To će biologija riješiti – tako mi je negdje godinu-dvije prije svoje smrti rekao Ivica Račan, odgovarajući na kritiku osobno mi iritantno popustljivog odnosa prema već jasno kontroverznom Milanu Bandiću. Pokazalo se da je šef SDP-a na neki način bio u pravu. Na koncu je problem korupcijskim aferama natopljenog zagrebačkog gradonačelnika riješila biologija. Nije to napravljeno ni izbornom odlukom građana ni djelovanjem institucija pravne države. Međutim, njegov odlazak s čela Zagreba neodlučni i sporovozni Račan nije dočekao, a i Hrvatska se načekala. Bandić je u međuvremenu, sve samovoljniji i skandalozniji, gospodario gradom. U skoro dva desetljeća njegova je arhitektura osobne vlasti silno nabujala. Čitav se sustav godinama gradio oko jedne ličnosti. Njegovom smrću taj je monstrum obezglavljen, ali ne i uklonjen.

Račanov osjećaj duga prema Milanu Bandiću nije bio posve bezrazložan. Devedesetih – kad se od Partije bježalo kao od kuge – mladac s Peščenice SDP-ovu je organizaciju u Zagrebu dizao iz pepela i 2000. doveo do izborne pobjede. Čovjek se nije štedio. Radio je ono što nitko drugi nije htio ili nije znao. Stalno na terenu, u izravnoj komunikaciji s građanima. Pokazujući etabliranoj politici stranu socijalnu osjetljivost. Legendarna je njegova slika iz tog vremena dok uparađen, u odijelu i lijepim cipelama, bez ikakve zadrške gazi blato periferije. Po sklepanim naseljima u koje politika nije običavala svraćati. Njegova već primjetna zastranjenja s one strane morala, možda i zakona, starina je Račan nekako uspijevao držati pod kontrolom. Ali nakon smrti SDP-ova patrijarha, a potom i Bandićeva definitivnog razlaza s Iblerom, zagrebački gradonačelnik potpuno malformira. U godinama koje slijede postaje personifikacija jednog ekstremno klijentelističko-korupcijskog modela vlasti. Širokopojasne hobotnice. Njegova politička ostavština poput olovnog pokrova pritišće Zagreb.

Smrt brža od pravosuđa

Velika je šteta da Milan Bandić odlazi nepobijeđen i neosuđen. Na skorim svibanjskim izborima njegova bi vladavina – signalizirala su sva istraživanja – vrlo vjerojatno bila okončana. Loše je da se to nije dogodilo. Da njegova vladavina nije doživjela izborni poraz i da višestruki USKOK-ov optuženik, s nekim vrlo ozbiljnim procesima za vratom, nije dočekao sudski pravorijek. Smrt je preduhitrila takav rasplet, kao što je pod ruku s užasno indolentnim hrvatskim pravosuđem Zagrebu oduzela bilo kakvu mogućnost katarze.

Iza Milana Bandića ostaje devastirani grad. Iz njegova skoro dvadesetogodišnjeg vladanja kao veliki se rezultati spominju izgradnja Muzeja suvremene umjetnosti, uređenje Bundeka, podizanje fontana i rekonstrukcija zagrebačkog rotora. Jako malo, s obzirom na vrijeme i sredstva, desetine milijardi, kojima je raspolagao. Zagreb je danas komunalno zapušten grad, raspadajuće infrastrukture, zagušenog prometa, neriješenog problema odlaganja smeća, ovih dana svjetski rekorder po zagađenosti zraka… Mnogi su od njegovih pompozno najavljivanih projekata – Dinamov stadion, nova bolnica, Jarunski most, metro… – ostali mrtvo slovo na papiru. Drugi su, poput preskupe a još nefunkcionirajuće Žičare, poslužili kao instrument za isisavanje brda milijuna iz gradskog proračuna. Uplakani Bandićevi suradnici ovih dana tvrde da je njihov voljeni vođa Zagreb učinio istinskom europskom metropolom. Ne, Zagreb se provincijalizirao. Mnogi gradovi koji su mu do devedesetih gledali u leđa po svojoj su ga uređenosti uspjeli preteći. Lanjski potres – posljedice kojega se još nisu počele sanirati – samo razotkriva dubinu propadanja.

Vertikala pogodovanja

Iza Milana Bandića ostaje i vrlo razgranata i čvrsta klijentelističko-korupcijska struktura koja parazitira na Zagrebu. Oni ispod, kojima je on vladao, i jednako tako oni iznad, koji su imali vlast nad gradonačelnikom. Njegova se vertikala pogodovanja i pretvaranja javnog u privatno protezala od Ivice Todorića, kojemu je omogućio useljenje u Kulmerove dvore, do raznih krasotica s kojima običava obilaziti krznarije i zlatarnice. Bandićeva mreža, s jedne strane, uključuje legije uhljeba, nepotrebnih, preko veze zaposlenih namještenika silno hipertrofirane Gradske uprave i komunalnih poduzeća, kumova i njegovih osobnih jarana svih vrsta, dobitnika namještenih poslova, od vlasnika adventskih kućica do graditelja zlatnih zahoda, dok se, s druge strane, povezuje s velikim igračima iz sjene, od kojih neki gradonačelnikova vrata nogom otvaraju, grubo demonstrirajući tko je u njihovom ruka-ruku-mije odnosu gazda, a tko tek izvršitelj zadataka. Svoju oslonjenost na klijentelističke, pa i kriminalne skupine Bandić nije previše skrivao. Sirotinju je korumpirao kikirikijem, Romima je asfaltirao sokake, dok je višemilijunski vrijednim prenamjenama zemljišta, zagrebačkim Manhattanom i sličnim projektima, častio visokoprofilirane odabranike. Od čega je nešto i na njegov konto kapnulo. Sudovi su već konstatirali veliku diskrepanciju između Bandićeve imovine, stanova i imanja, i raspoloživih prihoda. Demontaža tih interesnih sprega, s dubokim zaronom i u kriminalnu praksu, silno je zahtjevan, možda i po život opasan posao.

Iza Milana Bandića ostaje i veliki prodor korupcijske logike u najviše institucije države. U politiku – premijer Plenković višegodišnji je abonent njegovih u prošlom mandatu prljavom političkom trgovinom kupljenih zastupnika. U pravosuđe – sudstvo godinama razvlači njegove postupke, Ustavni sud mu na vrlo problematičan način pogoduje. Na njegovom su platnom spisku policajci i istražitelji, tajne službe i veteranski ešaloni, stari partizani i novokomponirani ustašoidi, akademici i biskupi. Njegovo se relativiziranje moralnih standarda ne ograničava samo na Zagreb, nego se otrov iz centra širi cijelom državom. Dva desetljeća bio je drugi najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici, s vrtoglavo visokim materijalnim resursima, kojima je disponirao kao da su mu ćaćevina iz Pogane Vlake. Nitko nije napravio tako široku ilegalnu interesnu organizaciju. Vjerojatno ni Ivo Sanader.

Milan Bandić odlazi, ali za njim ostaje čitav arhipelag bandićevštine. Potpuna se vrijednosna tupost i besprizornost njegovih kompanjona sada manifestira u pokušajima pokojnikove političke beatifikacije. Svojim „santo subito“ inicijativama prebukiraju javnost. Andrej Plenković časti ga litanijama pohvala, drugari ucviljeni oko odra javnosti pokušavaju prodati priču da je „živio i umro za Zagreb“, inzistirajući da se o mrtvima ne smije kritički govoriti. Svaki čovjek zaslužuje poštovanje, posebno u trenutku smrti, ali to ne isključuje posmrtno valoriziranje političkih i javnih ličnosti. Pijetet nad grobom ne može se koristiti kao posljednje utočište hulja. O mrtvima sve najbolje – ta se logika baš nikome, a pogotovo medijima ne može nametati.

Miješanje karata

Fizički odlazak Milana Bandića za početak će dramatično promijeniti kampanju za predstojeće lokalne izbore. Naveliko se spominje novo miješanje karata. Sigurno je da će se fokus utakmice potpuno promijeniti. Do nedjelje u prvom je planu bila sudbina – rušenje ili novi mandat – dosadašnjeg gradonačelnika. Taj cilj više ne funkcionira, kampanje će se morati presložiti, što bi – nagađaju analitičari – najviše moglo naštetiti Tomislavu Tomaševiću, koji se profilirao kao najpotentniji Bandićev protukandidat. Špekulacija da je Tomašević sada ostao bez protivnika, pa onda i bez programa, ne čini se previše utemeljenom. Ta bi logika možda mogla vrijediti da se radi tek o smjeni jednog čovjeka. Ali ovdje je riječ o nečem mnogo većem: o smjeni jednog, na bezbroj mjesta usidrenog modela vlasti.

Smrt Milana Bandića mnogo bi veći problem mogla predstavljati HDZ-u, koji ostaje bez svog tajnog kandidata s kojim je godinama fingirao izborni fajt, a potom dijelio vlast u Zagrebu. U novostvorenim okolnostima HDZ bi mogao računati na veliki dio Bandićevih glasača, odnosno svojih vlastitih birača koje su mu dosad posuđivali, a sada ih opet sami pokušavaju pecati, Plenkovićevim laudama Bandiću ili inicijativom o proglašenju dana žalosti. Ostvarenju tog plana, međutim, velika je smetnja napadna potkapacitiranost HDZ-ova formalnog kandidata. Plenkovićev se odabranik Davor Filipović već predstavio kao veliki promašaj, toliki da iz HDZ-a cure glasine o mogućnosti njegove zamijene nekom boljom akvizicijom, što šef stranke demantira, možda samo zato što bolje kadrovsko rješenje ne uspijeva pronaći.

Najveća nepoznanica izbora u Zagrebu sada postaje odabir kandidata kojega bi Bandićeve strukture mogle istaći. Koji bi uskočio na iznenadnom smrću upražnjeno mjesto njihova takmaca. Ne mislimo pritom na divizije bezveznjaka formalno raspoređene po gradskim funkcijama. Bandićeva je stranka danas razbijena vojska, koja može smatrati velikim podvigom uspije li na skorim izborima uopće ući u Gradsku skupštinu, kako bi onda trgujući spašavala vlastitu kožu ili stečevine. Mnogo je važnije koga će u izbornu utakmicu gurnuti oni moćnici iz sjene koji su na vlasti održavali dosadašnjeg gradonačelnika. Njihov je bandonačelnik otišao, ali te su dobro podmazane i uhodane strukture i dalje vrlo vitalne i jako će se boriti za svoje interese. Oprat će ruke od staroga i pokušati instalirati svoga novog odabranika. I nakon Bandića – Bandić, bez obzira na to kako se on zvao!