HDZ se povukao iz predsjedničke kampanje, ostavljajući svom neuspješnom kandidatu Draganu Primorcu da nakon potopa u prvom krugu izgubljenu utakmicu sam do kraja odvozi. Premijer Plenković, koji je bitku za Pantovčak vodio kao da je njegovo biti ili ne biti, sada se pravi nevin u ludnici. Kao da s cijelom tom neuspješnom, promašenom izbornom strategijom ništa nema. Što je tražio, na koncu je i dobio. Rezultati izbora jasna su poruka, s njegovom adresom. Primorac u nedjelju završava svoj vrlo vjerojatno debaklom ovjenčani izlet u politiku, ali šef će HDZ-a s njegovim neugodnim porazom morati živjeti. Posljedice po njega mogu biti mnogo bolnije.

HDZ-ova je vrhuška ostala šokirana činjenicom da njihov kandidat uz svu stranačku logistiku i brdo love koju su u kampanji na njega potrošili, nije uspio dobaciti ni do 20 posto potpore. Nije povukao ni sve HDZ-ove glasove. Odaziv je u njihovim najjačim utvrdama bio najslabiji. Na recentnim parlamentarnim izborima HDZ je osvojio 729.949 glasova. Primorac ni polovicu toga – samo 314.478 glasova. Plenkovićev vladajući kružok jednako šokiraju i rezultati Zorana Milanovića. Obješenih su vilica u izbornoj noći, vidno potreseni, kao da ih je upravo pregazio višetonski šleper, pratili njegovu impresivnu izbornu žetvu. Na svaki ga način već mjesecima pokušavaju ogaditi i blokirati, a na koncu mu je do pobjede u prvom krugu usfalilo ni jedan posto glasova. Dobio je skoro 800 tisuća glasova. Precizno, 797.843 listića s njegovim imenom. Više nego što je HDZ sa svim svojim partnerima na nedavnim izborima za hrvatski Sabor imao.

Dubinu poraza Andrej Plenković sada pokušava umanjiti potpunim distanciranjem od katastrofalnog Primorca. U izbornoj noći nije s njim izašao na pozornicu, što se, koliko se sjećamo, još nikada nikome od kandidata velikih stranaka nije dogodilo. Još ga je dodatno gurnuo niz stube, novinarima objašnjavajući da je Primorac zapravo bio akvizicija iz nužde, jer se nikome iz vrha HDZ-a u predsjedničku utakmicu nije ulazilo. Odgovornost je prebacio na svoje suradnike. Zajedno su, tvrdi, donijeli odluku o kandidatu. Premda je Primorac bio njegov izbor. Ono što Plenković naziva konsenzusom zapravo je u HDZ duboko usađeni oportunizam. Odluke se šefa stranke klimoglavom potvrđuju. Potpuno je porazno da stranka s navodno više od 200 tisuća članova nema i ne može naći vlastitog kandidata za šefa države. To je rezultat Plenkovićeve katastrofalne kadrovske politike. Politike promoviranja poltrona i trijebljenja svakoga tko ima neku vlastitu snagu. Premijer se boji jakih ljudi. Strepi od moguće konkurencije.

Šef se HDZ-a može odmicati od Dragana Primorca, ali od njegovih se neslavnih rezultata ne može odmaći. Njegova će se pozicija ubuduće mjeriti i dubinom Primorčeve propasti. Njegovo se rentanje pokazalo kobnom greškom. Premda mu stranka, za razliku od kampanje u prvom krugu, više ne organizira velike predizborne skupove. Ali HDZ-ov kandidat pokušava prodati priču da s drugim krugom fajt tek počinje. Pred kamerama skida sako i zavrće rukave. Kao da će na bauštelu, a ne u političku kampanju. Vazda nekonzistentan, pogubljen, potpuno pogužvan od stalnog političkog prekopicavanja, zuji zemljom kao muha bez glave. Ali ne više u grozdu HDZ-ovih ministara i kapitalaca, nego više kao Pale sam na svijetu. S bratom i nekim nepoznatim facama u pozadini. Dok predsjednika Milanovića javno napada potpuno bizarnim optužbama, od one da bi bacio atomsku bombu do onog da su se u NATO-u zbog njegovih navodno proruskih stavova ozbiljno zabrinuli, Dragan Primorac ispod žita do medija pušta glasove da je sam postao žrtva Andreja Plenkovića. Da su njegovi izborni rezultati posljedica premijerova lošeg imidža i HDZ-ovih unutarnjih sukoba. Da se preko njega ni krivoga ni dužnoga vode stranački ratovi. Nije jasno smatra li opstrukciju svog izbora organiziranom operacijom ili spontanim bojkotom. Hoće li reći da mu je HDZ-ovo biračko tijelo uskratilo glasove u režiji nekih stranačkih struktura, koje preko njega pokušavaju naciljati svoga šefa, ili je izostanak HDZ-ovih birača logičan nusprodukt velikog pada Plenkovićeve popularnosti.

Ponavljanje Tuđmanova obrasca

Slijedom svoje izjave da orao ne lovi muhe, Zoran Milanović se protukandidatom Primorcem i njegovom kenjkavom kampanjom uopće ne želi baviti. Sam je iznenađen veličinom svoje pobjede. Sjajnim rezultatima kakvima su ga birači u prvom krugu počastili. Prvi je u svim županijama i u svim većim gradovima. Cijela se Hrvatska s njim zacrvenjela. Premda u njegovu slučaju crvena nije baš izričita. Kao kandidat liberalne ljevice, na čelu sa SDP-om, Milanović kupi i značajan broj desnih glasova. Mnogi će njegov širok zahvat nazvati ponavljanjem Tuđmanova obrasca. Miksanjem antifašizma s hrvatskim nacionalizmom. Predsjednik Republike mora biti predsjednik svih građana Hrvatske. Ali Milanović je nekim svojim potezima, potpuno nespojivim s lijevim politikama, koketirajući s desničarskim sentimentima, znao prelaziti granicu. Ljevica ga se ipak nije odrekla, unatoč njegovim desnim proklizavanjima. Uhvatila se njegova kritičkog šibanja HDZ-a i posebno premijera Plenkovića. Lijeva se pozicija danas u Hrvatskoj svodi na protuhadezeovski stav. SDP svoje politike godinama reducira na jednu jedinu dimenziju – općenito kontriranje HDZ-u.

Glasove s desna predsjednik Milanović uglavnom kupuje svojim suverenističkim stavovima. U tom je pogledu potpuna suprotnost premijeru Plenkoviću koji o novom suverenizmu samo priča, ali iz brazde briselskih struktura nikad ne izlazi. Milanovićev distanciran, prema inozemnim centrima moći često mrzovoljan stav mnogo je bliži Tuđmanovom pogledu na svijet. U šaranju od ljevice do desnice tajna je njegova velikog, transstranačkog izbornog uspjeha. Na oba mu je pola Andrej Plenković bio od velike pomoći. Svojim ga je permanentnim bijesnim napadima pretvorio u ključnog oponenta svojoj vlasti. U glavnog junaka i lidera otpora. Na tim krilima Zoran Milanović ulijeće i u finiš izbora. Potpuno fokusiran na premijera, koji se u Primorčevoj neslavnoj kampanji sasvim nepametno i osobno maksimalno izložio.

Pitanje je samo koliko su Milanovićeve parole o borbi protiv korupcije i HDZ-ova otimanja države ozbiljno mišljene. Ili će se s okončanjem kampanje nepovratno zaboraviti. Kao što je zaboravljena njegova sjajna, inspirativna inauguracijska proklamacija o Hrvatskoj kao zajedničkoj kući za sve svoje građane

Izbori su uglavnom riješeni, ali se sada otvara veliko pitanje što nakon toga. Što nakon što Zoran Milanović, vrlo vjerojatno, uđe u drugi mandat na Pantovčaku? U javnosti se kao najveći problem apostrofira veliko neprijateljstvo između dva brda vlasti, koja bi po izričitom slovu Ustava, a u interesu države morala surađivati. Njihovo natezanje oko podjele nadležnosti preraslo je u kaotičan i maksimalno zaoštren sukob koji već nekoliko godina paralizira državu. Milanović je odmah u izbornoj noći, nakon prvog kruga izbora, najavio da će pružiti ruku prema onima koji „imaju najveću odgovornost za Hrvatsku, prema Vladi i vlasti“. Prije pet godina, na početku prvog mandata, također je nudio prijateljske odnose, na što je dobio nabrušen odgovor da sljeduje „tvrda kohabitacija“. Plenković ga je svim silama nastojao potisnuti i ograničiti u konzumiranju ionako skromnih predsjedničkih ovlasti. Svoje je ministre puštao s lanca da šefa države ujedaju i blate. Da trkeljaju kako predsjednik Republike za njih ne postoji. Ni Milanović se nije sustezao. Često je odgovarao niskom i brutalnom uvredom, s onu stranu civiliziranosti. Premijerove su se autokratske sklonosti u s vremenom raspojasale. Može li Andrej Plenković sam sebe obuzdati i vratiti „u ustavno korito“, kako mu Fajter s Pantovčaka ovih dana predlaže, a što je na vlastitoj koži u posljednje vrijeme uspio testirati. Već se pokazalo da je Andrej Plenković zarad vlasti i najveću neugodu spreman progutati. Kao koalicijskog je partnera prigrlio desničarski Domovinski pokret, stranku za koju je još lani, prije izbora, s gađenjem govorio da s njima nikada ne bi.

Luzersko ozračje u HDZ-u

Milanovića će, nakon izvjesne pobjede na izborima, biti teško osporavati ili ignorirati. Kao izravno izabrani predsjednik Republike raspolagat će snažnim demokratskim legitimitetom. Prije pet godina iza njega je svojim glasom stalo više od milijun ljudi. Ovoga bi puta mogao dobiti još više. Neuvažavanjem njegove funkcije gazi se volja onih koji su ga izabrali. Premijera Plenkovića vrlo vjerojatno jako muči i činjenica da je Milanovićev izborni legitimitet višestruko jači od njegova. Sam je uspio doći do trećeg premijerskog mandata, ali s mnogo manjom potporom građana, što se kompenzira značajnom ulogom postizborne trgovine. O predsjednikovoj se pruženoj ruci šef Vlade još ne izjašnjava. Ali svog ministra obrane pušta da javno maše najavom promjene zakona, kojom bi se šefa države u obavljanju funkcije vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga faktički izvlastilo. Nakon što je HDZ pod svoju kontrolu stavio gotovo sve segmente društva, ograničenje predsjednikovih ovlasti, piše na portalu Telegram vojni analitičar Goran Redžepović, predstavljalo bi definitivan korak prema Hrvatskoj kao partijskoj državi, u kojoj se stranački interesi i u domeni obrane proglašavaju državnim. Na upozorenje predsjednika Milanovića da bi takve promjene bile suprotne Ustavu, ministar Anušić bjesni, pa šefa države optužuje da provodi tiraniju nad vojskom i unosi nemir među ljude, što je – po njemu – kazneno djelo. Ministar bi, izgleda, upriličio suđenje vrhovnom zapovjedniku i to zbog njegovih izjava. Faktički se zalaže za uvođenje verbalnog delikta. Što je sindrom rigidnih, represivnih, protudemokratskih režima.

Plenkovićeva se situacija komplicira i zato što se iz predsjedničkih praktično ulijeće u HDZ-u jako važne lokalne izbore. Što znači da se u njih ovoga puta ne starta iz pobjedničke, nego iz gubitničke pozicije. Premijer više ne funkcionira kao vjesnik pobjeda. Čini se da je on svoj politički zenit prošao, da je njegova zvijezda krenula u silaznu putanju. Činjenica da je njegov kandidat bitku za Pantovčak neslavno izgubio, još više činjenica da se u izbore poslali nedopustivo lošeg Primorca, proizvode luzersko ozračje oko cijele stranke. Približavanje lokalnih izbora za manje od pola godine pojačat će nervozu i dosad prituljene sukobe u HDZ-ovim redovima. Plenković je porazom na predsjedničkim izborima osjetno oslabljen, pitanje je koliko će situaciju u stranci moći kontrolirati. Nakon što je odgovornost za vlastiti kadrovski promašaj pokušao natovariti drugima, ni njegova pozicija više nije sigurna. U HDZ-u, znamo, kao neupitni šefovi opstaju samo oni koji stranci mogu garantirati vladajuću poziciju. Svi drugi idu u rashodovanje. Za Andreja Plenkovića odjavna špica možda još nije pokrenuta, ali s rovitom, brojnim problemima opterećenom situacijom u stranačkim redovima i tankom većinom u Saboru kormilarenje Hrvatskom postaje za njega jako zahtjevno. Pitanje je vremena kada će se nasukati.

Zoran Milanović će, izgleda, prošetati kroz izbore. Velika pobjeda, čini se, nije upitna. Ali je pitanje kako on sam vidi svoj novi mandat na mjestu šefa države. U prvom se nije baš umorio. Predsjedničke su ovlasti skromne, ali, kako upozorava profesor Ivan Rimac, funkcija predsjednika Republike može se učiniti vrlo utjecajnom. Pantovčak raspolaže moćnim polugama, prije svega ogromnim autoritetom, kojima se situacija u državi značajno može promijeniti. Pitanje je samo koliko su Milanovićeve parole o borbi protiv korupcije i HDZ-ova otimanja države ozbiljno mišljene. Ili će se s okončanjem kampanje nepovratno zaboraviti. Kao što je zaboravljena njegova sjajna, inspirativna inauguracijska proklamacija o Hrvatskoj kao zajedničkoj kući za sve svoje građane. Zoran Milanović ima kapaciteta da postane pokretač pozitivnih promjena u Hrvatskoj. Ali znamo da je već mnoge takve prilike uspio propustiti. Pitanje je bori li se on za funkciju predsjednika Republike ili se bori za Republiku. Je li mu cilj spriječiti svoje razvlašćivanje ili je protiv razvlašćivanja građana. Brani li svoje ingerencije ili Hrvatsku brani od uzurpacije.