Prošlotjedno pompozno zamišljeno predstavljanje robotaksija Mate Rimca posve se neočekivano pretvorilo u veliki debakl. Na promociju je stigao i premijer Plenković sa svitom, spreman podičiti se vlastitim zaslugama za pritjecanje ogromnih sredstava, oko 190 milijuna eura, koja su se iz europskih fondova u taj projekt ulila. Visoki se gost razdragan raskomotio u komfornom dvosjedu, napucanom čudima tehnike, multimedijskim ekranom, kamerama, senzorima, radarima, ali i điđama-miđama za impresioniranje publike, poput 17 zvučnika i, navodno, parfumiranjem po izboru. Poduzetni se Rimac pohvalio da svojim autom, nazvanim Verne, po piscu znanstvene fantastike, „svima želi omogućiti iskustvo kakvo imaju milijarderi u svojim limuzinama s vozačem i to za cijenu regularne vožnje taksijem“. „Vozilo budućnosti“, vezao je premijer. Ali umjesto slavlja dogodio se belaj i blam. Porinuće nije uspjelo. Gizdavi se prototip robotskog taksija nije mogao pokrenuti. Komande nije slušao, na binu se nije dao dozvati. A navodno bi za dvije godine regularno trebao voziti Zagrebom.

Uznositi Rimac

Slično uznositom Rimcu djeluje i Andrej Plenković dok se uobičajeno samodopadno razmeće svojim postignućima. Njegove litanije samohvale neizostavno kreću s rastom BDP-a, rekordnim u Europi, kako premijer ne propušta naglasiti, izgradnjom Pelješkog mosta, druge cijevi tunela Učka i Rafalima, da bi se potom nizale unedogled, na užas novinara, pa onda i ukupne javnosti koju svojim navodnim herojskim uspjesima ne prestaje smarati. Sve je tu, blještavo i nakićeno kao u Rimca, reflektori, zvučnici, mirisi… Ali ne vozi. Hrvatska kao da se iz statusa quo nije sposobna pomaći. Kao da je na začelju Europe trajno zakovana. Uvjeren da je problem samo u tome što njegova postignuća nisu u narodu dovoljno opjevana, premijer će svog glasnogovornika dići na razinu ministra, s jasnom namjerom da Vladinu press službu transformira u Ministarstvo istine. Kako bi mu širili slavu. Ali dok svoju interpretaciju hrvatske stvarnosti ne pretvori u državni kanon, hajmo malo o onome o čemu Andrej Plenković nikada ne govori. O čemu se od njega blagoglagoljivog ni jedne jedine riječi ne može čuti. Hajmo o onoj famoznoj drugoj strani medalje. O onome što se skriva iza kulisa njegovih navodno epohalnih uspjeha.

Njegove litanije samohvale neizostavno kreću s rastom BDP-a, rekordnim u Europi, da bi se potom nizale unedogled, na užas novinara, pa onda i ukupne javnosti koju svojim navodnim herojskim uspjesima ne prestaje smarati. Sve je tu, blještavo i nakićeno kao u Rimca, reflektori, zvučnici, mirisi… Ali ne vozi

Premijer se voli hvaliti rastom BDP-a, u prvom kvartalu ove godine 3,9 posto, što je drugi najbolji rezultat u zemljama Europske unije, ali nikada neće ni spomenuti da veliki dio tog uspjeha može zahvaliti ogromnim transferima iz europske blagajne koji se u Hrvatsku slijevaju jer je po razvijenosti na začelju Europe. Bez tih sredstava, rast bi bio vrlo skroman, vjerojatno upola manji, ni po čemu izvanserijski. MMF u svojim recentnim analizama hrvatske ekonomije postavlja pitanje što će biti kada presuši ili se znatno smanji dotok europskog novca. Pitanje koje vlasti u Hrvatskoj, izgleda, same sebi uopće ne postavljaju. Još manje da bi se za taj trenutak istine o vlastitim kapacitetima ozbiljno pripremale. Kao da će život na briselskoj sisi potrajati vječno.

Slično je i s podacima o rastu plaća i mirovina te rastu životnog standarda. Kad slušaš premijera Plenkovića, med i mlijeko. Kad malo razgrneš, jad i čemer. Zarade su u Hrvatskoj nikad veće, broj zaposlenih također rekordan, broj nezaposlenih nikad manji. Prosječne su plaće, s predizbornim bildanjem u državnom i javnom sektoru, što privatni nije pratio, za travanj narasle na 1323 eura, ali dvije trećine zaposlenih ima manje. Da, Hrvatska je unazad godinu dana imala treći najveći skok plaća u EU-u, bolje su za jedan posto bile samo Rumunjska i Bugarska, ali svejedno, s dna se Europe nismo odlijepili. Čvrsto držimo petu najgoru poziciju. Hrvatske su plaće ni polovica EU prosjeka. Prosječna je satnica u Hrvatskoj 14,4 eura, europski je prosjek 31,8 eura. Rad se ovdje plaća skoro tri puta manje nego u Njemačkoj, dva puta manje nego u Italiji, 77 posto manje nego u susjednoj Sloveniji. S mirovinama ista stvar. Prema svježim podacima Eurostata starosne su mirovine u Hrvatskoj 3,3 puta manje od prosjeka EU-a. Samo tri zemlje, Slovačka, Rumunjska i Bugarska, stoje lošije.

Rast siromaštva

Ni o velikom raskoraku između primanja i životnih troškova premijer neće govoriti. Dičit će se da je svojim mjerama pomoći i niskim cijenama energenata spriječio socijalnu rupturu i čuva životni standard ljudi. Ali unatoč rastu BDP-a, u Hrvatskoj se stopa rizika od siromaštva povećava, najviše u Slavoniji, što ekonomisti uzimaju kao alarmantni dokaz drastičnog socijalnog raslojavanja. Korist od ubrzanog rasta ekonomije, tvrde, izvlače samo boljestojeći dijelovi društva, nikako ne i siromašniji. Sirotinja je teže pogođena divljanjem inflacije. Inflatorna se spirala sada stišava, ali je i dalje druga najviša u Europi. Jaz se između zarada i troškova života ne smanjuje. Plaće i mirovine su u Hrvatskoj ispod prosjeka EU-a, ali je život jednako, pa i natprosječno skup. Hrana je skuplja. Osnovne životne namirnice, poput kruha i pekarskih proizvoda čak 15 posto skuplje od EU prosjeka. Samo je u najbogatijim državama Europe, Finskoj, Danskoj, Švicarskoj, Islandu i Norveškoj, cijena kruha veća nego u Hrvatskoj.

Hrvatska je uspjela postati neslavni prvak i po troškovima stanovanja. Zbog čega su se alarmi upalili u Bruxellesu, ali ne i u Zagrebu. Za razliku od indolentnog premijera, čijoj pozornosti problem – valjda – još nije prinesen, Europska komisija nedavno upozorava da je u Hrvatskoj, zbog visokih cijena nekretnina, priuštivost stanova među najnižima u Europskoj uniji. Odnosno da je po udjelu mladih koji ne mogu osigurati krov nad glavom rekorder među europskim zemljama. Za što EK otvoreno optužuje pogrešnu Vladinu politiku. Tvrdeći da je svojim mjerama subvencioniranja kamata za kupnju prve nekretnine izazvala divljanje cijena, što će mnogima otežati ili sasvim onemogućiti vlastito stambeno zbrinjavanje. Cijene stanova u Bruxellesu iste kao u Zagrebu, javljaju mediji, svoje usporedbe kompletirajući podatkom da su plaće u srcu EU-a dvostruko veće nego u Hrvatskoj, pa će prosječan građanin tamo za nekretninu morati dati 80 svojih plaća, ovdje 160, s jasnim posljedicama po demografiju.

Nesposobni Beroš

Ni na grubo urušavanje zdravstvenog sustava premijer Plenković ni da bi trznuo. Ni potpuno nesposobnog ministra Beroša nije smatrao potrebnim maknuti. Čak i elementarno pospremanje resora izostaje. Premda Eurostat nedavno objavljuje izvješće o Europskom zdravstvenom indeksu po kojem je Hrvatska u osam Plenkovićevih godina pala na dno Europe. „Ostavili smo im Hrvatsku 2015. godine na 15. mjestu rang-liste“, kuka bivši SDP-ov ministar zdravstva Rajko Ostojić, konstatirajući da je prema najnovijim pokazateljima Hrvatska nazadovala za devet mjesta, s tim da su je čak tri zemlje regije, Srbija, Slovenija i Crna Gora, uspjele preteći. Države EU-a prosječno za zdravstvo izdvajaju oko 11 posto BDP-a, Hrvatska osam posto. Za preventivu u zdravstvu EU prosječno daje 200 eura, Austrija 550, Hrvatska 50. „Mi koji smo imali velikog Andriju Štampara i prevenciju kao naš brend, bili smo svjetski prvaci u tome, sada smo zadnji u Europi! To je prava slika HDZ-ove zdravstvene politike u posljednjih osam godina“, ljuti se Ostojić. Uvjeren da će Hrvatska, koja je slijedom svoje obaveze prema NATO-u znatno povećala izdvajanja za vojsku, morati naći sredstva i za ulaganje u zdravstvenu zaštitu svog stanovništva.

Rušenje mita o sve boljem životu Hrvata – pod tim je naslovom Jutarnji list nedavno izvijestio o poraznim učincima vlasti Andreja Plenkovića, rezimirano velikom analizom nizozemskog državnog zavoda za statistiku Centraal Bureau voor Statistiek. U proteklih su osam godina, u njegova dva mandata, plaće narasle za 30 posto, zaposlenost je na vrhuncu, ali od svih 27 EU-država Hrvatska po kvaliteti života ispada najgora. Po blagostanju se našla na posljednjem mjestu. CBS je na osnovu 23 kriterija mjerio ne samo materijalni prosperitet, nego i druge pokazatelje životnog standarda, poput zaposlenosti, dostupnosti obrazovanja i zdravstva, priuštivosti stanovanja, očekivanog trajanja zdravog života, sigurnosti, ekološke održivosti, povjerenja u institucije i druge ljude, istraživao je mogućnost utjecaja na politiku i realnu razinu slobode izražavanja te druge demokratske stečevine, općenito zadovoljstvo životom. Unatoč ljepoti zemlje, unatoč najvećem ekonomskom rastu u EU-u, unatoč milijunima koji iz Bruxellesa stižu, unatoč zlatoustom premijeru, Hrvatska je krahirala. Sve su se druge države EU-a po blagostanju građana bolje plasirale.

Andrej Plenković našao se u posve novoj, dosad mu nepoznatoj situaciji. Da se pred europskim organizacijama mora opravdavati zbog svog ugrožavanja elementarnih demokratskih mehanizama. Ništa o tome od njega se ne može čuti. Šuti kao zaliven. Vergla samo svoje konstrukcije, jako frustriran da mu se ne primaju

Lista tema koje za Andreja Plenkovića ne postoje odnedavno je obogaćena i nekim novitetima povezanim s njegovim razumijevanjem i prakticiranjem demokracije. Dok šef Vlade s pozicije najmoćnijeg čovjeka u državi o dijelu nepokorenih medija govori kao o „osovini zla“, a njegov junior partner, u vlast tek pristigli Domovinski pokret, ne prestaje histerizirati, zbog navodno antihrvatskog djelovanja prijeteći zatiranjem jednog tjednika, Vijeće Europe – međunarodna organizacija koju čine 46 europskih država, a na čijem je čelu bivša hrvatska ministrica Marija Burić Pejčinović – udara packe. Traži objašnjenje i protestira zbog prijetnji novinarima. Slične zahtjeve šalje i Article 19., međunarodna organizacija za slobodu govora, koja Plenkovićevu vladu poziva na povlačenje famoznog, premijerovom voljom ispisanog Lex AP. Ugledni Article 19. upozorava na to da nedavno usvojena zakonska inovacija kojom se u Hrvatskoj kriminalizira „curenje informacija“ predstavlja ozbiljnu prijetnju slobodi izražavanja te ograničava novinare u objavljivanju po javnost značajnih informacija. Dok premijerovu tvrdnju da takvo zakonsko rješenje postoji u većini zemalja članica EU-a izričito osporavaju. Dokazujući upravo suprotno – da neće proći pred Europskim sudom za ljudska prava.

Andrej Plenković tako se našao u posve novoj, dosad mu nepoznatoj situaciji. Da se pred europskim organizacijama mora opravdavati zbog svog ugrožavanja elementarnih demokratskih mehanizama. Ništa o tome od njega se ne može čuti. Šuti kao zaliven. Vergla samo svoje konstrukcije, jako frustriran da mu se ne primaju. Gubi uvjerljivost, šarenu, ušminkanu lagariju predstavljajući kao živu istinu. Svoju bajku o sretnoj Hrvatskoj najvećem dijelu javnosti ne uspijeva prodati. Ono o čemu govori sve je šupljije, ono što preskače i prešućuje sve važnije.