Izborni uspjeh nove ljevice, koja se samopouzdano zove Možemo!, nosi potencijalno epohalnu promjenu. Radikalnu promjenu klijentelističko-koruptivno-kriminalnog modela vladanja Zagrebom, armiran u dva desetljeća mandata bivšeg gradonačelnika Milana Bandića. Jedino Tomašević garantira potpuni raskid s tom stoglavom hidrom

Bez obzira na to koliko Andrej Plenković govorio o „apsolutnoj, kolosalnoj pobjedi“ svog HDZ-a, pravi su i najveći pobjednici recentnih lokalnih izbora Tomislav Tomašević i njegova platforma Možemo! Sa skoro dvjesto tisuća osvojenih glasova, što je rezultat koji se može smatrati plebiscitarnom podrškom, a koji nitko dosad nije uspijevao dohvatiti, te uvjerljivom dominacijom svoje grupacije u Gradskoj skupštini novi je zagrebački gradonačelnik zapravo trijumfirao. Njegova je pobjeda jasna i snažna. Uspjeh koji je veći i od najhrabrijih prognoza nije ga bacio u euforiju. Novi su se čelnici Zagreba i u izbornoj noći pokazali drugačijima – skromnim, jednostavnim i normalnim ljudima, nimalo sličnim političkim prvacima na kakve je Hrvatska navikla.

Važna pobjeda

Smjena vlasti u Zagrebu slična je promjeni kakva se u Hrvatskoj dogodila na trećesiječanjskim izborima 2000. godine, kada je lijevo-liberalna koalicija, građena na „povijesnom kompromisu hrvatske ljevice i desnice“, Ivice Račana kao šefa SDP-a i Dražena Budiše, lidera HSLS-a, formirala prvu posttuđmanovsku vlast i već jako truli HDZ poslala u opoziciju. Sada se također radi o povijesnom preokretu. Tomaševićeva je pobjeda važna ne samo za jedan grad nego za cijelu Hrvatsku. Isto kao što je i poraz političkog prljavca Miroslava Škore – još jedan fenomen upravo završenih izbora – važan za zdravlje cijele nacije.

Izborni uspjeh nove ljevice, koja se samopouzdano zove Možemo!, nosi potencijalno epohalnu promjenu. Radikalnu promjenu klijentelističko-koruptivno-kriminalnog modela vladanja Zagrebom, armiran u dva desetljeća mandata bivšeg gradonačelnika Milana Bandića. Jedino Tomašević garantira potpuni raskid s tom stoglavom hidrom, koja je okupirala grad. Pokazao je to u protekle četiri godine, kao zagrebački vijećnik, i mnogo prije toga, u dva desetljeća svog zelenog aktivizma, vazda bivajući žestoka opozicija bandićevštini. Dok su gotovo sve druge političke stranke, a pogotovo one najveće, s pokojnikom šurovale, HDZ dijeleći vlast s Bandićem, a SDP nakrcan njegovim spavačima, uvijek spremnima na pretrčavanje.

Lošom vlašću devastirani Zagreb ovoga je svibnja na izborima listom birao novi početak. Dobili smo jasan mandat za prave promjene, kaže u izbornoj noći u svom vrlo dobrom i nimalo trijumfalističkom govoru Tomašević obećavajući da će s ponosom povesti Zagreb u bolju budućnost. Nije riječ tek o personalnoj promjeni na čelu grada. Ni o tome da jednu stranku na vlasti smjenjuje neka nova. Da će gradom umjesto desnice vladati ljevica. Možemo! najavljuje promjenu modela upravljanja Zagrebom, razgradnju duboko ukorijenjenih parazitskih i pljačkaških struktura koje su ga zajahale. Pravednost, solidarnost i transparentnost. Riječ je, kako smo ovdje već konstatirali, o potpunoj izmjeni političke paradigme.

Tomaševićeva je pobjeda važna i za Hrvatsku jer predstavlja perjanicu novih političkih snaga, posve drugačijih od tradicionalnih metuzalem-stranaka. Ne samo da na mjestu ocvalog SDP-a raste nova zelena ljevica, baš kao i u nekim drugim važnim europskim zemljama, nego se slična gibanja, prodor novih političkih opcija, osjećaju i drugdje po Hrvatskoj. U Zagrebu ti su procesi najvidljiviji i bilježe najveće uspjehe. Ali je gotovo jednako spektakularna i neočekivana promjena u Splitu, gdje je Ivica Puljak, uspješni fizičar i tragalac za Božjom česticom koji se deklarira kao politički centar, potaracao savez političkog primitivca Keruma i HDZ-a. Tomašević i Puljak predstavljaju dvije nove političke grupacije koje dosad nisu bile na vlasti, a sada će upravljati dvama najvećim gradovima u državi. Mnogo je novih, nezavisnih ljudi na ovim izborima ušlo u politiku. Neke su tradicionalne stranke (HSS i HNS) potpuno nestale. Donedavno, činilo se, nepoderivi kapitalci – Čačić, Čehok, župan Pauk, Dado Milinović, Bajs – poraženi odlaze u političko rezalište. Čak je i u velikim strankama vidljiva smjena generacija. Ni u HDZ-u više ne prolaze voljom šefa stranke rukopomazani anonimci, bez imena i biografije, kakvi su se partijskom infrastrukturom uobičajeno verali na funkcije.

Potop IDS-a

Najveći je izborni poraz posve neočekivano popio IDS, dosad već više od trideset godina neupitni i apsolutni gospodar Istre. Regionalni hegemon s one strane Učke izgubio je brojne gradove, Pulu, Pazin, Buzet, Fažanu, Motovun… i jedva je, za prsa pred SDP-ovim kandidatom, s enormnim i problematičnim brojem nevažećih listića sačuvao vlast u županiji. IDS potapa činjenica da se s vremenom pretvorio u repliku HDZ-a, s istim klijentelističko-korupcijskim malformacijama, samo s petokrakom na čelu, zbog čega u Istri prvi put počinju prosperirati neka nova lica i političke opcije.

Čežnja za promjenom nedirnutima ne ostavlja ni najveće stranke. Premda HDZ ostaje najjači u državi i ponovo je zaplavio Hrvatsku, Andrej Plenković nema mnogo razloga za zadovoljstvo. Na previše je mjesta otvorio bokove. Od najavljivane pobjede u najvećim gradovima na koncu je uspio osvojiti samo Osijek, i to više zaslugom potpredsjednika stranke Anušića, što mu ovaj, osnažen, sada ne propušta staviti na znanje, pa se jedini u HDZ-ovom vrhu usuđuje iznositi šefu stranke disonantne stavove, vjerojatno se pozicionirajući kao potencijalni pretendent na njegovu funkciju. U Zagrebu i Splitu partija je doživjela sramotan potop. U dva najveća grada ostaje bez vlasti. U oba slučaja riječ je o osobnom porazu Andreju Plenkovića. Ne samo zato što su se njegovi odabranici za mjesta gradonačelnika pokazali katastrofalnim akvizicijama nego i zato što im je veliki dio kampanje odradio sam. U Splitu su mu dovukli i grupu mališana, pionira malenih, da bi skandirali HDZ-u, a u podršku jednom bezveznom kandidatu dala se upregnuti čak i obitelj Tuđman.

Pad utvrda

Svejedno, po Dalmaciji se ljuljaju i padaju HDZ-ove višedesetljetne utvrde, stvaraju se blokovi od ljevice do desnice kontra HDZ-a, Šibensko-kninska županija prelazi u ruke opozicije, u Zadru je malo falilo da nezavisni Marko Vučetić svrgne Kalmetine lutke na koncu. Ni Slavonija, kao drugo HDZ-ovo taborište, nije pošteđena. Vukovar je izgubljen, ostaje u vlasti od HDZ-a odmetnutog i Domovinskom pokretu bliskog Penave, stranka lakoglazbenika Škore tu stvara svoju bazu, ulazi u prostor HDZ-a. Najgore za Andreja Plenkovića, Hrvatska se diže protiv klijentelističko-korupcionaškog modela vlasti, što njegovu stranku čini jako ranjivom, a njega silno nervoznim pa divlja i puca u obraćanju novinarima, pronalazeći u medijima podrivače HDZ-a.

Situacija u SDP-u još je mnogo gora. Premda je stranka na koncu prošla bolje nego što se očekivalo. Sačuvali su Rijeku i dvije županije, skoro da su dobili i župana u Istri, gubitak nekih gradova kompenzirat će posve neočekivanim dobitkom Varaždina. Ali u dva najveća grada, Zagrebu i Splitu, koji su im nekada bili uporišta, sada imaju katastrofalne rezultate. Teškom su se mukom prebacili preko izbornog praga. No novi je šef stranke Grbin uspio osigurati nekakav predah. Po medijima već najavljene unutarnje pobune vjerojatno neće biti. Međutim, upravo završeni izbori otkrivaju da se SDP-ov glavni problem nalazi u njegovim slabim ili nikakvim transformacijskim kapacitetima. Socijaldemokrati se više ne prepoznaju kao nositelji promjena. Izbori u Zagrebu i Splitu pokazuju da se u toj ulozi kao alternativa HDZ-u pojavljuju neke druge stranke, Možemo! ili Puljkova grupacija, a nikako pokislo jato s Iblera.

Pobjeda čestitog Tomislava Tomaševića, kao vjesnik, možda i generator mogućih dalekosežnijih promjena, važna je ne samo za Zagreb nego i za Hrvatsku. Ali je i za grad i za državu jednako važan i poraz oko Miroslava Škore okupljenih političkih tamburaša. Njihovim se porazom na izborima briše mogućnost rekonstitucije Bandićeva modela upravljanja. Svirac je zapravo funkcionirao kao kandidat statusa quo. Novi maneken preko kojeg su stare strukture pokušale osigurati svoje preživljavanje. Godinama sudionik u koruptivnoj hobotnici pokojnog bandonačelnika, na izborima njen odabranik za ulogu Bandića nakon Bandića. S njim bi se mijenjala samo pločica s imenom prvog čovjeka Zagreba. Da bi sve drugo moglo ostati isto.

Poraz huškačke kampanje

Od krucijalne je važnosti također da je sa Škorom teško poražena jedna prljava, huškačka i divljačka kampanja, dosad neviđena u Hrvatskoj. Njegova je ekipa javnost danima zasipala bestidnim lažima i podlim objedama na račun konkurencije. Nasilje se u Hrvatskoj u izbornim kampanjama incidentno već znalo događati. Svojedobno, fragilnom je političaru pjesniku Vladi Gotovcu neka vojničina opasačem razbila glavu. Ali sada se demonizirajuća hajka protiv jedne političke opcije, kao neprijateljske, prvi put prakticirala sustavno. Dok se Tomašević bavio problemima grada, pozitivno intonirajući svoj politički narativ, škoroidi su vodili pljuvačku, trampovsku, difamacijsku, podvalama i mržnjom punjenu kampanju. Od Orbána su prepisivali hajku na protagoniste civilnog društva. Civilizacija protiv primitivizma. Uključiva politika protiv politike ideoloških ratova i otklizavanja u fašistoidnost. Građanski modernitet protiv zatucanosti i zadrtosti. Zagreb je odgovorio, masovno glasajući za politički idealizam Tomislava Tomaševića. Ali je isto tako glasao i protiv Škorina blata i poganluka. Neprocjenjivo!