LINIJA ŽIVOTA Stepincem iznuđen obrat Kaptola

Autor:

nacional

Crkva u Hrvatskoj mora se odreći negiranja zločinačkog karaktera Jasenovca, kao sredstva puzajućeg rehabilitiranja ustašluka. Papa Franjo neće dopustiti da proglašenje Alojzija Stepinca svecem posluži kao vjetar u krila revizionističkim sentimentima, kako su neki klerikalni krugovi već pokušali iskoristiti dosadašnji postupak. To je tajna velikog zaokreta

Na poruci zagrebačkog nadbiskupa Bozanića možemo graditi budućnost! Veliki iskorak za Katoličku Crkvu ne samo u Hrvatskoj! Današnji je događaj toliko velik da se njegovo značenje još ne može sagledati! Takvim nimalo kurtoaznim, nego iskrenim oduševljenjem obojenim izjavama predstavnici židovske zajednice u Zagrebu popratili su ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta. U Hrvatskoj je taj dan spomena na strašna stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu – ustanovljen odlukom Ujedinjenih naroda s datumom oslobođenja najvećeg nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz–Birkenau, 27. siječnja 1945. – prvi put komemoriran na dostojan, vrlo ozbiljan, u nekim aspektima i potresan način, pri čemu je, posve neočekivano, glavnu intonaciju odredilo upravo ono što se događalo pred zagrebačkom katedralom.

Sa zvonika prvostolnice spušten je ogroman baner s porukom ispisanom na hrvatskom i hebrejskom jeziku, s citatom iz Starog zavjeta koji je zajednički kršćanima i Židovima. U snažnom istupu, vjerojatno najmoćnijem govoru koji se od njega ikada mogao čuti, kardinal Josip Bozanić posebno je naglasio kako na dan oslobođenja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, „trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi”. Osim što je Jasenovac nedvosmisleno nazvao stratištem nevinih, nadbiskup je spomenuo martirij zagrebačkih Židova, za koje je rekao da ih je od 11 tisuća Drugi svjetski rat preživjelo manje od dvije tisuće. Na koncu je, pozivajući se na papu Franju, poručio da kršćanin ne može biti antisemit. „Kršćanstvo i bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugom narodu, jedno drugo isključuju.”

OPASNE TEZE BISKUPA KOŠIĆA

Isticanje natpisa na zagrebačkoj katedrali, presedansko u europskim razmjerima, i govor Josipa Bozanića, presedanski na razini Katoličke Crkve u Hrvatskoj, već su dobili status povijesnog događaja. Kaptol je odjednom odlučio progovoriti riječima koje su se od katoličke hijerarhije dosad uzaludno očekivale. Zbog generalno vrlo dvosmislenog odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata Crkva godinama već funkcionira kao glavni stožer povijesnog revizionizma. S jedne strane, izostaje jasno određenje prema ustaškom pokretu, s druge strane, dio klera, vrlo utjecajan dio, jako glasno pokušava negirati ili relativizirati zločinački karakter NDH.

Tako će notorni sisački biskup Vlado Košić tvrditi da “ustaštvo nije bilo fašizam, nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države”. Dio će biskupa svojim potpisima podržavati inicijativu da se ustaški Za dom spremni! legalizira i prihvati kao službeni pozdrav u današnjoj Hrvatskoj vojsci. Najpoznatija crkvena glasila gotovo redovito donose tekstove koji poriču zločinački karakter Jasenovca. Katolički velikodostojnici svoja srca i crkvene prostore otvaraju za one koji tamošnju tvornicu smrti nazivaju jednim ljupkim mjestom za spašavanje Židova. Pozornicom na kojoj se izvodila „Mala Floramye” i poligonom za sportsku rekreaciju. Promoviraju se ljudi koji falsificiraju povijest, financiraju toksični filmovi i publicistika.

Crkva u Hrvatskoj silno je zaslužna za prihvaćanje i cvjetanje proustaških relativiziranja i raspoloženja. Nedavno objavljeno međunarodno istraživanje koje je između ostalih provodilo i sveučilište Yale, a u kojem je Hrvatska, s Poljskom, Mađarskom i Litvom, proglašena nekom vrstom šampiona povijesnog revizionizma i nijekanja Holokausta, posebno kao nositelja tih tendencija apostrofira ovdašnju Katoličku Crkvu. Neugodni zaključci uredno su poduprti konkretnim primjerima.

JANDROKOVIĆ PRESKOČIO JASENOVAC

Josip Bozanić sada, dakle, radi potpuni otklon od cijelog tog malignog tkiva koje je pod njegovim krilom dosad raslo. Dobro, moguće je primijetiti da kardinal ni ovoga puta nije poimence osudio NDH i ustaški režim. Što mu se, primjećuju neki povjesničari, ne može dogoditi kad je riječ o komunističkim zločinima i bivšoj Jugoslaviji. Nešto će se istine naći i u tvrdnjama da se povijesni revizionizam u Hrvatskoj najviše očituje u odnosu prema Srbima, a ne prema Židovima, pa će Crkva lakše progovoriti o Holokaustu, nego o, u NDH počinjenom, genocidu nad Srbima. Razmjeri se zločina nad Židovima pokušavaju minorizirati ili se sva odgovornost za tvornice smrti po Hrvatskoj prebacuje na Njemačku, kao da su ustaše bile nevina dječica. Međutim, zločin koji je ustaška država počinila nad Srbima redovito se prešućuje, kao da ga uopće nije bilo. Ni Bozanić ga izrijekom ne spominje. Premda je daleko najveći broj jasenovačkih žrtava bio upravo srpskog porijekla. Ne slučajno. Genocid ne samo nad Židovima, nego još mnogo više nad Srbima i Romima ključni je dio ustaškog projekta.

Možda je Bozanićev govor pred katedralom – najviše zbog miljea iz kojeg dolazi – pametno primiti sa zrnom skepse, ali kardinal je ovom prilikom svakako rekao mnogo više nego što je imala reći država. Na komemoraciji u hrvatskom parlamentu predsjednik Sabora Gordan Jandroković prilično je suho, nenadahnuto govorio o Auschwitzu i nehumanosti i okrutnosti fašističkih koncentracijskih logora, ali Jasenovac, a još manje NDH i ustaške zločine uopće nije spomenuo. Premijer se nije oglašavao. Tek se naknadno Vlada posebnom izjavom pridružila obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Holokausta, napominjući da mlade treba educirati o neizrecivoj patnji i bezumnoj tragediji židovskog naroda diljem Europe, a posebno u NDH i ustaškom logoru Jasenovac u kojem su „ubijene tisuće pripadnika židovskog i drugih naroda, kao i hrvatskih antifašista i demokrata”. Ukratko, i ovom se prigodom pokazalo da politika i dalje nije na visini zadatka. Šefovi države, trolist od predsjednice Republike do predsjednika Sabora i Vlade, sada neoprostivo kaska za nadbiskupom Bozanićem. Može li ih on povući i odšlepati tamo gdje bi trebali biti?

UTJECAJ PAPE FRANJE I VATIKANA

Možda ako kardinalov novi kurs ne ostane izoliran slučaj. Da možda ipak nije riječ o pojedinačnom izlijetanju, nego o ozbiljnim namjerama da Crkva u Hrvatskoj zaista pokuša napraviti povijesni zaokret, moguće je zaključivati iz jednog događaja koji se daleko od javnosti odigrao deset dana prije molitveno-komemorativnog skupa pred zagrebačkom katedralom. Na susretu katoličkih biskupa i episkopa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, koji je održan u Požegi, napravljen je, izgleda, važan iskorak u odnosima između dviju vjerskih zajednica. Ističući kao svoju zadaću liječenje ranjenih duša te promicanje povjerenja i razumijevanja među pojedincima i narodima, biskupi i episkopi zagovaraju znanstveno utvrđivanje istine o stradanju za vrijeme Drugog svjetskog rata te rata iz devedesetih godina. U prošlim ratovima na ovim prostorima nisu stradali niti su proganjani i ubijani samo Hrvati ili samo Srbi. Stradanje je bilo obostrano, kažu, izrijekom se odričući licitiranja žrtvama i međusobnog nadmetanja tko je kome više zla nanio: Hrvati Srbima ili Srbi Hrvatima. Za njihovu će izjavu sociolog religije Ivan Markešić napisati: „Nešto do sada nepojmljivo, nešto što bi moglo potaknuti na nove iskorake u već opoganjenim hrvatsko-srpskim odnosima”.

Ali da bi se mogli prognozirati dometi najavljenog preslagivanja, da bi se analizirali karakter i ozbiljnost promjena, koje se s teškom mukom pokreću na debelom rđom okovanom tijelu Katoličke Crkve u Hrvatskoj, trebalo bi znati razloge koji su doveli do skupa u Požegi i presedanske Bozanićeve demonstracije u sjeni gigantskog transparenta kojim se odaje počast žrtvama Holokausta. Što je utjecalo na iznenađujuću odluku vrha Crkve da se konačno jasno odredi prema Jasenovcu i ekumenski sjedne za stol s pravoslavcima? Prosvjetljenje ili utjecaj Vatikana?

Nezadovoljstvo pape Franje pomirljivim odnosom ovdašnjeg klera prema ekstremnom nacionalizmu i povijesnom revizionizmu stara je tema. Nema u tome ničega novoga. Novo je možda samo to da su hrvatski biskupi napokon, izgleda, shvatili – ili im je netko to morao došapnuti? – da će proglašenje Alojzija Stepinca svecem ostati na čekanju, kao neispunjena želja, sve dok se Crkva u Hrvatskoj ne promijeni. Dok ne odbaci svoje revizionističko ruho. Uzalud s Kaptola svako malo najavljuju: evo, samo što nije. Uzalud predsjednica Hrvatske i premijer, pretvarajući se u biskupe, hodočaste Papi, kao da su crkveni, a ne državni poglavari moljakajući za kanonizaciju pokojnog kardinala.

Sve dok je dio Crkve uzdizanje Stepinca na čast oltara spreman tumačiti kao, u najmanju ruku, potvrdu njegova i svoga vlastitog ambivalentnog odnosa prema NDH, to se, sudeći po svemu, neće dogoditi. Obrat na Kaptolu zapravo je iznuđen. Crkva u Hrvatskoj mora se odreći negiranja zločinačkog karaktera Jasenovca, kao sredstva puzajućeg rehabilitiranja ustašluka. Papa Franjo neće dopustiti da proglašenje Alojzija Stepinca svecem posluži kao vjetar u krila revizionističkim sentimentima, kako su neki klerikalni krugovi već pokušali iskoristiti dosadašnji postupak. To je tajna velikog zaokreta što ga je kardinal Josip Bozanić upravo naznačio.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.