Premijer Plenković je, kaže, zgrožen i ljut. Opet mu je zbog korupcije uhapsilo ministra. Ovoga je puta direktno s funkcije u Remetinec proslijeđen ministar zdravstva Vili Beroš. Nekoć njegov najpopularniji ministar tereti se da je s nekim važnim doktorima i pripadnicima krim-miljea, uvezanim u zločinačku hobotnicu, na nabavi medicinskih uređaja državi ukrao oko pola milijuna eura.

Premijer vjeruje da će njegovom promptnom smjenom oprati ruke. Neće Beroša baš kao zrnce prašine moći otresti s revera, ali računa da će uspjeti preživjeti. Da – uz deklaraciju o borbi protiv korupcije – njegova menažerija ide dalje. Ozbiljno se, međutim, zateturao. U posljednje je vrijeme doživio nekoliko velikih poraza. Blam s posrnulim ministrom zdravstva mnogo mu je gadniji od svih dosadašnjih korupcijskih afera. Neugodniji jer govori da je korupcija u njegovoj vlasti konstanta. Vidno mu uzdrmani suradnici pokušavaju izvesti grupno tuširanje HDZ-a s tezom da je lopovluk djelo pojedinca, da nema stranačko ime. Pitanje je, međutim, koliko je pojedinačnih slučajeva potrebno da bi se krimen kolektivizirao. U njegovoj se vlasti previše korupcijskih afera nakotilo da bi se još moglo bajati o individualnim ispadima iz navodno uredno funkcionirajućeg sustava.

Ministri na sudu

Neposredno uoči otvaranja slučaja Beroš četvorici je Plenkovićevih bivših ministara – Horvatu, Aladroviću, Tolušiću i Miloševiću – Visoki kazneni sud odbio žalbe i potvrdio zakonitost dokaza, pa procesi mogu krenuti. Potvrđena je i optužnica protiv bivšeg ministra Banožića. Tako s Berošem šest ex-ministara stiže na optuženičku klupu. Plus suđenje Kuščeviću u Splitu koje još nije završeno, Žalac s tri optužnice čeka početak sudskog postupka, protiv Paladina se vodi istraga. Ukupno devet njegovih ministara trenutno ima ozbiljnih pravosudnih problema s korupcijom, a ni ministrica se kulture Obuljen Koržinek ne osjeća najbolje, navodno joj europski tužitelji pušu za vratom. Kraj tolikog broja, teško da se može govoriti o pojedinačnoj kvarljivosti ili aberaciji. Masovnost upućuje da je riječ o sustavu. HDZ-ova je vlast postavljena tako da pogoduje korupciji. Od Tuđmanove, pa Sanaderove, do sada Plenkovićeve ekipe, sve imaju ugrađenu istu funkcionalnu grešku. U svakom HDZ-ovu postavu vazda isti, korupcijski feler. Grabež kao bitna sastavnica njihova funkcioniranja.

Ni premijerovi pokušaji da se vadi tvrdnjama kako o Beroševim malverzacijama ništa nije znao i nije mogao znati, ne drže vodu. Možda nije znao za konkretne suspektne dealove, ali brojne su indicije upućivale na oprez. Javno se zdravstvo u njegovu mandatu urušavalo i postajalo sve nedostupnije, privatno cvjetalo. Ministrova sklonost da angažira prijatelje, često bez elementarnih referenci, bila je javna stvar. Kao i neproničnost tajnih nabava u doba korone. Kao i sumnjive smjene po zdravstvenim ustanovama. Da je samo htio čuti pitanja koja mu je u Saboru upućena Ivana Kekin uporno, godinama, postavljala, bilo bi mu dovoljno. Da je htio znati, sam bi pozvao DORH da neke od slučajeva koje je ona kao primjer visokorangirane korupcije u zdravstvu spominjala, temeljito istraže. Nemoguće da premijer nije čuo za šaputanja koja su se nakon nedavne iznenadne pogibije ravnatelja najveće bolnice u Hrvatskoj, HDZ-ova kapitalca, rojila. Teško da mu je mogla promaći intrigantna smjena na čelu splitske bolnice, gdje je – kako je nakon pucanja Beroševe afere javnost saznala – respektabilni Julije Meštrović odbio sudjelovati u ministrovu kriminalu, pa je izložen pritiscima sam odlučio odstupiti.

Prikrivanje kriminala

Ne treba generalizirati, ali stanje se u zdravstvu toliko pokvarilo da šefovi kapitalnih medicinskih ustanova završavaju u hapsu, a pošteni se i stranački neuvezani lome i ruše. Za takvo izopačenje vitalno važnog resora premijer već po svojoj funkciji ne može ne biti odgovoran. Beroševa afera postaje za Andreja Plenkovića još neugodnija zbog neočekivanog zapleta koji otvara dilemu radi li se u ovom slučaju o otkrivanju ili o prikrivanju kriminala. U samo nekoliko sati od privođenja njenih aktera perspektiva se značajno promijenila. Ono što je počelo kao velika, navodno antikorupcijska operacija, sve više djeluje kao pokušaj kontrole štete. Otvaranje se postupka protiv ministra, čini se, nije moglo izbjeći jer su ga europski istražitelji inicirali. Ali, neobično je, možda i indikativno, da su istragu provodile dvije institucije, neovisno jedna o drugoj, hrvatski USKOK i Ured europskog javnog tužitelja (EPPO). EPPO je istragu vodio nekoliko mjeseci. USKOK, kako je otkrio glavni državni tužitelj Turudić, nekoliko tjedana. Europski tužitelji nisu o svome radu obavijestili DORH, zbog čega ih Turudić optužuje da su se ogriješili o načelo međusobne lojalnosti, prešućujući važno pitanje zašto nemaju povjerenja u hrvatske institucije. Istraga je EPPO-a bitno šira, vodi se protiv više osoba i više krimena. Europski istražitelji love Beroša zbog uzimanja mita, USKOK zbog znatno blažeg djela trgovanja utjecajem. Njihova se paralelka pretvorila u sukob oko nadležnosti. Obje instance jedna od druge traže preuzimanje predmeta. Do kaotične je situacije došlo jer je, izgleda, USKOK u ovaj slučaj uskočio kako bi se istraga mogla zadržati pod kontrolom DORH-a. Potpuno je neobično i neozbiljno, naime, da se ministra hapsi nakon nekoliko tjedana izvida. Žurnost upućuje na mogućnost da se možda pokušalo preduhitriti, odnosno opstruirati EPPO. Sada je pitanje tko će u otimanju oko vođenja postupka Beroševoj družbi na koncu nadjačati – glavni državni tužitelj Turudić ili glavna europska tužiteljica Laura Kövesi. Situacija koja ni po premijera Plenkovića neće proći bez posljedica. Očekivana je reputacijska šteta, barem na prevažnom mu europskom planu.

Drugi veliki poraz Andreja Plenkovića čeka na skorim predsjedničkim izborima. Nametnuo je HDZ-u neželjenog kandidata. Kadrovsku akviziciju prema kojoj je stranka vrlo hladna i distancirana. Povrh toga, čovjeka koji je postao hodajuća afera. A koji sam za sebe, potpuno apsurdno, tvrdi da je bez ijedne afere u životu. Koji do Pantovčaka ne može dobaciti. Kojemu štoviše prijeti potpuni debakl. S kojim bi se HDZ na izborima za predsjednika Republike mogao provesti kao bos po trnju. Svaki dan kampanje pretvara se u novi gubitak. S tim da su najveći gubici na Plenkovićevoj strani. Iza ušminkane su se fasade njegova odabranika Dragana Primorca, kao pristojnog i uspješnog čovjeka, već u pretkampanji pokazale opasne dubioze. Brzo se otkrilo da je HDZ-ov predsjednički kandidat sklon zgrtanju stanova na vrlo mutne, po državni imetak štetne načine. Da se iza njegova svojedobnog angažiranja u politici vuku ružni i za državu skupi repovi. Da voli isticati svoj braniteljski status, a cijeli je rat proveo u Americi. Sada se otkrilo da je u predratnim mjesecima osobno upadao u takozvane srpske stanove po Splitu, navodno u potrazi za oružjem i snajperistima. Što bi ga – da je Hrvatska ozbiljna demokratska država – iz predsjedničke utakmice odmah moralo diskvalificirati. Invazija raznih, često i divljih oružanih grupacija na privatne stanove Srba po hrvatskim gradovima devedesetih, njihovo maltretiranje i izbacivanje velika je, nikad sankcionirana sramota Hrvatske.

Kandidat za biskupa

Politički se Primorac pokazuje kao potpuno prazan. Ni o jednoj se važnoj političkoj temi ne izjašnjava. Sipa prazne fraze o ljubavi i sličnim fluidnim, s politikom teško spojivim čuvstvima. Kao da se kandidira za biskupa, a ne šefa države. Glumljenu plemenitost kombinira s politički vrlo opasnim porukama. Predsjednika će Milanovića optužiti da je ruski plaćenik, za što se, kako je rekao, dokazi skupljaju, ali baš ni jedan iz te fantomske zbirke hrvatskoj javnosti nije mogao pokazati. Vojni je vrh potom pozvao da mu kontriraju i otkažu poslušnost, što je faktičko zagovaranje pučističkog scenarija. Slične ludorije, nespojive s ulogom predsjednika Republike, Primorac plasira gotovo svakodnevno. Njegov će vrlo vjerojatni debakl na izborima najteže oštetiti šefa HDZ-a. Koji se u njegovu kampanju gorljivo, s velikim viškom strasti, i osobno uključio. Toliko da je posve preuzima. U njegovoj pozadini kandidat nešto brlja, ali predsjedničke je izbore Andrej Plenković pretvorio u vlastito nadmetanje sa Zoranom Milanovićem. Ako je utakmica njegova, njegov će biti i prilično izvjestan poraz.

Treći se ozbiljan poraz Andreja Plenkovića tiče odnosa prema invaziji Rusije na Ukrajinu. Skora promjena u Bijeloj kući jako mijenja globalni kontekst. Veliki povratak Donalda Trumpa na čelo SAD-a povezan je, između ostaloga, s najavama da će se rat u Ukrajini ubrzano pokušati zatvoriti, vjerojatno ustupcima s obje strane. Sve se otvorenije govori o pregovorima ili nametanju primirja na sadašnjim pozicijama, u zatečenom stanju. Njemački kancelar Scholz nakon dvije godine telefonira ruskom predsjedniku Putinu, što ukrajinski predsjednik Zelenski naziva otvaranjem Pandorine kutije. Ali i sam najavljuje okončanje rata već dogodine, vjerojatno diplomatskim sredstvima. Premijer Plenković je, kako to dobro definira sociolog Dragan Bagić, i u Europi i u Hrvatskoj pokušavao delegitimirati svaku javnu raspravu koja bi išla u smjeru pregovora ili primirja između Ukrajine i Rusije. Ako bi i govorio o miru, onda je spominjao uspostavu pravednog mira, što bi podrazumijevalo vojnu pobjedu Ukrajine i poraz Rusije. Ali takav mir u ovom trenutku, pa ni u doglednoj budućnosti, nije realan.

Trenutno mnogo realnije djeluje pozicija predsjednika Milanovića koji je otpočetka bio skeptičan prema mogućnosti da bi se rat mogao završiti jasnom vojnom pobjedom Ukrajine, pa je zagovarao otvaranje pregovora. Sada zbog promjene američke politike vidno pokisli premijer Plenković ostaje bez municije i na domaćem terenu. Ostaje bez svoga ubojitog arsenala diskvalifikacija šefa hrvatske države, kojega je običavao proglašavati rusofilom, ili opozicionara, koje voli nazivati Putinovim pudlicama. Uobičajenu samohvalu da osobno drži Hrvatsku na pravoj strani povijesti malo smanjuje. Pametno, jer takve izjave sve više djeluju kao pričanje viceva na vlastiti račun. Za što silno važni i vazda našpanani Andrej Plenković nije sposoban. Bilo bi mu mnogo lakše da svoj ego malo olabavi. Nije pretplaćen samo na pobjede.