Riječi drumom, govor tijela šumom. Samozvani kolosalni pobjednik lokalnih izbora pokazuje ekstremnu nervozu. Ponaša se kao teški luzer. Odmah nakon prvoga kruga pojavio se vidno pokisla perja, nakon druge je runde zaplovio u agresivnost. Tumačenje Andreja Plenkovića da su njegovi pajaci u Zagrebu i Splitu potučeni do nogu zbog nekakve medijske urote, ima uvjerljivost ravnozemljaških teorija. Inteligentno je baš kao i umotvorina da je Zemlja ravna ploča. Premijerovo mentalno stanje postaje rovito. Teško se posvađao sa stvarnošću i puca po šavovima.

Recentna Plenkovićeva retorika neodoljivo podsjeća na onu koja je u kampanji dolazila s krajnje desnice, iz huškački nabrijanog kruga Škorinih političkih tamburaša. Samo su oni napadali svoje konkurente na izborima i civilno društvo, dok se premijer ostrvljuje na medije i hrvatske intelektualce, posebno one koji se usude komentirati tijek izbora. Za medije tako tvrdi da su namjerno njegova kandidata u Zagrebu nazivali pogrešnim imenom kako bi ga dezavuirali i potopili. I HDZ-ov nesretnik u Splitu navodno je izložen pretjeranom medijskom granatiranju. Analitičare s karijerama sveučilišnih profesora premijer naziva plaćenicima i agitatorima ljevice. Slično se s Pantovčaka oglašava i predsjednik Milanović, ali o tome nekom drugom prilikom.

Evidencija o oslovljavanju

Bijesne invektive Andreja Plenkovića otkrivaju nekoliko jako zabrinjavajućih činjenica. Otkrivaju da se premijer stigne detaljno baviti medijima, toliko detaljno da zna kada je tko napravio neki lapsus, čak vodi evidenciju o pogrešnom oslovljavanju. U zemlji poharanoj koronom, potresima i teškim posljedicama lošeg upravljanja državom. Logoreični napadi na novinare također otkrivaju da se zbog apsolutne netrpeljivosti prema svakom šušnju kritike, premijer upušta u paranoične konstrukcije. Kad su nedavno u nekom kafiću u Rijeci hadezeovce proglasili nepoželjnima, Plenković je tu neprihvatljivu gestu kvalificirao kao „eklatantan primjer diskriminacije i rasizma, na korak do fašizma“. Tvrditi da članovi njegove stranke u Hrvatskoj danas imaju status Židova u Holokaustu znak je ozbiljnog gubitka orijentacije i pomračenja uma. Donedavno veliki dedramatizator, nakon izbora je zaplovio u histeriziranje i teško dramatiziranje političke situacije.

Na koncu, šamaranjem medija Andrej Plenković otkriva vlastito falično shvaćanje demokracije. Novinari nisu svete krave, kao što sam ispravno konstatira, ali docirati s pozicije premijerske moći o tome kako bi oni trebali raditi i s kim im je uputno razgovarati, opasan je atak na medijske slobode. Od Tuđmanovih vremena gori se napad na medije nije dogodio, pa Hrvatska ponovo, baš kao i devedesetih, dolazi na tapet međunarodnih organizacija. „Proglašavati plaćenicima sve one koji kritički promišljaju kandidate uoči izbora i označavati kao mete one analitičare koji navodno blate za novac, nije diskurs koji koriste političari, a kamoli premijeri civiliziranih i demokratskih država Europe“, upozoravaju ovih dana iz Europske federacije novinara.

Ujedi s Pantovčaka

Premijerovo ekscesno ponašanje znak je velike nervoze. Objektivno Andrej Plenković ima ozbiljnih razloga za svoj nespokoj. Živce mu treniraju na više frontova. Prvo, izbori nisu ispali onako kolosalno kako on tvrdi. Hrvatska se možda opet zaplavila, ali su se na HDZ-ovoj ulozi nacionalnog hegemona otvorile krajnje neugodne pukotine. Vlast u Zagrebu ostala mu je nedostupna, Split je izgubljen, Dalmacija se ljulja, Slavonija također. Sociolog Sven Marcelić upozorava na ekonomsku dimenziju izbornih rezultata. Na činjenicu da je HDZ ostao bez priključka na najizdašnije lokalne blagajne. Samo Zagreb i Split čine oko 40 posto ukupne svote lokalnih proračuna. U četiri godine ta dva grada šezdesetak milijardi kuna, sada izvan HDZ-ova dohvata. Svaka bi stranka zbog takvog gubitka teško patila. Za partiju naviknutu na obilje, na raspolaganje parama i materijalnim dobrima, to je velika trauma. Kolač se smanjuje, ali ne i vazda gladne legije HDZ-ovih uhljeba. Nemogućnost da se svi nahrane pojačat će unutarstranačka nezadovoljstva i napetosti te otežati Plenkovićevu poziciju.

Drugo, šefu Vlade već neko vrijeme veliku nervozu stvara Zoran Milanović svojim ujedima s Pantovčaka. Za njegove se prethodnice navikao da svojoj kancelarskoj svemoći ne postavlja međe ni ograničenja. S novim predsjednikom Republike to se drastično mijenja. Njegova su podbadanja na osobnoj razini za Andreja Plenkovića vrlo neugodna. Bed je kad mu kaže da je „komunistički gojenac“ ili ga difamira pikanterijama o krkanju boze, kremšnita i pariških kroasana. Živa je muka kad mu nametne jednu vrstu urnebesnog verbalnog fajta s kojim se premijer birokratski suhe retorike ne može nositi. Ali najgore je kad ga politički buši. Kad prokazuje njegovo inkomodiranje s ustaškim ZDS-om ili protivljenje promjenama u pravosuđu. Kad šef države funkcionira kao zašiljena politička opozicija premijeru, donedavno uljuljkanom u vlastitu autokratsku nirvanu. Nema šanse da bi se Milanovićevo podrivanje Plenkovićeva autoriteta i modela vlasti trajno zaustavilo, što postaje razlogom velike napetosti i razdražljivosti u Banskim dvorima.

Treće, konsolidiranje ljevice oko novih političkih formacija također proizvodi golemu nervozu. Rezultati lokalnih izbora govore da je HDZ dobio ozbiljnu lijevu konkurenciju. Lako se bilo bahatiti kraj uvelog i u vlastitim unutarnjim sukobima pogubljenog SDP-a. Ekipa s Iblera ni ubuduće vrlo vjerojatno neće predstavljati neku realnu prijetnju. Barem dok se ne emancipira od predsjednika Milanovića. Sramotna šutnja na njegovu odluku o vraćanju državnih odličja Branimiru Glavašu, protiv kojega se vodi postupak za teške ratne zločine i protiv kojeg i dalje govore cijeloj javnosti poznata svjedočenja o stravičnim mučenjima civila srpske nacionalnosti, o selotejpom svezanim ljudima bačenim u Dravu ili solnom kiselinom napojenim žrtvama, dakle, potpuni muk prvaka SDP-a o skandaloznom vraćanju ordenja takvom čovjeku rezultat je potpune političke nemoći cijele stranke. Ali na mjestu gangrenoznih Socijaldemokrata stasala je nova, mlada i moderna ljevica, utjecaj koje se – pokazuju prva postizborna istraživanja – nastavlja širiti. Osvajanjem Zagreba platforma Možemo! osigurala je svoj izlog za budućnost. Premijeru Plenkoviću vjerojatno nije ugodno zbog snage promjena koje se s njima najavljuju. Kao i ostali protagonisti stare političke agende, strahuje – vidi se – od plime novoga, od snažno naraslog vala netrgovačke, antikorupcijske politike, u kakvom nije navikao plivati.

Žuljaju ga i žetončići i ljuta desnica

Četvrto, Andreja Plenkovića jako žulja i konkurencija na desnici. Takozvani Domovinski pokret, okupljen oko šlager pijevca Miroslava Škore, nije uspio u svojim ciljevima: nije osvojio Pantovčak, nije postao politička snaga bez koje se vlada ne može formirati, nije dobio Zagreb. Ali u godinu i nešto dana svog postojanja uspio se etablirati kao stranka ljute desnice, koja s ultraških pozicija napada i ugrožava HDZ. U Zagrebu su upali u drugi krug gradonačelničke utrke, ispred HDZ-a i SDP-a; po Slavoniji u nekoliko su gradova prosperirali; pod skute DP-a odmetnuti Penava slavi u Plenkoviću jako važnom Vukovaru. Oponenti s krajnje desnice, redovito razmrvljeni, nisu za HDZ dosad predstavljali neki veći problem, ništa što se s nekoliko mjesta na izbornim listama za njihove prvake nije moglo riješiti. Sada se situacija komplicira. Glasovi radikalne desnice više se ne slijevaju u HDZ-ov bazen.

Peto, Andreju Plenkoviću grč u želucu vjerojatno izaziva i situacija u vlastitoj stranci i vladajućoj većini. Premda ex-župan Čačić ne misli ozbiljno kad prijeti napuštanjem koalicije, njegova je postizborna galama neugodna jer otkriva koliko je HDZ-ova većina tanka i fragilna. Naravno, vlast uvijek može kupiti nekog od sabornika, ali izbori pokazuju da takve trgovačke operacije postaju jako rizične. Gotovo cijeli svoj prvi premijerski mandat Plenković je vladao uz pomoć žetončića, ali nakon što je na izborima stigla kazna, pa mnogih koji su se dali kupiti više nema, ni on se u takve prljave prijevare birača vjerojatno više ne žuri upuštati.

Odnosi u HDZ-u postaju problem jer raste nezadovoljstvo rezultatima izbora te načinom vođenja stranke i kadroviranjem. Iz partije sve se češće može čuti glas otvorenog neslaganja s voljenim vođom – jednom kontriranje tvrdnjama kako su njegovi puleni u Zagrebu i Splitu izgubili izbore zbog medijske zavjere, drugi put zagovaranje repozicioniranja stranke približavanjem Škorinim desničarima i raskidanjem koalicije s manjinama. Šef je HDZ-a vidno nervozan jer su netom završeni izbori oslabili njegovu moć i istodobno ojačali moć unutarstranačke konkurencije. Župan Anušić sve mu evidentnije puše za vratom.

Andrej Plenković ima mnogo razloga za zabrinutost i strepnju. Ali njegovi recentni obračuni s medijima, unošenje desničarskog, hejterski škoroidnog diskursa u politički mainstream, pregorijevanja i pucanja, kurcšlusi kakvi se jednom ozbiljnom političaru ne bi smjeli događati, sve sluti na to da se on s tim izazovima ne zna nositi.