ministre, javno naređujući tajnici da im napiše razrješenja, tako je sada poslao šefa svog ureda Zvonimira Frku Petešića da vrhunskim hrvatskim znanstvenicima otkaže suradnju samo zato što su smatrali potrebnim sudjelovati u objavljivanju javnog alarma kojim upozoravaju na dramatično pogoršavanje zdravstvene situacije. Njihovo ograđivanje od onih, neimenovanih, koji su umanjivali opasnost i razmjere širenja zaraze, kao i onih koji su tvrdili da su tvrđe mjere neučinkovite, pa onda i nepotrebne, Plenković je shvatio kao implicitno neslaganje s njegovom epidemiološkom politikom i kritiku da loše upravlja krizom. Šutanje petoro uglednika iz svijeta znanosti, s vrhunskim, i na međunarodnom planu verificiranim karijerama, ide u red većih skandala aktualne vlasti. Koja se na strašno grub način odlučila odreći vjerojatno najboljeg što Hrvatska trenutno ima.

Premijerov proljetos formirani Znanstveni savjet funkcionirao je kao svojevrsni debatni klub. Bez svođenja rasprava na neke zajedničke stavove i zaključke. Kao instrument pomoći Vladi u vođenju epidemiološke politike, bez bilo kakvih čvrstih međusobnih obaveza. Plenković je donosio vlastite odluke, bez obaveze prema članovima svog vijeća. Njihova savjetodavna uloga također nije podrazumijevala slijepu lojalnost prema premijeru i Vladi. Ponajmanje preuzimanje obaveze da zašute i prestanu misliti, da u javnosti ne govore o vlastitim saznanjima i uvjerenjima. Da više ne funkcioniraju kao znanstvenici. Ali premijer je očito smatrao da s njihovim imenima može raspolagati kao sa svojim žetončićima, pa je povukao despotski potez, trumpovskoga tipa. Napravio je jednu od najvećih grešaka u svojoj karijeri. Pokušao je kazniti kritičko mišljenje. Sankcionirati osjećaj jedne skupine znanstvenika da su u većoj obavezi prema javnosti i javnom interesu, nego prema vlasti. Pretvorio se u Donalda Plenkovića.

Jednako je problematičan i način na koji se – kad je vidio reakcije – iz te prvorazredne svinjarije pokušao izvući. Jadni Frka Petešić morao je prvo premijerove šup-karte telefonski isporučiti ražalovanim znanstvenicima, da bi kasnije na sebe preuzeo i odgovornost za takvu sramotu. U svom se zamornom i duboko kontradiktornom obraćanju novinarima ni sam sa sobom nije mogao složiti. Petljao je i bježao u jezična žongliranja, pa je raskid suradnje pokušao predstaviti tek kao nesporazum, u kojem bi se možda i zrno njegove krivnje moglo naći. Otpisanim je znanstvenicima, prepričavao je, prvo rekao da su ga razočarali pa u takvim okolnostima, zbog gubitka povjerenja, daljnja suradnja više nema smisla, da bi ih potom – puj, pike ne važi! – javno pozvao da ostanu. Šef premijerova ureda, politički dužnosnik bez izbornog legitimiteta, razočaran je postupkom Andreje Ambriović Ristov, Nenada Bana, Petre Klepac, Branka Kolarića, Igora Rudana, sve profesora i doktora, pa im je odlučio otkazati suradnju u premijerovom vijeću mudraca? Teško je zamisliti takvu situaciju. Teško da je Petešićeva razočaranost mogla biti razlogom za takav postupak. Da je odluka bila njegova, Plenković bi ga odmah morao smijeniti. Naravno da nije! Predstojnik premijerova ureda samo je odrađivao posao za svoga šefa koji ne trpi baš nikakvu kritiku.

Noćni sati u Saboru

Jednako je skandalozna i HDZ-ova odluka da se saborska rasprava o tijeku pandemije, Vladinoj epidemiološkoj politici i stanju zdravstvenog sustava krajem prošlog tjedna prebaci u noćne sate, kad Hrvatska umorna otplovi u san. O krucijalnoj temi u državi vladajući uopće ne bi govorili. Ali kako je zbog interpelacije opozicije nisu mogli izbjeći, predsjednik je parlamenta Gordan Jandroković pribjegao starom triku s maksimalnim sakrivanjem rasprave. Debatu o covid-cunamiju, o nesnalaženju, mucanju i glavinjanju Vlade, o pretrpanim bolnicama i preumornim liječnicima, o masovnom umiranju smjestio je u nevrijeme, u porno-termin, kako bi Tomislav Tomašević rekao, s okončanjem u cik zore, negdje oko pola četiri ujutro, bez uobičajenog televizijskog prijenosa. Kao da se nije dogodila!

Premda je opozicija bila dosta uporna u pretresanju Vladine politike. Vladajuća većina jednako neumorna u njenom opravdavanju. Čak i zakopavanjem u rezon koji bi se mogao smatrati nojevskim. Potpredsjednica HDZ-a tako je od ministra Beroša – koji je u vidljivo lošem stanju, kao rekonvalescent od korone, stajao na braniku Vlade – tražila potvrdu kako Hrvatska nije najgora u Europi, a šef HDZ-ova kluba zastupnika tvrdio kako rejting Stožera govori o visokom povjerenju javnosti. Da, ako ćemo logiku rastezati kao žvakaću gumu. Činjenica da je Stožer, trenutno s potporom od tridesetak posto, nadmašio druge institucije vlasti, ne govori o velikom povjerenju javnosti, nego samo o tome da se drugima vjeruje još manje, a to je upravo mizerno. Smještanje debate o upravljanju korona-dramom u gluhi noćni sat jako ponižava Sabor, a neće pomoći ni Stožeru, ni Vladi, niti premijeru. Sigurno neće pomoći ni epidemiološkim kapacitetima hrvatske države. Vlada je zaključala raspravu o svojoj politici, kao da njen temeljni problem nije covid, nego hrvatska javnost. Kao da njen glavni prioritet nije briga za zdravlje nacije, nego lickanje vlastitog lika i djela.

Podsjećanje na lex Agrokor

Na silnu zatvorenost i netransparentnost vlasti upozorava i predsjednik Republike svojim primjedbama na nedavno predstavljenu Nacionalnu strategiju razvoja Hrvatske u idućih deset godina. Njegov recentni prijedlog da premijer Plenković u izradu tog dokumenta uključi i opoziciju ostao je bez odgovora, pa je sada odlučio da u procesu e-savjetovanja i sam sudjeluje, s više od pedesetak kartica konkretnih pitanja i zahtjeva. Podsjećajući da je izrada tog dokumenta interes javnosti, šef države od Vlade traži transparentnost i po pitanju autorstva i po pitanju troškovnika. Prisjećajući se slučaja lex Agrokor, Zoran Milanović poziva da se objave imena ljudi koji su sudjelovali u izradi i recenziranju Strategije, što Vlada uporno skriva od javnosti, vjerojatno zbog u tom poslu ključne uloge Plenkovićeve svojedobno, zbog mutne Borg skupine, otpisane Martine Dalić. Također traži objašnjenje fantastične cijene od 32 milijuna kuna, koliko je stajala izrada studije. Mediji su već izračunali da svaka njena stranica košta oko 230.000 kuna. Predsjednik ne vidi razloga ni opravdanja za skrivanje tih podataka i upozorava da javnost ima pravo na informacije. Milanovićeve invektive mogu za premijera biti prilično neugodne, ne može ih olako otpisati, onako kako to radi s drugima.

Andrej Plenković ima jaku crtu autoritarnosti. Njegova je volja za diktatom vrlo izražena. Preferira odlučivanje u uskom krugu, sam ili s najbližim, vrlo uskim krugom suradnika. Izbjegava ga širiti, čak ni ako mu to osigurava benefite. Čak je i autokrat Tuđman imao više razumijevanja za drugačija mišljenja i suradnju s opozicijom. Prvi je predsjednik Hrvatske u svoje vlade uključivao i nestranačke ličnosti, u vrijeme Vlade nacionalnog jedinstva i više pripadnika drugih stranaka. Plenković bi najradije sam vladao. Nikoga ne treba, obično se ponaša kao da je popio svu pamet svijeta. Ne trpi kritičare, ni u minimalnim količinama. Sabor mu je tlaka, opoziciju prezire, novinarima docira.

Bajka o caru trajanu i kozjim ušima

Taj refleks samoizolacije sa zaoštravanjem se krize, čini se, pojačava. Postaje sve naglašeniji. Vjerojatno potenciran općom nesigurnošću i neizvjesnošću. Lako je moguće da bi se problemi s bunkeriranjem vlasti mogli povećavati. Andreju Plenkoviću nikada, izgleda, nisu ispričali bajku o caru Trajanu i njegovim kozjim ušima, pa još misli kako se vlastiti hendikepi i greške mogu sakriti tako da se o njima ne govori. Stroga konspiracija o Trajanovu fizičkom izgledu zaključana je u zemlju, pa je zemlja progovorila. Ni lockdown njegove vlasti ne može drugačije završiti.