Ipak neće u dvije kolone, ali neće ni zajedno. U petak, na dan stradanja Vukovara, premijer će tradicionalno u Kolonu sjećanja. Predsjednik će ove godine u sličnu povorku pijeteta ratnim žrtvama Škabrnje. Obojica se prigodno čudom čude otkud se u javnosti uopće pojavilo nagađanje o dijeljenju komemoracija. Pa pojavilo se logično nakon što je nedavno šef države izostavljen s obilježavanja ratnih obljetnica u Gospiću i Dubrovniku, a premijer je taj skandalozni bojkot u izvedbi dijela veteranskih udruga i županijskih vlasti javno opravdavao, tumačeći kako je predsjednik „ljudima jednostavno iritantan, ide im na živce, ne žele ga gledati“.

Pred Vukovarom je bolesna uzajamna netrpeljivost Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića ipak morala ustuknuti. Prvi ljudi države svojim međusobnim inatima već duže vrijeme overdoziraju Hrvatsku, ali su, izgleda, dobro shvatili da mjesto najvećeg hrvatskog martirija ne smiju pretvarati u igračku svojih bjesova. Da im takvo ponašanje neće biti oprošteno. Pa su malo uvukli rogove. Milanovićev bi odlazak u Škabrnju trebalo pozdraviti, kad on ne bi bio samo način da se zajednička kolona s Plenkovićem izbjegne. Opasnost da se predsjednik i premijer nad otvorenim grobovima svađaju i politički naguruju tako je izbjegnuta. Što ne znači da se njihovo neprijateljstvo, kojim sluđuju i truju Hrvatsku, neće nastaviti. Vjerojatno čim završe dani u kojima se sva Hrvatska okupi u pijetetu žrtvi Vukovara.

Kolona sjećanja koja 18. studenoga svake godine prođe gradom nije državna, nego narodna manifestacija. Rijeke ljudi u defileu, po cijeloj državi lampioni, svijećama ispisane poruke, sućut i tuga. Vukovar nije samo jedna u nizu ratnih evokacija i komemoracija, koje se u Hrvatskoj kao na tekućoj traci ne prestaju organizirati. Zbog svog stradanja, svog herojskog otpora i užasa Ovčare postao je točka najvećeg, općenacionalnog konsenzusa. U trideset godina magnetizam njegove tragedije nije slabio, s vremenom se ustalio kao kanon u kolektivnoj memoriji nacije. Ima takvih trauma i u povijesti drugih naroda koje generacijama ne prestaju pulsirati, kao da su žive.

Nažalost, kad je riječ o tuđim mukama i golgotama, u hrvatskom državnom vrhu nedostaje poštovanja. Frapantno ga predsjednik Milanović pokazuje prema ratnim žrtvama bošnjačkog naroda. Posebno prema žrtvama Srebrenice. Što ga je na koncu dovelo do otvorenog sukoba s institucionaliziranim čuvaricama spomena na pokolj više od osam tisuća bošnjačkih dječaka i muškaraca, koji su likvidirani u nekoliko dana ljeta 1995. u međunarodnim snagama tobože zaštićenoj zoni na istoku Bosne. Majke Srebrenice ovih su dana predsjednika Hrvatske proglasile fašistom koji se pokušava prodati kao demokrat. Teške riječi, koje ne stoje. Zoran Milanović nije fašist, ali je zaglibio u stvarima koje pristojni i barem minimalno empatični ljudi ne rade. Zamislimo samo kako bi se Hrvatska osjećala da netko sada relativizira žrtve Vukovara. Da zločin Ovčare uspoređuje s nekim drugim, možda mnogo većim zločinima u povijesti, implicirajući da je ovaj manje strašan. Da javno razglaba o brojevima mrtvih i onda im kroji kvalifikacije. Cijela bi ga država s punim pravom proglasila bezdušnikom, koji ne poštuje ni žrtve ni one koji ih se sjećaju.

Vulgarno pametovanje

Predsjednik Milanović već mjesecima uzima mjeru pobijenima u Srebrenici, ne prestajući osporavati genocidni karakter tog zločina, utvrđen pred međunarodnim sudovima. Bagatelizira njegove razmjere i kvalifikacije. Vulgarno pametuje o užasu pred kojim će pametni ljudi u sućuti pognuti glavu. Otkako se povezao s banjalučkim kabadahijom Dodikom, kompulzivno politički strvinari po onima koji leže pod bijelim nišanima mezarja u Potočarima. Blamirajući državu blebeće o tome čak i na međunarodnim skupovima. Kad bruka pukne, nevješto se izmotava. Pa ga pajdo Dodik otkuca, sretan da se javno može pohvaliti kako s predsjednikom Hrvatske dijeli stavove o Srebrenici. A sam je došao u međunarodnu izolaciju jer se izričito protivi zabrani negiranja genocidnog karaktera zločina počinjenog u srebreničkoj enklavi.

Pred Vukovarom je bolesna uzajamna netrpeljivost Milanovića i Plenkovića ipak morala ustuknuti. Prvi ljudi države svojim međusobnim inatima već dugo overdoziraju Hrvatsku. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Vukovar i Srebrenica transverzala su boli. Grobovi žrtava zločina morali bi pomoći razumijevanju između hrvatskog i bošnjačkog naroda. Bilo kakvo podcjenjivanje stradanja u Srebrenici ili špekuliranje o prirodi tog zločina nepodnošljivo je kao i pljuvanje po žrtvi Vukovara. Majkama Srebrenice mora se priznati pravo na povrijeđenost. Ženama kojima su pobili sve muško u rodu, očeve, muževe i braću, čak i sinove, djecu, imaju razloga za osjetljivost. Što ne znači da su uvijek u pravu. Da i one ne mogu zahiriti. Pogriješile su kad predsjednika Milanovića nazivaju fašistom. Tako vrijeđaju i sve koji su ga izabrali. Griješe i kad Hrvatsku jednoznačno proglašavaju agresorom na Bosnu i Hercegovinu. Što ne znači da hrvatska vojska u potpuno nepotrebnom ratu s Bošnjacima – za što Franjo Tuđman nije imao mandat ni potporu hrvatskog naroda – nije pokušala pocijepati i oteti dio susjedne zemlje. Ali je Hrvatska istodobno primila i stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica, da bi potkraj rata sudjelovala u oslobađanju Bosne i Hercegovine. Spriječila je da se u Bihaću ponovi Srebrenica.

Dobri temelji za suradnju dviju država svakako postoje. Hrvatska i Bosna i Hercegovina čak su i svojim položajem, svojim međusobnim teritorijalnim urastanjem, upućene jedna na drugu. A odnosi su, valjda, nikad gori. Kao da od hrvatsko-bošnjačkog rata nije prošlo skoro trideset godina. S hrvatske je strane odnose bitno unazadio predsjednik Milanović, generalno raspirujući antibošnjačko raspoloženje. Sarajevo se također radikaliziralo, producirajući odium prema svemu što dolazi s hrvatske strane. Od Željka se Komšića očekivalo da će graditi mostove između dvaju naroda. Ali on je, izgleda, i posljednju ćupriju odlučio porušiti.

Solunski sindrom

Majke Srebrenice imaju u Bosni i Hercegovini po prilici onaj status kakav u Hrvatskoj drže hrvatski generali i branitelji. Funkcioniraju kao moralni faktor i čuvari zavjetne škrinje. Zbog boli koju nose iz ratnih stradanja te žene zaslužuju svako poštovanje. Ali država se s tih pozicija, iz njihovih cipela ne može voditi. Ozbiljne, funkcionalne države vlastitu prošlost neće zaboraviti, ali se jednako tako njenim uzama ne daju zarobiti. Uglavnom, licem okrenute prema budućnosti. Ovdašnje države, i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dopustile su, međutim, razbuktavanje solunskog sindroma. Dopustile su također zloupotrebu veteranskih, ratom obilježenih struktura. Nacije postaju zarobljenice ratnih obrazaca kao najjačeg identitetskog sidra. Srbiju uništava stalno podgrijavani mit o Kosovskom boju. Majke Srebrenice iskorištavaju političari. Od njih prave grudobran za svoje prizemne interese. Vukovar se sve od njegova povratka u korpus hrvatske države drži u stanju hiberniranog rata. Latentnog srpsko-hrvatskog sukoba. Možda niske razine, ali nikad definitivno zatvorenog. Kolonu sjećanja HDZ je već jednom rascijepio na dvije, pokušavajući da iz Vukovara neredom i pučističkim metodama ruši legalno izabranu vlast u državi.

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava nedavno je svečano objavio da padom broja Srba ispod granice koja im omogućava, ali praktično – vidimo – ne osigurava i upotrebu ćirilice, „napokon počinje normalan život u Vukovaru“. Penava se valjda jedini u državi obradovao nedavno objavljenim, demografski katastrofalnim rezultatima popisa stanovništva. Premda mu je grad po gubitku ljudi rekorder u Hrvatskoj. Njegovu je županiju u posljednjih deset godina napustila petina stanovnika, Vukovar skoro 14 posto. Nema Srba, ali nema ni Hrvata. I njihov se broj ubrzanim tempom smanjivao. Demografskom slomu usprkos, gradonačelnik slavodobitno najavljuje početak normalnog života. Godinama je jahao na antićiriličnom otporu, ne dopuštajući instaliranje dvojezičnih ploča. Ćirilice u Vukovaru vjerojatno neće biti, ali ni ljudi više nema. Umjesto da zbog dramatičnog smanjenja broja stanovnika – što je neuspjeh njegove vlasti jer je grad učinio nepoželjnim mjestom života – podnese ostavku, Penava kao svoj veliki uspjeh slavi bježaniju ljudi, i Hrvata i Srba, iz Vukovara.

Kad u petak Povorka sjećanja prođe tim gradom, cijela će se Hrvatska pokloniti njegovu ratnom mučeništvu i herojstvu. Ali Vukovaru treba dati da živi. Treba ga učiniti mjestom života, a ne smrti. Politika zatvaranje knjige rata ne dopušta. Jer se davno pali uvijek iznova mogu mobilizirati. Stotine ubijenih u Vukovaru, tisuće likvidiranih u Srebrenici, legije mrtvih sada u bitkama koje nisu njihove. Nesposobni da rješavaju probleme ovog vremena, politički će moćnici, nikad državnici, ratni narativ vazda održavati budnim. Manje zbog pijeteta prema žrtvama, više zbog vlastite potrebe da se na njihovu stradanju i sami šlepaju.