Čim završe ljetni praznici, Hrvatska utrčava u predizbornu kampanju, bez obzira na to hoće li se na parlamentarne izbore ići već najesen ili u proljeće. A to znači da se sve u državi stavlja u funkciju političke borbe za vlast. One tri godine bez izbora, koje je svojedobno premijer Plenković proglasio svojim vremenom za reforme, nepovratno su prohujale. Mandat je potrošen, reforme su izostale. Dobro za HDZ, loše za Hrvatsku.

Analitičari, naime, objašnjavaju da je izbjegavanje reformiranja „duboko bolesnih javnih sustava“ ključ stabilnosti HDZ-ove vlasti. Pokretanjem promjena njene bi se pozicije možda zaljuljale. Veliki reformatori znaju popiti velike izborne poraze. Zajednica, međutim, profitira. Cijenu HDZ-ova statusa quo plaća cijela nacija. Bez nužnih reformi zemlja dugoročno ostaje neuspješna i sve praznija. Što za vladajuće, čini se, nije neki ozbiljan problem. HDZ će interese vlastite stranačke oligarhije uvijek nadrediti interesima Hrvatske. Na skorim izborima kompletnu državu stavlja u funkciju svoje pobjede.

HDZ favorit

Izbori su, prije svega, odlučivanje o vlasti. Odluka o onima koji su do izbora bili na vlasti. Pogotovo kad im prethode dva mandata, koliko Plenkovićeva stranka vlada Hrvatskom. U predstojeću izbornu utakmicu HDZ ulazi kao ozbiljan favorit. Kao konstantno najjača stranka, trenutno otprilike dvostruko jača od prve konkurencije. Štoviše, od prošlih su izbora svoju prednost pred drugoplasiranim SDP-om višestruko povećali. Osvajaju, prema anketama, od 25 do 30 posto glasova, što je sjajan rezultat za stranku koja se davi u korupcijskim skandalima. Pitanje je, međutim, treba li visoki rejting HDZ-a i teflonsku rezistentnost na kriminalne afere smatrati uspjehom vlasti ili zloćudnom posljedicom njene okupacije države i društva. Andrej Plenković uspio je HDZ pretvoriti u Partiju, a Hrvatsku u gotovo jednostranačku državu. To je tajna stabilnosti njegove vlasti.

Nakon izbora problem bi mu, navodno, mogli predstavljati jako tanki koalicijski kapaciteti. Čak i ako dobije relativnu većinu, vlast – prognozira se – neće uspjeti složiti. No ta je računica dosta klimava. Ne samo zato što je, iskustvo uči, pod šatorom pobjednika uvijek gužva. Mnogo više jer različite stranke desnice – za razliku od prošlih izbora – sada pokazuju da im se premijer Plenković počeo militi. Više ne postavljaju uvjete. Ne traže njegovo detroniziranje. Ne govore kao nekad: HDZ može, Plenković ne može. Evo, i Škoro se neki dan počeo ispričavati za odbijenicu koju mu je prije tri godine, na izborima, isporučio. Javno se posipa pepelom, tvrdi da je šef HDZ-a posvema u pravu. Možda se njih dvojica, zagrljeni, pojave i na izborima. Baš poput tamburaša, mnogi mu se ljuti desničar već nudi za suradnju. Otvoreno pokazuju da jedva čekaju HDZ-ov poziv. Ni procjene da bi u slučaju povezivanja s radikalnim desnilom HDZ ostao bez potpore manjina, nisu u kamen uklesane. Manjinski su zastupnici već demonstrirali svoju veliku fleksibilnost. Plenkoviću pristaju na stvari koje su nekad rezolutno odbijali kao neprihvatljive. Ako mogu u družbu s notornim Zekanovićem, likom iz političke kanalizacije, onda zaista mogu sa svakim.

Problem će za HDZ predstavljati nedobra ekonomska situacija. Uporna i po većinu stanovništva iznurujuća inflacija, po kojoj je Hrvatska u neslavnom vrhu Europe. Galopirajuće cijene o kojima su se u kontekstu turističke sezone raspisali inozemni mediji. Jako skupa hrana i jako male plaće, kombinacija koja radikalizira socijalno raslojavanje i ubrzava iseljavanje. Plenkovićeva mantra o njegovu ogromnom povećavanju plaća i mirovina pokazuje se praznom pričom. Inflacijski ih vrtlog obezvrjeđuje, onemogućavajući bilo kakav oporavak standarda. Osim toga, njegove se gromoglasno reklamirane darovnice uglavnom baziraju na europskim parama. Hrvatska, kao najmlađa članica EU-a, trenutno ima sreću cuclati visoke iznose iz briselske blagajne. Blagodat vrlo ograničena vijeka trajanja. Prilika koju će neodgovorna vlast lako profućkati.

Socijalno nezadovoljstvo

Nedavni, klasnom nepravdom galvanizirani i jedva stišani štrajk sudskih radnica upućuje na duboko socijalno nezadovoljstvo, kojim je Hrvatska širom natopljena. Plenkovićeva je vlast konsternirala narod već svojim potpuno nemarnim odnosom prema postpotresnoj obnovi. Premda je raspolagala financijskim sredstvima, Vlada je tek nedavno, tri godine nakon potresa u Zagrebu i na Baniji, nešto pokrenula. Vjerojatno ne bi još uvijek da se izbori ne približavaju. Još neke njene, izbornim potrebama motivirane odluke provociraju revolt javnosti. Zakon o zabrani rada trgovina nedjeljom, Plenkovićev poklon Crkvi, proizveo je veliki nered, aranžirao kaotične apsurde da se na benzinskim pumpama peče kruh i pokrenuo narastajući pokret otpora. Slično je i s najavljenim zakonom o jeziku, HDZ-ovom uzdarju intelektualnoj desnici, koja o progonu nepoćudnih riječi državnom silom sanja već tridesetak godina. Novinari se bune protiv skandaloznog nacrta zakona o medijima. Koji je skrojen po Plenkovićevim vizijama. Kad bi se po njima medijska scena Hrvatske postrojila, HDZ bi, kako premijer sam reče, uživao u rejtingu možda i dvostruko boljem od sadašnjeg. Valjda putinovski kapacitiranom.

Andrej Plenković uspio je HDZ pretvoriti u Partiju, a Hrvatsku u gotovo jednostranačku državu. To je tajna stabilnosti njegove vlasti. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Najveći su problem HDZ-ove vlasti ipak korupcijske afere koje se ni s približavanjem izbora ne prestaju otvarati. Premda se čini da u vladajućim redovima duboko ukorijenjeni lopovluk na rezultate stranke uopće ne utječe, nikad se ne zna dokle će to ići. Kada će Hrvatskoj pući film. Što se HDZ-u već u dva navrata dogodilo. U oba su slučaja izgubili vlast jer su svojim kriminalnim divljanjem, puštanjem korupcije s lanca, sami sebe pobijedili. Situacija se sada čini vrlo sličnom. Ritam se afera ubrzava, s kracima koji se jako primiču premijeru Plenkoviću. U najnovijoj, s preprodajom plina, prvi put izgleda kao da su mu ruke vezane. Da nikoga od involviranih ne može ili ne smije smijeniti. Da je postao talac banditske mreže koja se u njegovoj vlasti ukorijenila. Ako se ne usudi raščistiti jedan suspektan slučaj, kako li se tek HDZ-ova vlast boji svega onoga što bi se njihovom smjenom moglo početi otkrivati. Zato se za cijenu izbora neće pitati.

Rascjepkana opozicija

Za opoziciju najviše radi način na koji HDZ upravlja zemljom. Opozicijske su stranke za sebe jako malo uradile. Premda su im se šanse same nudile. Plenkovićeva sljedba na prošlim izborima osvojila je nešto malo više od 16 posto glasova, što znači da je bazen konkurencije potencijalno vrlo dubok. Ne stoji ni tvrdnja da je HDZ kadrovski bogatiji i profiliraniji od opozicije. Dovoljno je pogledati ekipu u Saboru. Nikada HDZ-ov parlamentarni klub nije bio bezvezniji. Isto vrijedi i za Vladu. Plenkovićev je kabinet po sastavu šaka jada. Premijer nepogrešivo bira loše. Možda i zato kapaciteti na opozicijskoj strani djeluju superiornije. Nekoliko ozbiljnih političkih ličnosti uspjelo se nametnuti.

Opozicija je, međutim, jako rascjepkana. Nema lidera. Ali ima veliku konkurenciju pretendenata na tu ulogu. Nema jaku stranku koja bi mogla funkcionirati kao prirodan faktor oporbenog okupljanja. SDP je još najjači, ali ustrajno u silaznoj putanji. Pred prošle izbore činilo se da sam može ugroziti HDZ. Sada nije ni na polovici njihovih rezultata. Na izborima dogodine, kako stvari sada stoje, mogao bi doživjeti povijesni potop. Stara je ljevica vodeću ulogu u opoziciji izgubila, nova joj još nije dorasla. Možemo! je na prošlim izborima priredio veliko iznenađenje, a potom u Zagrebu i trijumfirao. Stabilizirali su se kao treća stranka u državi. Njeni su prvaci, zagrebački gradonačelnik Tomašević i Sandra Benčić, kao saborska frontmenka, izbili u sam vrh političke top liste, na treće i četvrto mjesto, odmah iza predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Rezultat upućuje na ozbiljne mogućnosti, ali Tomašević se vezao uz Zagreb, nacionalna scena tek rubno ga zanima, dok stranka u najvećem dijelu Hrvatske praktički ne postoji. Vidljivost su osigurali, ali pitanje je koliko će se toga moći preliti u saborske mandate.

Osim toga, Možemo! je već u dva navrata odbilo mogućnost stvaranja fronte kontra HDZ-a. Nedavno su tako odlučili da će sami na izbore, čime je ideja o predizbornoj koaliciji s SDP-om neslavno propala. Prethodno su odbili i prijedlog Mosta o svojevrsnom ideološkom moratoriju, zamisli da tri glavne opozicijske stranke – SDP, Možemo! i Most – dogovore formiranje lijevo-desne parlamentarne većine, s nekoliko glavnih zadaća među kojima je demontaža HDZ-ove korupcijske hobotnice prioritetna. Benčić sa svojom listom na izborima sigurno može postići vrijedan rezultat, ali se postavlja pitanje što su ciljevi. Pobjeda nad HDZ-om ili promoviranje Možemo! do statusa najjače opozicijske stranke? Sigurno je da bi koalicija ljevice s tvrdo konzervativnim Mostom bila vrlo naporna i turbulentna, ali trenutno se takva kombinacija čini možda jedinom šansom za smjenu vlasti. Opozicija će postići dobar rezultat, možda i pobijediti, samo uvjeri li vlastito biračko tijelo da može nadjačati HDZ. Stvori li se dojam da su izbori unaprijed riješeni, rast će apstinencija i rezignacija. S pogubnim učincima za Hrvatsku.