Nije sporno što je Tomašević nakon nepuna četiri mjeseca smijenio ljude koje je sam odabrao i prve doveo da mu, poput vatrogasaca, tamo spašavaju stvari. Sporni su razlozi smjene
Pakleni tjedan za novu vlast u gradu Zagrebu. Kao da se nebo sručilo na glavu gradonačelnika Tomaševića. Čini se da je prvi put vlastite birače bacio u ozbiljan bed. Dosad su ga uglavnom pokušavali saplesti konstruiranim aferama, potpuno izmišljenim optužbama, traženjem dlake u jajetu. Ovoga puta sam daje povoda. Sam je proizveo krizu.
Problemi su se gotovo istodobno manifestirali na više razina. Prvo se – počnimo od najmanjeg zla – dogodio kompromitirajući izbor novog ravnatelja Dječje bolnice na Srebrnjaku. Izabrani doktor pokazao se problematičnim zbog svojih uvjerenja, koja se posredno mogu reflektirati i na njegov posao. Nije baš najsretnije da šef bolnice za djecu gaji rezervu prema bebama iz epruvete, da čin umjetne oplodnje naziva silovanjem iz retorte. Na nekoj drugoj poziciji njegovi bi se stavovi mogli smatrati privatnim i nediskvalificirajućim. Potom se otkrilo da je i rigidni desničar, koji ne bježi od protusrpske retorike, a svoje neistomišljenike proglašava komunjarama. Pokušaj Možemo! da njegov izbor interpretira kao demonstraciju vlastite širine neslavno je propao. Srećom! Uključivost je vrlina, otvaranje prema ljudima drugih uvjerenja svakako je dobrodošlo, problematično postaje ako su izabranici u potpunoj vrijednosnoj, gotovo civilizacijskoj opreci s deklariranom politikom izbornika. Nije logično da lijevo-liberalna opcija na važnu, javno jako vidljivu funkciju bira čovjeka koji pred kamerama paradira sa svojim ekstremno desničarskim svjetonazorom. Teško da bi se takvo kadroviranje moglo tumačiti kao znak demokratske otvorenosti, mnogo je izglednije da bi se smatralo izrazom konfuzije.
Kumovska konotacija
Najspornija je ipak kumovska konotacija tog izbora – nedavno postavljena šefica Upravnog vijeća bolnice na Srebrnjaku kuma je doktorovoj djeci – toksična praksa koju je Možemo! obećao istrijebiti iz Zagreba. Tomaševićeve prve reakcije, tvrdnje da on tu ništa ne može i da se u autonomne odluke Upravnog vijeća ne može miješati, potpuno su neuvjerljive. Može, smije, ima i potrebe i načina. Kao što je nedavno smjenom upravnog vijeća Poliklinike za zaštitu djece i mladih pokazao u slučaju Buljan-Flander. Nakon što su se svi akteri spornog izbora povukli – upravno vijeće dalo je ostavku, izabrani je doktor od nove funkcije odustao – Tomaševićeva ekipa ima šansu da stvari na već jako traumatiziranom Srebrnjaku napokon počne popravljati. Veliko je, međutim, pitanje mogu li se ovim ritmom rješavanja problema uhvatiti rokovi kako bi se europska investicija u tu ustanovu, najveća investicija u hrvatsko zdravstvo, mogla realizirati ili će cijeli projekt neslavno propasti.
Po mogućim posljedicama mnogo je opasnija naprasna smjena čelnika Zagrebačkog holdinga. Nije sporno što je Tomašević nakon nepuna četiri mjeseca smijenio ljude koje je sam odabrao i prve doveo da mu, poput vatrogasaca, tamo spašavaju stvari. Sporni su razlozi smjene. Gradonačelnik govori o nemogućnosti suradnje. Otpisani dvojac, dosadašnji predsjednik i član Uprave, navodno nisu htjeli surađivati s onima koji su u vrh Holdinga izabrani nešto kasnije. Ali oni to opovrgavaju. U dinamitnom blogu Ante Samodol kronološki detaljizira razloge nesporazuma, rasta napetosti i definitivnog razlaza. Njegovo je svjedočenje za Tomaševića vrlo neugodno. Neugodno je jer otkriva da je u vrhu mega-tvrtke došlo do miješanja nadležnosti Uprave, Nadzornog odbora i Skupštine. Suradnja je postajala sve teža jer se članovi Nadzornog odbora nisu zadovoljavali svojom nadzornom, kontrolnom ulogom, nego su pokušavali preuzeti upravljačku funkciju i ovlasti Uprave. Definitivno je puklo kad je gradonačelnik stao na njihovu stranu.
Manjak sposobnosti
Mnogi su spremni tvrditi da je do loma u Holdingu došlo zbog Tomaševićeva neiskustva, zbog njegova nepoznavanja funkcioniranja složenih sustava – a Holding je jedan od najkompleksnijih sustava u Hrvatskoj – i manjka upravljačkih sposobnosti. Možda, čak vjerojatno, ali zar je to u Hrvatskoj neki izuzetak? Pa nesposobni nam vode državu. Nećemo sada o opoziciji ni o još uvijek glavnoj oporbenoj stranci koja ni sama sobom nije sposobna upravljati. Već mjesecima, možda i godinama, SDP ne radi ništa drugo nego demonstrira vlastito samouništenje, proizvodeći argumente za tvrdnju kako je sreća da ne vode državu. Ali ni oni koji se nad Tomaševićevom navodnom nesposobnošću najviše skandaliziraju nisu neki uzori. O upravljačkim kapacitetima državne vlasti najbolje govori tijek postpotresne obnove. Vlada premijera Plenkovića pokazala se potpuno nesposobnom pokrenuti bilo kakvu obnovu. U Zagrebu već više od godinu i pol ništa konkretno nije napravljeno, a po Baniji su više kuća podigli dobri ljudi nego država.
Dok je Bandić bio na vlasti, a oni mu asistirali, ništa sumnjivo nisu uspijevali primijetiti. Ni kad su se milijuni zamračivali, a Holding i gradska administracija nakrcavali se bandom. O njihovoj se invalidnoj, gotovo nikakvoj vjerodostojnosti sada već i po HDZ-u počinje šuškati
Ili, o kakvom to umijeću upravljanja Hrvatskom govorimo dok inozemni mediji objavljuju snimke divljačkog policijskog premlaćivanja ljudi na granici s Bosnom, a državni vrh pravi se nevin u ludnici? Ministar je nasiljem navodno šokiran. Premijer osluškujući licemjernu reakciju Bruxellesa ovoga puta osuđuje i traži istragu, dok je u prethodnim sličnim slučajevima odlučno demantirao bilo kakvu involviranost države. Predsjednik Republike – hej, Republike! – teško batinanje opasno relativizira, tvrdeći da se granica lepezom ne može braniti te da je riječ o izoliranom slučaju. Ne može lepezom, ali sigurno ne smije ni tonfa-palicama. Hrvatska granica ne može se braniti brutalnim protjerivanjem migranata, suprotnim svim međunarodnim konvencijama i hrvatskim zakonima. Šef države možda ne zna ono što svaki prosječno informirani građanin Hrvatske dobro zna: nije riječ o usamljenom incidentu. Godinama već brojni mediji, nevladine organizacije i važne humanitarne udruge, pa i hrvatske institucije, pučka pravobraniteljica, primjerice, upozoravaju na praksu nasilja prema migrantima, s razbijanjem ljudi i uništavanjem ili oduzimanjem njihovih mobitela i druge osobne imovine. Apsurdno je da se vlast koja dozvoljava ne samo nehumano, nego i protuzakonito postupanje prema migrantima, što je ekstenzija nedobrog i često problematičnog upravljanja hrvatskom državom, zgraža nad upravljačkim neredom u Zagrebačkom holdingu.
Za vlast u Zagrebu nezgodno je što recentna smjena na čelu Holdinga opasno miriše na pogodovanje stranačkim drugovima. Tomašević je sjajnom pobjedom na izborima dobio mandat da tamo postavi ljude svog povjerenja. One za koje može biti siguran da će posao u zagrebačkoj komunalnoj div-tvrtki na staklenim nogama, koja je prošlu godinu završila s oko 250 milijuna kuna minusa, uspješno obaviti. Ali problem bi mogao biti u tome što gradonačelnik najviše vjeruje čovjeku iz svog stranačkog savjeta, široj javnosti dosad slabo poznatom financijskom liscu s velikim iskustvom u upravljanju poslovnim sustavima. No njegovi vrlo razgranati privatni poslovni interesi dotiču se i poslovanja Holdinga. Premda posjeduje dionice firme kojoj Holding godišnje uplaćuje šezdesetak milijuna kuna, on taj potencijalni ili izričiti sukob interesa prilikom izbora za člana nadzornog odbora nije deklarirao. Povrh toga, čovjek se ponaša kao Tomaševićev gubernator, premda se gradonačelnik svako malo spotakne o neku njegovu brljotinu ili sestru bilježnicu. Možemo! je izbore u Zagrebu dobio na čvrstom obećanju da će biti brana svakom sumnjivom interesu. Međutim, očito je da su neki od njihovih kapitalaca javne interese spremni miksati s privatnima. Ako ne misli postati još jednim dokazom stare istine o opasnim mangupima iz vlastitih redova, Tomašević bi tu krajnje nečistu, hibridnu situaciju pod hitno morao riješiti. Valjda nikome ne duguje toliko da to ne može učiniti.
Neadekvatan odgovor
Najgore je, međutim, što je njegov odgovor na obje prošlotjedne afere, na Srebrnjak i na smjene u Holdingu, bio potpuno neadekvatan. Gradonačelnik je pred novinare izašao s danom zakašnjenja, navodno je imao preča posla. Ponašao se kao da mu je interes javnosti ogromna tlaka. Ništa više od nepotrebne gnjavaže. Na pitanja novinara uglavnom nije odgovarao. Na optužbe o nezakonitostima uzvraćao je porukom da ga mogu tužiti. Prvi put zaista je podsjetio na Milana Bandića i njegovu apsolutno ciničnu i od silne upotrebe sasvim izlizanu frazu o institucijama države koje neka rade svoj posao. Glavni kapital kojim Tomislav Tomašević raspolaže ogromno je povjerenje javnosti. Ali to je istodobno i velika obaveza: građani imaju pravo na informacije i gradonačelnik je dužan osigurati transparentnost svoje vlasti. Što je u ovom slučaju izostalo.
Tomašević se s preuzimanjem dužnosti našao u neprijateljskom okruženju. Bandićevi suradnici, Bandićevi poslovni partneri, Bandićevi politički prijatelji, svi mu rade o glavi. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL
Pitanje je hoće li prošlotjedna posrtanja ostaviti traga na vlasti u Zagrebu, hoće li Tomašević izvući pouke i očvrsnuti ili će trajno izgubiti pozlatu. Funkcija zagrebačkog gradonačelnika trenutno je vjerojatno jedna od najzahtjevnijih i najgrbavijih u državi. Šef platforme Možemo!, dokazani aktivist a politički poletarac, našao se na čelu teško devastiranog grada. Zagreb se raspada i komunalno i financijski. Pucaju cijevi i ispadaju kosturi iz ormara – cijena grabežne i ekstremno korumpirane vlasti Milana Bandića, cijena koja se njegovom smrću ne prestaje zidati. Računi iz proteklih dvadeset godina još će se dugo plaćati. Premda je došao s blistavom izbornom pobjedom u krilima, Tomašević se s preuzimanjem dužnosti našao u neprijateljskom okruženju. Bandićevi suradnici, Bandićevi poslovni partneri, Bandićevi politički prijatelji, svi redom profiteri jedne kriminalne vlasti, svi mu rade o glavi. O tome govori i upravo pokrenuta poplava ovrha, kojom se Tomaševićeva vlast pokušava slomiti sinkroniziranim financijskim pritiskom, prisilnom naplatom dugova koji su uglavnom napravljeni u vremenu njegova mahnito rastrošnog prethodnika.
Gadljiva reakcija
Pripuzima se nije čuditi. Od njihova stiska i Bandića su boljele kosti. Premda ih je čvrsto jaranstvo povezivalo. Najgadljivija je ipak HDZ-ova reakcija. Premijer Plenković događaje u zagrebačkom Holdingu proglašava katastrofom, a njegovi puleni traže sazivanje Zagrebačke skupštine i pokretanje postupka pred saborskim antikorupcijskim odborom. Gradonačelnika Tomaševića nazivaju opasnim čovjekom opasnih namjera. Tvrde da smjena u Holdingu za njega predstavlja nokdaun, a možda i nokaut, dakle, izbacivanje iz igre. Ni premijer Plenković ni njegovi zagrebački podrepaši dosad se nisu sjetili da zbog neke afere u Zagrebu traže pokretanje antikorupcijskog postupka. Dok je Bandić bio na vlasti, a oni mu asistirali, ništa sumnjivo nisu uspijevali primijetiti. Ni kad su se milijuni zamračivali, a Holding i gradska administracija nakrcavali se bandom. O njihovoj se invalidnoj, gotovo nikakvoj vjerodostojnosti sada već i po HDZ-u počinje šuškati. Pavo Kostopeč, Plenkoviću nemili kandidat za šefa zagrebačkog HDZ-a, upozorava da oni koji su bili dio Bandićeve većine ne mogu danas glumiti dobru i uvjerljivu opoziciju. Zaista, neki imaju đon obraz. Svojom reakcijom na recentna previranja u Zagrebu vladajući HDZ pokazuje da baš nema ni elementarnog morala i stida.
Komentari