Početkom prave promjene, tako novi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević kvalificira prvih 100 dana svoga vladanja Zagrebom. Dobar demokratski običaj da nova vlast dobije stotinjak dana mira u ovom se slučaju nije poštovao. Čelnik platforme Možemo! od prvog je dana žestoko mitraljiran. Mediji i politički oponenti odmah su nasrnuli. Premda se u Zagrebu nije radilo o normalnoj tranziciji vlasti. Tomašević je morao ući u minsko polje. Gdje svaki korak predstavlja novu opasnost. Gdje mu brojne posijane eksplozivne naprave svakoga časa mogu prsnuti u lice.

O tome govori i slika USKOK-ovih istražitelja koji su odmah nakon nove vlasti upali u gradske strukture. Neki su ljudi pohapšeni, policija i dalje ordinira kancelarijama zagrebačke uprave. Potom su počeli ispadati kosturi iz ormara. Pravo groblje kostura. Gotovo svakoga dana otkriva se neki novi skandalozni podatak o karakteru vlasti koja je dvadeset godina raspolagala Zagrebom. O kriminalnoj organizaciji pokojnog gradonačelnika Milana Bandića. O šokantnim razmjerima njegova osobnog bogatstva. O strasti zgrtanja. Imanjima po Hercegovini, računima po Dubaiju. Kolekcijama satova i stanova. Zatim, svježa otkrića o kolonijama njegovih uhljeba koje je grad morao financirati. Prošloga je tjedna tako objavljeno da je skoro 500 honoraraca imao na svojoj platnoj listi. Za velike su ga pare navodno savjetovali i gradski su proračun samo prošle godine stajali skoro deset milijuna kuna. Iskrsavaju i stalno novi detalji o izvaninstitucionalnoj, interesnoj mreži ljudi i poduzeća pretplaćenih na milijunske poslove u Zagrebu – od biznisa sa zastavama do zbrinjavanja otpada.

Vučji brlog

Preuzimajući dužnost zagrebačkog gradonačelnika Tomašević je ušao u neprijateljsko okruženje, u razbojničku jazbinu i vučji brlog. Bandićeve su ga strukture odmah pokušale razvaliti. Politički partneri bivšeg gradonačelnika, u prvom redu HDZ, uvezani s nekim jakim medijima, brzopotezno su pokrenuli kampanju difamiranja. Bandićevi podrepaši iz HDZ-a tvrde da novi gradonačelnik nema ni snage, ni kadrova, ni vizije. Monopolisti koji su se godinama tovili na gradskim resursima također su ga, pod ruku s dijelom medija, počeli derati. Pripadnicima, čak stupovima dosadašnje klijentelističko-korupcijske hobotnice nekritički se otvara javni prostor za napade na novu vlast, premda bi ih prije svega trebalo pitati o onome što su u Zagrebu iza sebe ostavili. Tomaševića optužuju za iznevjerena izborna obećanja. Nije prve ljude zagrebačkog Holdinga birao na javnom natječaju, kao što je bio najavio. Nije, ali u tom bi slučaju odgodio preuzimanje vlasti, vjerojatno dopustio i dvovlašće u gradu. Prišivaju mu i kršenje zakona. Šire potpuno suludu priču da je krenuo stopama Milana Bandića.

U svojih prvih sto dana vladanja Zagrebom Tomašević nije dobio nikakav mir ni poštedu, nego je bio izložen prekomjernom granatiranju. Sve je udare izdržao na nogama i ovih dana u posebnoj poruci građanima rezimira što je u tom vremenu napravio. Započeo je reorganizaciju gradske uprave sa smanjenjem broja ureda i kresanjem nepotrebnih troškova: vozni je park reduciran za dvije trećine, srezane su plaće pročelnika i posebnih savjetnika, poništene problematične javne nabave i ukinuta neka suvišna luksuziranja, poput 17,5 milijuna kuna teške dekorativne rasvjete na Mostu mladosti. Raspisani su javni natječaji za preostala šefovska mjesta u Holdingu i natječaji za školske odbore, kako bi se animiranjem građana stvorili uvjeti za dokidanje stranačkog kadroviranja po zagrebačkim školama. Mijenjaju se gradske odluke koje su omogućavale koruptivni oblik zagrebačkog Adventa i nekih drugih gradskih događanja. Uvode se promjene u gospodarenju otpadom, gradske firme preuzimaju neke poslove koje su dosad za veliki novac obavljali privatnici. Cilj je do kraja mandata zatvoriti Jakuševac i uhvatiti korak s Ljubljanom, koja je europski prvak u zbrinjavanju smeća, dok se Zagreb vuče po začelju.

Tomislav Tomašević nije pokrenuo revoluciju, nema spektakularnih gesta ni odluka. Ali, povukao je više poteza koji su jako važni i mogu osigurati početak organizacijske i kadrovske demontaže naslijeđenog sustava banditizma. Što je u skladu s njegovim glavnim izbornim obećanjem – oslobađanjem Zagreba od sveprisutne korupcijske hobotnice. Posao koji traži gigantsku upornost i čvrstinu i koji će potrajati. Dvadeset godina loših i lopovskih politika nemoguće je razgraditi u kratkom vremenu. Tomaševićeva slaba strana nije sporost promjena, nego komunikacijske vještine. Novi se gradonačelnik ne zna reklamirati. Nije čovjek od velikih riječi ni zapaljivih emocija. Ni on ni njegovi prvi suradnici, dogradonačelnici Danijela Dolenec i Luka Korlaet, nisu baš nešto medijski atraktivni. Govori su im suhi, intervjui dosadnjikavi. Javni im nastupi ne zvone. Strašno su ozbiljni, lica bez smiješka, uopće se ne trude šarmirati javnost. Na komunikaciji svakako moraju raditi, ali otkako je gradonačelnik, nakon početnog nesnalaženja, uveo svakotjedne presice na kojima odgovara na sva pitanja novinara, zatvorenost im se više ne može prigovoriti.

Čini se da određena zakopčanost Tomaševićeve ekipe za javnost ne predstavlja neki značajan hendikep. Zasad. I dalje imaju veliku podršku građana, dok se gradonačelnik probio među najpopularnije hrvatske političare, rame uz rame s predsjednikom države i premijerom. Ne zna se prodavati, ali mu popularnost raste. Zato što mu ljudi vjeruju. A vjeruju mu – bez obzira na to što mediji tvrdili – jer je jednostavan, pristojan i vidi se da je pošten. Nakon besprizorne lopovske bande, Zagreb danas na svom čelu ima čestite, negramzive i javnom interesu posvećene ljude. Što je sigurno velika vrijednost. Pogotovo jer se istodobno u zemlji na sve strane i dalje množe s politikom povezane uhljebničke i koruptivne afere. Aktere onih HDZ-ovih slabo hapse, USKOK neke već mjesecima bistri, bez vidljivih rezultata, ali se – velika novost! – počelo s uhićenjima političara, nehadezeovih, koji su vlastiti obraz spremni prodati za kikiriki od mita, a po društvenim im mrežama organiziraju podršku, s tisućama potpisa, jer nisu krali naveliko. Bolesna je Hrvatska od lopovluka i veliko je pitanje jača li u toj situaciji ili se smanjuje potražnja za moralnom politikom. Traži li narod časne ljude ili se navikao na nepoštene.

Najvećim bi se reputacijskim rizikom za Tomaševićevu vlast mogla pokazati sporovozna postpotresna obnova. Premda se njen ritam ne diktira s gradske razine, nego iz Plenkovićeva kabineta. Ali bi se refleksi nesposobnosti i neučinkovitosti Vlade mogli odraziti i na onima koji su građanima najbliži, koji vladaju Zagrebom. Od oko 12.000 oštećenih objekata, od čega je blizu dvije tisuće trajno ili privremeno neupotrebljivo, dosad su uklonjene samo tri kuće. Od skoro trinaest tisuća zahtjeva građana nadležno je ministarstvo riješilo samo tri posto. Još nema baš ni jedne odluke o izgradnji. Vlada sada najavljuje promjenu zakona, za što je također potrebno vrijeme, a premijer – kao da mu je strašna gnjavaža što ga o obnovi uopće pitaju – preko neke stvari suho odgovara: Riješit će se! Bit će kad bude bilo! Nitko ovdje nije obećao neko brzo rješenje!

Čuvanje leđa

Zagrebačka je vlast sa svoje strane učinila što je mogla. Organizirala je mobilne timove koji građanima pomažu ispunjavati zahtjeve za obnovu, pa ih je u mjesec dana podneseno više nego u cijelom prethodnom periodu. Donesena je i odluka da se postradali iz hostela i kontejnera premjeste u gradske stanove. Ali, sve je to malo i apsolutno nedovoljno. Nezadovoljstvo se gomila, a Tomaševićevi pobočnici kao da čuvaju leđa prema obnovi posve indolentnoj Plenkovićevoj vlasti. Nisu ljutiti na onoga o komu ovise. A obnova Zagreba posve ovisi o Vladi. Premda su HDZ i Možemo! politički rivali i protivnici, ovdje su na zajedničkom poslu od javnog interesa. Dobro je da se Tomašević ponaša kao odgovoran partner i javno ne udara na nesposobne ministre ili nedovoljno zainteresiranog premijera. Nije dobro ako na koncu odgovornost za tragičnu sporost u saniranju posljedica potresa u Zagrebu padne na njega. Ako prešutni pakt s Plenkovićem o nenapadanju građani shvate kao izdaju njihovih interesa. Gradonačelnik ne smije javno šutjeti, mora demonstrirati vlastitu poziciju i aktivnost, da ne postane glavni krivac za podbačaje. Za što mu HDZ već sapuna dasku.

Tomislav Tomašević nije pokrenuo revoluciju, nema spektakularnih gesta ni odluka. Ali povukao je više poteza koji su jako važni i mogu osigurati početak organizacijske i kadrovske demontaže banditizma. FOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

Za Tomaševića bi se velikom opasnošću moglo pokazati i moguće poskupljenje komunalija u Zagrebu. Bandićeva je vlast, znamo, ostavila velike dubioze, nasljednici ih sada pokušavaju pokrpati. Gradski proračun mora u rebalans, između ostalog i zbog posve nerealno prikazanih prihoda. Umjetno su, na papiru, napumpani za više od milijardu kuna, kako bi se u predizbornoj godini po običaju moglo sumanuto trošiti. Unatoč rezovima, nova je vlast uspjela pronaći samo oko 400 milijuna ušteda, što će s obzirom na kosture iz ormara biti nedovoljno. Na pitanje o eventualnim poskupljenjima, Tomašević nema decidiran stav. Tvrdi da će učiniti sve da do toga ne dođe. Ali ni takvu mogućnost ne isključuje. Što građani sigurno neće dobro primiti. S ogromnim prirezom i drugim materijalnim resursima Zagreb jednostavno ne smije ići u povećanje cijena komunalnih usluga. Gradonačelnik se s tim ne bi trebao kockati.

Kao na posve realnu opasnost treba računati i na mogućnost da Zagreb pojede Tomislava Tomaševića i njegov Možemo!. Grad je velika pozornica, sjajan izlog u kojem nova vlast može pokazati sve svoje kapacitete i brusiti se za preuzimanje upravljanja državom. Novi je gradonačelnik sa svojom ekipom dobio šansu ne samo da mijenja Zagreb i gradi bolji, pošteniji i pravedniji model funkcioniranja grada, nego i da s pozicije na kojoj se našao juriša u osvajanje Hrvatske i možda se uspije formatirati kao ozbiljna alternativa HDZ-ovoj vlasti. Međutim, problemi su Zagreba tako ogromni da istodobno mogu predstavljati i veliku pogibelj. Mogli bi potpuno zatrpati, iscrpiti i zagušiti Možemo!, ne ostavljajući ni prostora ni snage za ozbiljno bavljenje bilo kakvom politikom na nacionalnom planu. Tomislav Tomašević tvrdi da su njegove političke ambicije fokusirane na Zagreb. Prerano je za zaključke, ali zasad nije pokazao sposobnost da odatle, sa svoje nove funkcije, pokreće i intonira šira politička gibanja u Hrvatskoj. Zato tek treba vidjeti ostaje li Zagreb – premda metropola – samo jedan od hrvatskih gradova, uglavnom lokalno ograničen, ili postaje politički centar države, sa svim dinamitnim konzekvencama koje ta promjena podrazumijeva.