Izgleda da se Andrej Plenković i danas drži logike one čuvene Rojsove: Tko je jamio, jamio je!, kako je HDZ-ov war-lord lapidarno sažeo procese koji su devedesetih u crno zavili Hrvatsku. Premijer je lani jamio Markov trg i ne namjerava ga vratiti građanima. Nakon terorističkog napada onog nesretnika, koji je na koncu sam sebi presudio, kompletan je prostor između Sabora, Vlade i Ustavnog suda, s crkvom Svetog Marka u središtu, zatvoren za javnost. Mislilo se privremeno. Međutim, moglo bi potrajati. Godinama. Umjesto turista i građana, na jednom od središnjih zagrebačkih trgova danas je moguće vidjeti samo ograde, policiju i golubove.

Premijer ne smatra potrebnim, još manje obaveznim da o svojim namjerama u vezi s Markovim trgom obavijesti javnost. U javnu je raspravu potiho pušten novi pravilnik o osiguranju osoba, objekata i prostora visokog stupnja zaštite, iz kojeg proizlazi da će Vlada taj prostor urediti kao svoj „Zabranjeni grad“. Na nedavne zahtjeve vrlo agilnog Glasa poduzetnika da se trg, kao najvažnije turističko odredište Zagreba, otvori za javnost, nema odgovora. Iz nadležnog ministarstva puštaju glas da je to nemoguće navodno zbog skorog početka obnove. Dok se ne završi postpotresna rekonstrukcija tamošnjih građevina, kretanje se tim prostorom neće liberalizirati ni dopustiti. Znači, idućih nekoliko godina.

Pravo na trg

Uglavnom, vlast se ponaša kao da polaže pravo na trg koji se na neki način osjeća kao srce grada, ili barem srce njegove gornjogradske jezgre. Kao da je mjesto bogatih povijesnih reminiscencija njeno privatno vlasništvo. Razlozi sigurnosti diktiraju takav režim? Stručnjaci tvrde da se problem sigurnosti može riješiti tako da najviše državne institucije budu zaštićene, a da se trg ne oduzima javnosti. Čak će reći da postojeća zaštita, unatoč zabrani kretanja, nije najbolja. Ne garantira potrebnu sigurnost, više služi pukom isključivanju građana.

Premijer Plenković ne shvaća, ili ga je baš briga, da Markov trg, najstariji povijesni trg glavnog grada Hrvatske, pripada ljudima a ne vlasti. Uzurpirao je i oteo jednu od građanima najdražih destinacija. Žičane ograde i policija danas priječe pristup, čine ga nedostupnim. Teško se sjetiti sličnog primjera u dijelu svijeta kojem Hrvatska pripada. Nemoguće da bi se neka vlast tako utaborila. Da bi se radi vlastitog komoditeta odvojila i ogradila od građana, zabranjujući pristup prostorima nacionalne baštine. Gotovo hermetičko zatvaranje Markova trga signalizira strah od vlastitog naroda.

Čini se da premijer pati od paranoje. Barijere u širokom krugu oko Vladine rezidencije samo su jedan od simptoma. Andrej Plenković učestalo se predstavlja kao žrtva nekakvih teških urota. Javnost uporno pokušava uvjeriti da je ugrožen, da se protiv njega kuju zavjere, da mu rade o glavi. Mostovcima se ruga da kmeče zbog nekih prijetnji kakvima je on sam, reći će, svakodnevno izložen. Ali osiguranje mu je željezno. Ljudi koji se usude nešto mu kritički dobaciti, završavaju na policiji i pred sudom. Dok se novi gradonačelnik Zagreba Tomašević po gradu vozi biciklom, a bajk koriste i čelnici mnogih europskih zemalja, britanski premijer Johnson ili premijer Nizozemske Rutte, u Hrvatskoj se predsjednik države i premijer voze u skupocjenim blindiranim autima, svaki vrijednosti oko milijun eura, koji su opskrbljeni nosačima za strojnice i sličnim čudima tehnike, kao da su u neprijateljskom okruženju.

Plenkovićeva panika hrani se takozvanim medijskim analizama njegova oca, svojevrsnom Bijelom knjigom koju je tata napravio, vrijedno slažući listu svih glasila koja njegova sina, premijera, ne vole dovoljno. U toj papazjaniji svaka se kritika vlasti proglašava podrivanjem i neprijateljskim činom protiv države. Valjda tim slijedom junior se zna upustiti i u potpuno iracionalne sukobe s novinarima, optužujući ih za komplotiranje protiv njega osobno, njegove vlade i HDZ-a. Sada se iz Banskih dvora puštaju glasine kako i predsjednik Milanović kuje plan o rušenju Vlade, odnosno premijera Plenkovića. Istina, odnosi između njih dvojice, predsjednika Republike i predsjednika Vlade, postali su potpuno, nepomirljivo neprijateljski. Ali, nije li ono Plenković najavio tvrdu kohabitaciju? Nije li on odbio Milanovićevu kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda, i još je odvratno ogadio u javnosti? Nije li premijer onaj koji ne pristaje na Ustavom i zakonima zadatu podjelu utjecaja u vanjskoj politici, odnosno dogovor oko veleposlaničkih akvizicija?

Plenkovićev strah

Andrej Plenković očito živi u golemom strahu. A u strahu su velike oči. Nešto od toga i sam je pokazao kada je saborske zastupnike, bračni par Raspudić iz Mosta, optužio kao Milanovićeva trojanskog konja. Možda bi ga Šaka s Pantovčaka zaista i pokušala srušiti, kad bi to bilo moguće. Kao što bi i premijer pokrenuo opoziv šefa države, kad bi imao dovoljno ruku. Njih su dvojica u svojevrsnoj pat-situaciji. Balansiraju, međusobno se držeći za vratove. Milanović, istina, okružuje Plenkovića, otima mu dio po dio uporišta. Koketira s desnicom, pa i onom HDZ-ovom, šuruje s braniteljima, Tuđmanovom retorikom napada Sarajevo i osvaja Hercegovinu. Vojsci i veteranima drži plamene govore, hvali ga Rojs, zahvaljuje HVO, osuđeni za teške ratne zločine i oni protiv kojih se takvi postupci još vode. Predsjednik bilda vlastitu poziciju kako ne bi bio marginaliziran, ne pristajući na premijerovu svemoć i kancelarske ambicije.

Ali od Zorana Milanovića ne treba očekivati nikakvu pomoć u povratku Markova trga građanima. Predsjednik je prvi predložio njegovo zatvaranje, nakon što je lani u listopadu zaluđeni mladac zapucao na zgradu Vlade. Da nema ništa protiv prisvajanja i privatizacije javnog dobra šef je države na drastičan način pokazao vlastitim angažmanom oko u posljednje vrijeme često spominjane uvale Vruje, koju njegov poznanik i donator, splitski poduzetnik Stipe Latković, već dvadeset godina uništava. Na državnom je zemljištu, ignorirajući zakone, inspekcije i državne institucije, podigao omanje turističko naselje, nasilno probio cestu i sada svoju otimačinu pokušava ozakoniti. Umjesto da osudi bespravnu izgradnju i betoniziranje zaštićenog područja, Milanović je stao na stranu devastatora. Izjavljuje da se ponosi prijateljstvom koje ih povezuje.

Budistički monasi

Umjesto da podrži prosvjed protiv nekretninskog predatora, njegove je sudionike žestoko napao. Naziva ih zavidnim parazitima koji Latkovića „mrze samo zato što nešto ima“. Njihov ironično naslovljen Festival divlje gradnje u Vruji, na mjestu zločina, proglašava „prodiranjem svjetine u privatnu imovinu“. Premda nije riječ o privatnoj, nego o državnoj, privatnim interesom uzurpiranoj imovini. Prodiranje njegova prijatelja u državno vlasništvo Milanovića nije smetalo. Povrh svega predsjednik će obranu Vruje i pozivanje na reakciju pravne države poistovjetiti s velikosrpskom pobunom iz devedesetih, pa u tom kontekstu spominje balvan-revoluciju, što je ravno optužbi o neprijateljskom i protudržavnom djelovanju.

Andrej Plenković očito živi u golemom strahu. A u strahu su velike oči. Nešto od toga i sam je pokazao kada je saborske zastupnike, bračni par Raspudić iz Mosta, optužio kao Milanovićeva trojanskog konja. PHOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

U odnosu na prosvjednike na Vruji šatoraši su za Milanovića, kako kaže, budistički monasi. Mirni prosvjed mu je opasniji od pučističke bune? Protestno okupljanje i kupanje u jednoj jadranskoj uvali potencijalno pogibeljnije od plinskih boca postavljenih na najprometnije zagrebačke prometnice? Šareni pohod kulturnjaka i građanskih aktivista na plažu koju je Latković protuzakonito i drsko prisvojio za šefa je države mnogo opakije od šatoraške pobune, kojom je ekstremizirani dio veterana rušio legalno izabranu vlast? E, moj predsjedniče!

Naravno, Zoran Milanović nije odgovoran za Latkovićevo divljačko rovanje po ljepotama makarske obale. Odgovorne su lokalne vlasti koje ga u dva desetljeća nisu zaustavile i odakle sada stiže glas da bi mu otimačinu mogle amenovati. Država je, navodno, spremna prodati zemlju na kojoj je bespravno gradio. Premda je DORH pod pritiskom javnosti slučaj sada počeo istraživati. Napokon su se, nakon dva desetljeća ogluhe, institucije pokrenule. Koliko – tek treba vidjeti. Kako će se slučaj na koncu rasplesti još je neizvjesno. Ali šef je države odgovoran kad pošalje poruku da bandi čuva leđa. Kad lopovluk pokušava braniti. Kad podrži suspektnog poduzetnika koji je u ubavu uvalu, čudo prirode, intervenirao dinamitom, armiranim betonom, devastacijom, razbojnički.

Posve suprotno svemu što je Zoran Milanović svojedobno, u svom inauguracijskom govoru najavljivao. Tvrdio je da će biti predsjednik Republike, kleo se u republikanske vrijednosti. „Ovo je kuća za nas. Za sve nas“, govorio je. Obećavao je osnaživanje solidarnosti u društvu, pravedniju raspodjelu nacionalnog bogatstva, borbu protiv nejednakosti, suzbijanje klijentelizma, kulture laži i pohlepe. Pozivao na međusobno uvažavanje. Na prekidanje prakse da „zbog razilaženja u stavovima jedni drugima dovodimo u sumnju motivaciju i patriotizam“. A onda je drskog pohlepnika odlučio uzeti u zaštitu, predstavljajući ga kao uzor, dok je prosvjednike protiv krađe državne imovine proglasio narodnim neprijateljima. Ako je suditi po recentnim istupima, od njegove najavljene Republike ništa nije ostalo. Andreja Plenkovića za Republiku uopće ne treba ni pitati. Premijer je, naime, ne običava spominjati. Pošteno, državu smatra svojom, a ne narodnom. Markov trg je metafora. Vruja također. Metafora okupacije države. Kako otimaju javno dobro, tako okupiraju i Hrvatsku.