Nisu to bili obični izbori. Na lokalnim izborima u Hrvatskoj dogodio se početak nove ere u hrvatskoj politici. Nije samo smjena generacija, premda je mnogo mladih, često i nezavisnih, stranački neuvezanih ljudi ušlo u politički ring. Potpuni trijumf Tomislava Tomaševića i njegove crveno-zelene platforme Možemo!, koja se u Zagrebu pretvorila u pravi pokret, što je najvažniji rezultat upravo provedenih izbora, govori da nije riječ tek o nekoj novoj snazi na hrvatskoj političkoj sceni. Riječ je o nečem mnogo većem i važnijem – o potpuno novoj političkoj paradigmi. Stare su stranke, dinosauri, u silaznoj putanji, potrošene i osušene. Stižu neki novi klinci, djeca modernog vremena, spremna preuzeti odgovornost za vođenje države. Hrvatska je snažno iskoračila na put promjena.

Mladi Tomašević potpuno je osvojio Zagreb. Ostvario je rezultate bolje od svih hrabrih očekivanja. Bolje od onih koje je u svojim najuspješnijim danima postizao pokojni Milan Bandić. U drugi krug ide s 45 posto potpore, što je tri-četiri puta bolje od njegovih prvih konkurenata. Skor mu je gotovo jednak zbroju glasova njegovih pet najboljih protukandidata. U gradskoj skupštini ima 40 posto glasova, dovoljno za samostalno preuzimanje vlasti, pogotovo nakon što svoju većinu podeblja već najavljenom koalicijom sa SDP-om. Za najvažnije projekte, odmah je obećao, tražit će širu suradnju s opozicijom, bude li moguće i postizanje konsenzusa. Teško da bi u drugom krugu, u pripetavanju s drugoplasiranim Miroslavom Škorom, mogao ostati bez gradonačelničke funkcije. Skoro 148 tisuća osvojenih glasova veličanstven su kapital. Mobilizacija mladog, urbanog Zagreba također.

KANDIDAT KONTINUITETA

Premda tamburaš Škoro prijeti da će ga zaustaviti. Ideologizirat će kampanju. Umjesto bistrenja komunalnih problema ide u svjetonazorske obračune. Desne stranke, s kojima se do jučer žestoko tukao, u izbornoj je noći pozvao na okup i kao svoju osnovnu misiju najavio raskrinkavanje i razbijanje Tomaševićeve platforme, koju naziva ekstremnom ljevicom. Od kandidata promjene, kako se dosad reklamirao, odjednom postaje kandidat kontinuiteta Bandićevih struktura vlasti. Veliko je pitanje tko bi mu se u tome mogao pridružiti. Premda prva pozvana, Bandićeva nasljednica Jelena Pavičić Vukičević vjerojatno će dobro odvagnuti isplati li se ulaziti u još jednu, po svemu sudeći, izgubljenu utakmicu. Možda je mnogo pametnije da ne čačka mečku. Dio HDZ-ovih birača podržat će Škoru. Ali teško da bi vrh stranke u tome mogao sudjelovati. Ako Andrej Plenković ne želi pogaziti svoju svojedobnu rezolutnu izjavu o potrebi stvaranja sanitarnog koridora oko Domovinskog pokreta. Činjenica je da mu Tomislav Tomašević sada postaje glavni politički rival, ali da bi se u njegovu rušenju uvezao sa Škorom, ne čini se baš realnim scenarijem.

Postane li gradonačelnik, Tomašević neće imati problema s formiranjem većine u zagrebačkoj skupštini, ali će vrlo vjerojatno imati velikih problema s opstrukcijama Bandićeve klijentelističko-korupcionaške mreže, onih koji su iz sjene upravljali gradom, bezočno prisvajajući njegove najpotentnije resurse. Ponešto se o mafijaškom funkcioniranju te multipotentne hobotnice moglo zaključiti i iz recentnog paljenja jednog auta podno Sljemena. Ženi koja se usudila progovoriti o prebučnoj žičari podmetnut je požar. Ako su na benignu kritiku jedne Zagrepčanke tako reagirali, što će tek raditi kad nova vlast počne čistiti ormare, pretresati i revidirati ugovore, kad ih zaista počne rezati. Slučaj drskog teroriziranja građana državna je vlast uglavnom odšutjela. Što je sljedeće? Nije nemoguće da su akteri iz sjene ispitivali dokle se može ići, pa se ne treba čuditi ako uskoro pređu na ubojitija sredstva zastrašivanja. Ne bi bilo prvi put da bomba grune u kontejneru pred gradskom skupštinom.

ŠARENA HRVATSKA

Premda ostaje najjača stranka, HDZ uopće nema razloga za slavlje. Andrej Plenković proglasio je pobjedu, jer je ponovno osvojio najveći broj županija, gradova i općina. Ali županije su skrojene tako da HDZ-u uvijek osiguravaju vlast. Ipak, Hrvatska je ovoga puta ispala nešto šarenija nego dosad. Od četiri velika grada na koja je startao, HDZ vodi samo u Osijeku, gdje bi prvi put mogao dobiti gradonačelnika. Ali mladi Ivan Radić više je čovjek HDZ-ova potpredsjednika Anušića, koji je vrlo uvjerljivo već u prvom krugu osvojio mandat osječko-baranjskog župana, pri čemu je kampanju iskoristio i za pokazivanje mišića vlastitom šefu stranke, vjerojatno s ambicijom da ga jednoga dana na toj poziciji i zamijeni.

Andreju Plenkoviću sigurno nije ugodna ni činjenica da je njegov odabranik za zagrebačkog gradonačelnika pretrpio dramatičan i ponižavajući poraz. Davor Filipović uspio se plasirati tek na četvrto mjesto, ali se u HDZ-u sada tješe da mu je rezultat bolji od onih koje su prethodno u Zagrebu postizali. No više neće moći participirati u zagrebačkoj vlasti, što je veliki gubitak. Dodatni je problem što se Filipovićev neuspjeh sada broji i kao Plenkovićev poraz. Premda će šef HDZ-a u izbornoj noći biglisati o fantastičnom profiliranju svoga junaka, tvrdeći da nesuđeni gradonačelnik Zagreba predstavlja „novu generaciju HDZ-a“. Ako su takvi luzeri budućnost stranke, onda joj se loše piše. Plenković je na izborima u nedjelju, kad se sve zbroji, zapravo dobio neugodnu poruku da njegov način kadroviranja više ne prolazi. Da ne može pukim autoritetom funkcije ili mašinerijom stranke nametati kojekakve bezveznjakoviće i računati na uspjeh. Teške udare doživio je i u tradicionalnim HDZ-ovim utvrdama. Odmetnuti Penava vjerojatno pobjeđuje u Vukovaru, odbačeni HDZ-ov Rambo Milinović vodi u Lici. Mogući gubitak Splita i drugi krug po dalmatinskim gradovima koje su dosad brzopotezno, glatko osvajali, ozbiljan su znak da HDZ više nije ono što je nekad bio. Izlog je još nacifran, ali konstrukcija opasno korodira.

OCVALI SDP

HDZ-ovi se rezultati samo u usporedbi sa SDP-om mogu činiti velikim uspjehom. Socijaldemokrati su posve očekivano doživjeli potop. Više nisu najjača opozicijska stranka, ni prva, stožerna stranka ljevice. Posebno su bolan poraz doživjeli u Zagrebu, gdje su faktički u nestajanju, a njihov Joško Klisović ne uspijeva dobiti ni osam posto glasova. Katastrofa se sada pokušava relativizirati raznim izgovorima, poput onoga da nisu izgubili crvenu utvrdu u Rijeci, SDP-ov će kandidat za gradonačelnika morati u drugi krug, ili da će biti dio vlasti u Zagrebu. Ali bit će mlađi, slabo utjecajan partner, s perspektivom da se potpuno izgube, kako se već događa strankama u takvim kombinacijama. Prije pola godine izabrani šef SDP-a Grbin kaže da su razumjeli poruku birača. Veliko je pitanje, međutim, ima li na Ibleru kapaciteta za bilo kakav pomak nabolje. On možda ne sramoti stranku, kako je to njegov prethodnik redovito činio, ali je i ne spašava. Ne zato što ne bi htio, nego zato što to nadilazi njegove mogućnosti.

Umjesto ocvalog i povenulog SDP-a koji se godinama već bavi tek svojim unutarnjim sukobima, zapušten politički, organizacijski i kadrovski, Andrej Plenković dobit će u platformi Možemo! vrlo ozbiljnu opoziciju. Aktivističku i borbenu. Utoliko se njegova situacija komplicira. Na političku dominaciju više ne može računati. Za Tomislava Tomaševića grad Zagreb nije kraj, nego početak priče. Predstavlja točku s koje će u iduće tri godine startati u osvajanje Hrvatske. Njegov uzlet slijedi europske trendove, uspon zelene ljevice po nekim od najvećih europskih zemalja. Ali rezultati su rasli vlastitom snagom. Kad govori o pravednosti i transparentnosti, o poštenju i principijelnosti, o borbi protiv korupcije, za bolju Hrvatsku, čelnik Možemo! zvuči iskreno. Kako hrvatski političari odavno nisu zvučali.

Neće biti lako, Hrvatska je ogrezla u močvaru i cinizam, ali Tomašević je došao da ostane. Optimizam probuđen njegovim izbornim uspjehom zarazan je i dragocjen. Hrvatska je u njemu dobila političara kojem se može vjerovati. Političkog lidera kakvog odavno nije imala. Upornog i posvećenog javnom dobru. Koji je, kako sam kaže, spreman ostaviti srce na terenu. Što je pokazao u dugim godinama suprotstavljanja Bandićevu modelu upravljanja gradom. Njegovu borbu mnogi su građani prepoznali kao svoju vlastitu. S njim Zagreb bira politiku koja nije korumpirana, pokvarena ni otuđena. Njegov su trijumf mnogi dočekali kao rijetku, odavno neviđenu šansu za dubinsku transformaciju Hrvatske. Za povratak politike građanima i njihovim potrebama. Tomislav Tomašević – ponovimo na ovom mjestu već objavljenu konstataciju – predstavlja kvantni skok u hrvatskoj politici.