Pokrenuta je neka vrsta tihe rehabilitacije Ive Sanadera, a zatim i Tomislava Karamarka, s implicitnom tezom da je ovaj drugi bio u pravu kad je predlagao odustajanje od arbitraže i nagodbu s Mađarima, pri čemu se namjerno ili nemarom zaboravlja njegova obiteljska povezanost s MOL-ovim interesima
Objavu odluke Arbitražnog suda UN-a kojom je Hrvatska izgubila proces protiv MOL-a, Ivo Sanader odmah je protumačio kao trijumf svoje nedužnosti. “Arbitražna presuda UNCITRAL-a potvrđuje ono što govorim posljednjih sedam godina, a to je da se nije dogodila nikakva korupcija i da se protiv mene vodi montirani proces. Postupak protiv mene u slučaju Ina-MOL zapravo nije smio ni početi”, izjavljuje bivši premijer poduprt svojim, presudom protiv Hrvatske jednako oduševljenim odvjetnicima.
Dobro, Sanader se bori za svoju kožu i u vlastitom je slučaju posve razumljivo subjektivan. Ali krug ushićenih arbitražnom odlukom, dakle brodolomom hrvatske tužbe protiv MOL-a, širi se u posve neočekivanim pravcima. Brzopotezno se, pun likovanja, oglasio i predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, koji stav UNCITRAL-a s velikim odobravanjem koristi kao dokaz da je njegova firma bila u pravu rušeći svojedobno presudu Sanaderu. Zbog odluke da poništi presudu bivšem premijeru, pravomoćno osuđenom za primanje mita u slučaju Ina-MOL, Ustavni sud bio je izložen žestokoj kritici, a Šeparović bi sada da se kritičari pospu pepelom…
Komentari