Zoran Milanović odlučio je, izgleda, zaratiti s NATO-om. „Hrvatska će ići u misiju u BiH, NATO-u je bolje da nam se u tome ne suprotstavlja“, najavio je kao vrhovni zapovjednik na jednoj vojnoj svečanosti, na prošlotjednom obilježavanja 31. godišnjice osnivanja Hrvatske ratne mornarice u Splitu. Nije prvi put da predsjednik Hrvatske otvara temu prisutnosti Hrvatske vojske u susjednoj državi. Jako ga muči što „nam se priječi da budemo prisutni, makar na stožernoj razini, u misiji u BiH”, pa je on to eto, odlučio promijeniti. Ako treba i sukobom s NATO-om.

Valjda slično kao što je Franjo Tuđman potkraj 1998. poslao vojsku da oklopnim vozilima napadne snage SFOR-a u Martin Brodu, bijesan jer su ovi razoružali četiri hrvatska policajca koji se nisu htjeli povući s teritorija Bosne i Hercegovine. Sukob je u posljednji trenutak spriječen, avioni NATO-a navodno su već rulali po pisti, spremni da zaustave nerazumnu prekograničnu vojnu intervenciju Hrvatske. Izgleda da ni aktualni hrvatski predsjednik ne zna gdje je granica. Prvi je smatrao da Martin Brod pripada Hrvatskoj. Milanović inzistira da se Hrvatska vojska uključi u međunarodne snage smještene u BiH, bez obzira na to što u toj državi misle o tome. Postoje, naime, ozbiljni razlozi, ispisani između ostalog i haškim presudama, zbog kojih je vojna prisutnost Hrvatske u BiH nepoželjna. Ali ni Haški sud ni njegove presude šef hrvatske države faktički ne priznaje. Često ne priznaje ni notorne činjenice. Involviranost Hrvatske u strašni hrvatsko-bošnjački rat za njega kao da ne postoji. Milanović štoviše implicira da je Hrvatska vojska oslobodila Bosnu i Hercegovinu. “Oni kojima smo spasili glavu i omogućili državu danas ne pokazuju ni minimum kurtoazne zahvalnosti“, veli u Splitu, ciljajući na službeno Sarajevo, odnosno na bošnjačku naciju i političare. Hrvatska je, dakle, Bošnjacima „omogućila državu“. Oni se nisu borili, nisu ginuli. Skandalozna tvrdnja, apsolutno posvađana s povijesnom istinom.

Tuđmanovim putem

Zoran Milanović istinski je fasciniran Franjom Tuđmanom. Toliko da će ponavljati i njegove najveće greške. A najveći je defekt politike prvog hrvatskog predsjednika odnos prema Bosni i Hercegovini. Opsjednutost idejom da će „neprirodni perec“ Hrvatske podebljati zapasavanjem dijelova susjedne države. Svoje ambicije Tuđman uopće nije krio. Milanović ne zagovara podjelu BiH. Dapače, inzistira na njenom što hitnijem priključenju Europskoj uniji. Ali se ponaša kao da ima pravo arbitrirati o njenim unutarnjim pitanjima. Po susjednoj državi šeta kao da je njegova. Sam sebe običava nazivati predsjednikom tamošnjih Hrvata. Nacionalistički zapaljivim govorima – primjerice u Jajcu – sada se uključuje i u izbornu kampanju u BiH. Baš kao što to ovih dana radi i Beograd, odakle državno-vjerska reprezentacija najvišeg ranga za posjeta Bijeljini zvecka izjavama o promjenjivosti granica, koje zvuče poput onih zloglasnih predratnih poruka Slobodana Miloševića da ni oružane bitke nisu isključene.

Zoran Milanović slijedi Tuđmana i u ideji da bi Hrvatska svoje saveznike u Bosni i Hercegovini trebala tražiti u Srbima, a ne u Bošnjacima. Srbe uvažava, Bošnjake ponižava. Prvi je predsjednik Hrvatske rješenje za BiH pokušao aranžirati u dealu s Miloševićem s kojim se družio nasamo po državnim rezidencijama Karađorđeva i Tikveša. Sadašnji partnera nalazi u Miloradu Dodiku. Notornom razbijaču Bosne i Hercegovine. Kojega smatra umjesnim primati na Pantovčaku, pa mu odlaziti u goste, na višesatno druženje, na obiteljskom imanju kod Banje Luke. Valjda se i tamo našlo neke hrane, pa da se ne baci. Već ranije će ustvrditi da je Dodik „trenutno hrvatski saveznik u BiH“, da su „Hrvati i Srbi u BiH upućeni jedni na druge“. Prigrlio je čovjeka kojega međunarodna zajednica osuđuje i izolira i koji ovih dana ponovno izjavljuje kako kršćani i muslimani ne mogu živjeti zajedno te da nastavlja borbu za ujedinjenje Republike Srpske i Srbije.

Nema genocida

Predsjednika Milanovića s Miloradom Dodikom povezuje i antibošnjački stav. Zbog preglasavanja Hrvata on će Bošnjake onako uđuture optužiti za izborni lopovluk. Cijelom će jednom narodu svisoka docirati. Zasipati ga bagatelizirajućim i uvredljivim porukama. Realan problem loše skrojenog izbornog zakona rješavao bi raspirivanjem konflikta. Bošnjačka je strana posebno iziritirana odnosom prema najstrašnijoj njihovoj traumi, zločinu u Srebrenici. Šef je hrvatske države, procurilo je nedavno, u Brdu kod Kranja na marginama regionalne inicijative, summita zemalja zapadnog Balkana, lanuo da u Srebrenici nije bilo genocida. Pantovčak je informaciju prvo demantirao, tvrdeći da je riječ o laži, ali je potom Milanović izašao pred novinare i praktično sve potvrdio. Nije mu uostalom prvi put da relativizira genocidni karakter zločina u Srebrenici. Prije nekoliko je mjeseci javno razglabao kako „postoje genocidi i genocidi“, sada će reći da kvalifikaciju genocida određuje politička metrika. Izmotavanje vrlo slično Dodikovim stavovima. Hrvatski ih predsjednik objašnjava svojim nepristajanjem da se, kako je rekao, „svakih 50 godina nekom narodu nabija kompleks da je genocidan. To se radilo Hrvatima, sad to Bošnjaci rade Srbima.“ Za Milanovića, dakle, nisu problem oni koji negiraju genocid u Srebrenici. Umjesto s narodom žrtvom zločina, on se solidarizira s agresorskom stranom. Naravno da nema genocidnih naroda. Ali ima genocidnih politika. Na tom je tragu i Milorad Dodik, koji likvidaciju osam tisuća Bošnjaka samo na istoku BiH ne pristaje osuditi, nego je besramno i zastrašujuće ne prestaje sprdati. Hrvatski je predsjednik ponizio hrvatsku državu kad je takvom liku otišao u pohod, javno ga proglašavajući svojim partnerom.

Nema Hrvatska problema samo sa svojim predsjednikom. I druga dva politička prvaka – predsjednik Sabora i predsjednik Vlade – pokazuju slične kapacitete. Premijer upravo eskalira u svom pokušaju kriminaliziranja opozicije. Hvatanje pubertetlije s Molotovljevim koktelom na prosvjedu pred HDZ-ovom središnjicom iskoristio je za uzbunjivanje javnosti. Policija tek utvrđuje o čemu je u tom slučaju riječ. Ali Andrej Plenković već zna, potpuno neodgovorno prejudicirajući rezultate istrage. Tvrdi da u Hrvatskoj postoje „organizirane skupine, koje se naoružavaju kako bi nasilno, na cesti, srušile legalno izabranu vlast“. Njegovi adlatusi, eksperti za radikalizam jer su ga svojedobno i sami organizirali, jurišajući sa splitske Rive, iz šatora u Savskoj ili s obližnjih prometnica, prigodno ukrašenih plinskim bocama, u obaranje tadašnje SDP-ove vlasti, dakle ti generali ekstremizirane horde sada sa zgražanjem spominju paramilitarne skupine i opozicijske stranke optužuju da su im sponzori. Da pumpaju i huškaju. Veliki dedramatizator odjednom bez bilo kakvih ozbiljnih argumenata situaciju u Hrvatskoj pokušava prikazati dramatičnom. Stvara dojam izvanrednosti.

Drž’te lopova

Premda izvješća Sigurnosno-obavještajne agencije ne potvrđuju Plenkovićeve navode. SOA tvrdi da ekstremizam u Hrvatskoj ni po kojoj osnovi, vjerskoj, ideološkoj ili nacionalnoj, nema znatnije uporište, kao ni potporu javnosti, a time ni snagu ili potencijal za destabilizaciju nacionalne sigurnosti. Ali izvješće upozorava na društvenu uvjetovanost radikalizacije pojedinaca, što vlast ne voli čuti. SOA precizira da gospodarska i društvena nesigurnost pogoduju radikalizaciji ljudi, da počinitelji terorističkih napada često dolaze s margine društva, iz miljea ograničenih poslovnih i životnih mogućnosti.

Zoran Milanović istinski je fasciniran Franjom Tuđmanom, Plenković je dizanjem panike od oružanih prevrata iz fokusa javnosti maknuo pljačkašku aferu u Ini, a Jandroković ugrožava slobodu govora. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

Iz svega rečenog proizlazi da vlast, a ne opozicija proizvodi radikalizaciju. Proizvodi je lošim upravljanjem državom. Slabim standardom stanovništva, rastućim siromaštvom, velikim socijalnim nejednakostima. Strašnom korupcijom. Stvaranjem razloga za nepovjerenje u institucije države. Nerješavanjem kriza. Neotvaranjem perspektiva. Ignoriranjem velikog nezadovoljstva javnosti. Plenković je, međutim, nasrnuo na opoziciju po logici drž’te lopova. Prvo, zato da bi se odgovornost njegove vlasti za nepovoljno stanje u državi malo zamutilo. Drugo, da bi se dizanjem panike od oružanih prevrata iz fokusa javnosti maknula pljačkaška afera u Ini. Bolje da se narod bavi Molotovljevim koktelima, nego pokradenim milijunima. Bolje da se širi fama o radikaliziranim skupinama, nego da se širi istina o HDZ-ovoj koruptivnoj organizaciji. Treće, premijer je već više puta pokazao da oporbene stranke smatra štetnim i nepotrebnim. Da se njega pita, valjda bi sve zabranio. Kao što bi ukinuo i svaku moguću kritiku vlasti. To bi njegovom autoritarnom karakteru najviše odgovaralo. Zato opoziciji imputira pučističke namjere. Zato bi svaku raspravu o HDZ-ovim aferama htio spriječiti, proglašavajući je govorom mržnje, faktički stavljajući je izvan zakona, u zonu nedopuštenog. Zato svaki prosvjed pokušava delegitimirati kao terorizmom kontaminiran, prema državi neprijateljski čin.

U tom protudemokratskom gardu ovih je dana dobio snažnu potporu s čela Sabora. Gordan Jandroković kao šef parlamenta sam je sebi dao pravo da izgonom iz sabornice sankcionira legitimnu opozicijsku retoriku. Na dva je dana iz Sabora isključio zastupnicu Radničke fronte Katarinu Peović samo zato što je HDZ-ovu vladu zbog prodaje Ine Mađarima nazvala kvislinškom. Čini se da su u HDZ-u postali jako nervozni. Predsjednik Sabora morao bi se čuvati komentiranja zastupničkih izlaganja. Pogotovo jer na neke zaista skandalozne, mizogine i šovenske istupe nije reagirao. U ovom je slučaju posegnuo za drakonskim sredstvima. Ugrozio je slobodu govora. Nije riječ o bezazlenoj pogrešci. Njegova intervencija, zajedno s nekim drugim sličnim ispadima, govori da HDZ više nije sposoban podnijeti nikakvu kritiku. Sve je u državi stavio pod svoju kontrolu, sada prelazi u drugu fazu kada mu svaki drugačiji, oporbeni stav postaje nepodnošljiv, pa bi ga maksimalno reducirao ili mu uskraćuje pravo javnosti. Opozicijske stranke još ne zabranjuje, ali politički bi pluralizam pretvorio u kulisu od kartona. Riječ je o pokušaju mumificiranja HDZ-ove vlasti.

Što bi uopće moglo poći ukrivo dok Trio fantasticus upravlja Hrvatskom?