Hrvatska uopće nije jako daleko od Srbije. Stravični masakri u susjednoj državi, u jednoj beogradskoj školi, pa potom i u nekim ne baš periferijskim selima, u kojima je ukupno sedamnaest ljudi, uglavnom jako mladih, izgubilo živote užasnuli su cijelu regiju. Najviše šokira da je jedan dječak, još dijete, naoružan do zuba pobio gotovo polovinu svog razreda. Cvijeće i svijeće upaljene na Cvjetnom trgu uz pravoslavnu crkvu u Zagrebu izraz su dobrodošle ljudske solidarnosti s tragedijom pogođenim građanima Beograda.

Ali istodobno raste zebnja da bi se užas sličan onom iz Srbije mogao dogoditi i u Hrvatskoj. Jedan je mladac nedavno s mačetom upao u jednu zagrebačku gimnaziju i neko vrijeme divljao. Iz Zadra dolazi snimka mladića s raketnim bacačem isturenim kroz prozor automobila. Ministar obrazovanja Fuchs odmah je naložio da u svim hrvatskim školama nastavnici razgovaraju s djecom o strahoti koja je Beograd i Srbiju zavila u crno. To je, smatra, najbolji način prevencije sličnih scenarija. Preporučio je također da se iz škola uklone tehnički skalpeli, da se djeci zabrani konzumiranje energetskih pića te da se ostave upaljena svjetla po zabačenim prostorima. Neke od njegovih instrukcija djeluju prilično naivno. Dječak iz Beograda nije s dva pištolja i nekoliko Molotovljevih koktela krenuo u krvavi pohod na svoju školu samo zato što mu je oružje bilo pri ruci. Mnogo su dublji razlozi koji djecu mogu pretvoriti u masovne kilere. Hrvatska bi se morala baviti samim srcem problema. Želi li zaista posve isključiti opasnost da krvoproliće u susjednoj državi postane okidač za slične smrtopise i među hrvatskom mlađarijom, zabrana nožića po školama neće biti dovoljna.

Srbija je bolesno društvo

Srećom, Hrvatska ipak nije Srbija. Nije po razini naviknutosti na oružje. Komentirajući strašne događaje u susjednoj državi predsjednik Milanović ističe dostupnost oružja. Zaista, Srbija je po naoružanosti civila treća u svijetu. Iza SAD-a i Jemena. Prva u Europi. Skoro četrdeset komada pištolja, pušaka, kalašnjikova i drugih vatrenih pucaljki na stotinu stanovnika. Kult je oružja tradicionalan. Dodatno se ojačan vratio kući iz ratova devedesetih. Srbija se sa svojom ulogom u raspadu Jugoslavije nikada nije ozbiljno suočila. Još manje da bi zločinački karakter svojih ratnih pohoda problematizirala i osudila. Generacije su odrasle uz ne samo prešutno usvajanje običaja upotrebe oružja. „Nož, žica, Srebrenica“, ili Ovčara, ili „klat ćemo Hrvate“, normaliziranje zločina utisnuto u kolektivni um nacije danas se Beogradu teško osvećuje. Srbi su u atentatu likvidirali i vlastitog premijera, modernizatorski i europejski profiliranog Zorana Đinđića, prethodno i političkog patrijarha Ivana Stambolića. Ubijalo se političare i novinare. Trideset godina nakon rata Srbija za predsjednika, i to svemoćnog, ima čovjeka koji je svojedobno funkcionirao kao, najblaže rečeno, ratni huškač. U takvom okružju odgajani, danas se oružja hvataju i osnovnoškolci.

Srbija je bolesno društvo. Zatvorena u vlastitu prošlost, nesposobna da iz njenih trauma napokon izađe. Naviknuta na nasilje. Na praksu da se silnici veličaju kao junaci. Haški osuđenici paradiraju javnim medijima, kao da su najveći odličnici. Četnički vojvoda Šešelj, ličnost psihopatskog karaktera, prosipa svoje primitivne i fašistoidne gadarije po televizijama. Postaje s nacionalnom koncesijom u udarnim terminima ugošćuju kriminalce. Visokotiražni tabloidi, profesionalno dno dna, masovno raspiruju šovensko histeriziranje. Hrane narod zaglupljujućim kvazisenzacijama, otrovom. Razvikani reality program Zadruga, sa sudionicima u širokom rasponu od napumpanih starleta do dilera narkotika i oružja te osuđenih ubojica, s eksplicitnim scenama fizičkog nasilja, poligon je za svakodnevno reklamiranje nemorala i kriminala. Jedan od njenih sudionika, za kojeg se tvrdi da je više godina proveo po zatvorima nego na slobodi, nedavno je učenicima jedne beogradske škole održao predavanje.

Politika i mediji su od mafijaša napravili heroje, mladima kao uzor. Šljam društva tretiraju kao nacionalnu elitu. Godinama njegovana kultura nasilja, kombinirana s masovnim osjećajem besperspektivnosti, danas ubire svoj danak u krvi, praveći od djece ubojice koji se umjesto igračkama i školskim zadaćama zabavljaju oružjem. Da bi onda ministar prosvjete za pokolj u beogradskoj školi optužio neprecizirane „zapadne vrijednosti“ i videoigrice, a predsjednik Vučić na potpuno ogavan način cijelu tragediju iskoristio za osobno produciranje. Čovjek koji svojom vlašću sluđuje vlastiti narod tvrdi da će razoružati i od nasilja spasiti Srbiju. Premda faktički sudionik u zločinu, sam će sebe proglasiti nesmiljenim osvetnikom nevinih žrtava, s ovoga svijeta strašno prerano ispraćenih u malenim bijelim mrtvačkim kovčezima.

Cvijeće i svijeće upaljene na Cvjetnom trgu, uz pravoslavnu crkvu u Zagrebu, izraz su dobrodošle ljudske solidarnosti s tragedijom pogođenim građanima Beograda. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL

Hrvatsku, nažalost, muče slični problemi. Samo u razblaženom izdanju. Koncentracija nije tako ubojita kao preko Dunava. Dostupnost je oružja također vrlo velika. Premda se ministar Božinović hvali povratom iz rata zaostalog oružja, mnogo je toga još zadržano, skriveno kojekuda, trofejno ili zlu ne trebalo. Mafijaši i USKOK-ovi optuženici – vidjeli smo nedavno – po javnim mjestima paradiraju s ubojitim sredstvima za pojasom, koje će potegnuti prema nečijem trbuhu čim konverzacija postane malo napetija. Recentno ubojstvo s više hitaca u jednom noćnom lokalu u Zagrebu ponovno podsjeća na praksu prepletanja države s krimi miljeom. Na mjestu se zločina nerijetko nađe neki suspendirani policajac, a za obližnjim stolom u civilu pripadnici elitnih specijalnih jedinica, navodno kao slučajno, svratili na piće.

Kolindini medijski huškači

U Hrvatskoj također postoji kult Domovinskog rata, sve više neupitan i sakrosanktan. Njegov obrambeni karakter i pobjednički ishod smanjuju prostor propitivanja i analize. Objektivnosti više nema ni u tragovima, uspjesi se hrvatske vojske diviniziraju. Na dnevnoj se bazi obilježavaju obljetnice iz vremena rata, kao da ništa drugo u povijesti Hrvatske ne postoji ili spomena i slavlja nije vrijedno. Slično se potpuno nekritički nakon okončanja Drugog svjetskog rata Jugoslavija odnosila prema nasljeđu NOB-a, Narodno-oslobodilačke borbe, kako ju je partizanski pokret nazivao. Tek su se potkraj osamdesetih počele probijati priče o Bleiburgu. Kao kopipejstano iz prošlog života, danas se s jedne strane radi na militarizaciji države, vidljivoj i u forsiranju navodne ogromne povezanosti vojske i policije s narodom – pa se djeca svake godine po raznim smotrama mogu družiti s oružjem, kao da su oklopna vozila drveni konjići po kojima bi se trebala verati – dok se, s druge strane, tamni aspekti hrvatske borbe za slobodu i državnu samostalnost i u ratu počinjeni zločini sve više prešućuju ili relativiziraju. Pantovčak je u tom pogledu posebno benevolentan. Bivša je šefica države neke od njihovih javno poznatih, kasnije i osuđenih počinitelja kao drage goste uvrstila u svoju inauguraciju, sadašnji predsjednik negira haške presude i daje ili vraća odličja ljudima kojima se sudi za ratne zločine. Veteranske se grupacije privilegiraju, pred zakonom i još više faktički. Tolerira se čak i ono što bi svakome drugome bilo nedopustivo, zabranjeno i sankcionirano. Postaviti plinske boce nasred najprometnije ulice glavnog grada hrvatske države. Ili dugotrajnim pučističkim šatorašenjem terorizirati vlast koju je Hrvatska legalno izabrala.

Hrvatsko društvo također nije zdravo, pa utoliko ni stabilno. Nasilje se povećava, u gotovo svim oblicima, govor mržnje ne kažnjava. Netrpeljivost se promovira s vrha države. Medijske je korifeje huškanja bivša predsjednica od prvoga dana tretirala kao dobrodošle saveznike. Njihova je povezanost bila notorna. Pozivala ih je na najvažnije državne svečanosti, i pozivali su je, nerijetko kao glasnogovornika svojih politički bijesnih i skandalozno blasfemičnih poruka. Premijer je svojim manevriranjem s navodno dvostrukom konotacijom ustaškog pozdrava otvorio prostor za prodor ZDS-a sve do Sabora, što u uljuđenom dijelu Hrvatske može biti samo razlog velike jeze. Šef je države uvredu i psovku uveo u političku retoriku formalno najvišeg ranga. Zajedničkim su snagama zatrovali društvo, kaotizirali i devastirali sustav vrijednosti, Hrvatsku ostavljaju bez moralnog sidrišta.

Ako se politički čelnici ponašaju poput zakletih neprijatelja, onda se nasilje normalizira i postaje legitimna opcija. Ako verbalno pucaju jedni po drugima, kako da ostatak nacije bude pametniji? Treba li se bojati krvavih škola u Hrvatskoj, kao što se to dogodilo u Srbiji? Hrvatska je baršunasta Srbija? Sigurnost ne garantira oduzimanje ili teška dostupnost oružja, nego prije svega masovna prihvaćenost uvjerenja da civilizirani ljudi, države i društva svoje probleme ne rješavaju borbenim sredstvima.