Hrvatska je ovogodišnji Dan antifašizma obilježila uobičajeno nevoljko. Kao da nije državni praznik. Kao da joj do okupljanja u šumi Brezovica kod Siska, gdje je prije 83 godine stvoren prvi partizanski odred, kao prva antifašistička formacija u ovom dijelu Europe, baš i nije stalo. Kao da je svetkovanje antifašizma svojevrsno ružno pače, Pepeljuga među državnim blagdanima. Prije nekoliko godina država je preuzela organizaciju, ali svečanosti redovito prisustvuje predsjednik Milanović, dok HDZ-ova frakcija vlasti, predsjednik Sabora i predsjednik Vlade, šalju svoje izaslanike, uglavnom iz drugog ili trećeg ešalona. Njihovi ovogodišnji emisari, Magdalena Komes, kao saborska zastupnica i gradonačelnica Petrinje, i ministar Grlić Radman, bili su uvreda za događaj koji se obilježavao.

Slavljenje Tuđmana

Oboje su pročitali govore pune divljenja prema Franji Tuđmanu koji je Dan antifašizma ustanovio. Zapravo je bivšem Danu ustanka, koji se u nekadašnjoj državi slavio 27. srpnja, promijenio i datum i naslov, imenujući ga kao Dan antifašističke borbe. U njihovim istupima prvi predsjednik samostalne Hrvatske figurira kao ključni slavljenik. Grlić će reći da je Tuđman bio „glavni inicijator vraćanja digniteta ovom povijesnom događaju“. Magdalena Komes govori kako cijeni „ovaj Dan kao dio vizionarstva predsjednika Tuđmana“. Praznik antifašizma, dakle, obilježavaju zbog Tuđmana, a ne zbog onih koji su iz šume Brezovica pokrenuli partizanski ustanak. Onaj koji se sjetio slaviti postaje važniji od onih koje bi trebalo slaviti. Njihovi jedva izmucani govori samo pokazuju da se HDZ-ova vlast jako muči, ni sama ne znajući što bi s antifašističkom ostavštinom napravila. Možda bi praznik i ukinula, samo da ga Tuđman nije uspostavio. Ovako im stoji kao kost u grlu, pa mu karakter pokušavaju transformirati u skladu s vlastitom političkom filozofijom. Na partizanskoj proslavi nema partizanskih pjesama, eventualno neka uvezena. Predstavnici države Tita ne spominju, nego se pozivaju samo na one pripadnike partizanskog pokreta – od Hebranga do Tuđmana i generala Bobetka – koje će nazvati hrvatskim domoljubima, pa će se predsjednik Milanović implicitno pobuniti protiv njihova falsificiranja povijesti, podsjećajući da su imenovani prije svega bili borci za slobodu i komunisti internacionalisti. Neprilično gombanje s antifašizmom u Hrvatskoj već trideset i nešto godina nije iznenađenje. HDZ-ovi su pokušaji svojevrsnog prepravljanja i pohrvaćenja partizana konstanta. Ali ovogodišnju je svečanost u šumi Brezovica izaslanica Magdalena Komes obogatila apsurdima kakvi se dosad još nisu mogli čuti. Ničim izazvana u svoj je govor uglavila i kardinala Stepinca, obračunavajući se s nekima, neimenovanima, koji bi i blaženika, kako reče, „proglasili zlim usprkos svemu što je činio za svoj narod, ali i sugrađane koje je spašavao od svakog zla“. Kako se Stepinac odjednom našao među partizanima – to bi pisac njenog obraćanja antifašistima trebao objasniti. Zagrebački je nadbiskup, kao što je općepoznato, u vrijeme dizanja partizanskog ustanka bio na drugoj strani. S oltara je pozdravljao uspostavu Endehazije, premda je ona svoj zločinački karakter odmah pokazala.

Bizarno pozivanje na kontroverznog Stepinca u Brezovici rezultat je potpuno šizoidnog, s vrha vlasti diktiranog i u dobrom dijelu javnosti prihvaćenog odnosa prema antifašističkom nasljeđu Hrvatske. Antifašizam je u osnovama Ustava, kao jedan od temelja hrvatske državnosti. Današnja je Hrvatska u granicama koje su partizani svojom borbom u kartu svijeta ucrtali. Svrstavajući je – nasuprot NDH – među zemlje koje su okončanje Drugog svjetskog rata dočekale na strani pobjednika. Među one koji su i nedavno u Normandiji slavili savezničku, tisućama života plaćenu, pobjedu nad fašizmom i slamanje Hitlerova ratnog monstruma. Partizanski je pokret u Hrvatskoj bio masovan, procentualno brojniji nego bilo gdje drugdje u Europi, između ostalog i zato što je ustaška država bila ekstremno zločinačka. Što se – jedno i drugo – od devedesetih opako pokušava relativizirati.

Umjetna ravnoteža

Antifašistički su spomenici, na tisuće, između ostalog i neki velike, epohalne umjetničke vrijednosti, minirani i porušeni. Slovenija je upravo na listu svoje zaštićene povijesne baštine uvrstila i partizanske pjesme. Ovdje se naše borbene ne mogu čuti, čak ni na proslavi Dana antifašizma. Nedavno je jedna zastava iz vremena Jugoslavije, hrvatska zastava sa socijalističkim oznakama, strašno uzrujala i skandalizirala političku i medijsku javnost. Kao da je neprijateljska. Ali je prošle jeseni cijeli državni vrh u Vukovaru u Koloni sjećanja pristao koračati iza HOS-ovih zastava s ustaškim ZDS pozdravom. Kao da je to normalno.

Hrvatska godinama pokušava balansirati između dvaju uzajamno potpuno suprotstavljenih dijelova svoje prošlosti. Želeći stvoriti umjetnu ravnotežu zaslužnike će uniziti, one koji su bili sramota Hrvatske uzvisiti. Nesposobna za ozbiljno suočavanje s vlastitom poviješću, ekvilibrira između partizana i ustaša, između Jasenovca i Bleiburga. Državni je Sabor već tradicionalno pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, ali je zahtjev o pokroviteljstvu nad obilježavanjem obljetnice bitke na Sutjesci, gdje je izginula partizanska Dalmacija, HDZ odbio. Karakter se ustaške tvornice smrti u Jasenovcu stalno pokušava ublažiti. Da je nad Srbima u NDH počinjen genocid – ta se kvalifikacija i danas uporno hoće eskivirati. Ministrica kulture tendenciozno intervenira u Spomen-područje, uklanja izložbe i ideološki cenzurira kustose. Javna televizija dokumentarnu seriju povjesničara Hrvoja Klasića o partizanima ne želi emitirati, pa ona u Hrvatsku stiže posredstvom jedne inozemne postaje. Ustaše su devedesete imenovani kao domovinska vojska, da bi im država mogla dati mirovine. Zakon o državnim praznicima sjećanje na Bleiburg imenuje kao spomen na žrtve pale za slobodu i državnu nezavisnost. Nesporno je da su po okončanju Drugog svjetskog rata partizani počinili masovne zločine nad poraženom vojskom, ali nazivati ustaše žrtvama palim za slobodu i državnu nezavisnost grubo je ruganje s povijesnom istinom. Kao što je brutalno izrugivanje s antifašizmom i kada se u Brezovici spominje Stepinac, dok od Broza ni spomena nema. Kao da ga nikad nije ni bilo. Kao da nije stajao na čelu partizanskog pokreta.

Svetkovanje antifašizma svojevrsno je ružno pače, Pepeljuga među državnim blagdanima, a svečanosti redovito prisustvuje samo predsjednik Zoran Milanović. FOTO: Edina Zuko/PIXSELL

Gubitak identiteta

Povjesničar Ivo Goldstein tvrdi da su hrvatska država i društvo izgubili svoj nekad vrlo jaki antifašistički identitet. O partizanima se govori uglavnom u kontekstu poratnih zločina, dok je ustaštvo, destigmatizirano, kaže Goldstein, praktično društveno normalizirano. U dobrom se dijelu hrvatskog društva tretira kao normalnost. Vrijednosni galimatijas, u osnovi revizionističko tumačenje povijesti, pokušava se pokriti frazom o osudi svih totalitarizama. Plenkovićeva izmišljotina o dvostrukoj konotaciji ZDS-a, koja je otvorila vrata faktičkoj legalizaciji ustaškog pozdrava, samo je podvrsta u hrvatskoj vlasti udomaćenog perverznog odnosa prema prošlosti. Između nacifašizma, odnosno ovdašnje ustašije i komunizma, pogotovo onog kakav je u Hrvatskoj bio, nemoguće je povući znak jednakosti. Jugoslavenski je režim bio nedemokratski, u nekim godinama, u svojoj ranoj fazi i totalitaran, ali generalno nije bio zločinački. Premda je počinio neke strašne, monstruozne zločine. Niti se antifašistički pokret može relativizirati samo zato što ga je komunistička partija vodila. Bez komunista, kako ističe Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašista, ne bi bilo ni Brezovice, vjerojatno ni partizanske vojske. Veliko je pitanje bi li u tom slučaju bilo i Hrvatske.

Revizija povijesti

S ulaskom proustaškog Domovinskog pokreta u vlast povijesni će revizionizam dodatno ojačati. Premda junior partneri, čiji će dometi nužno biti ograničeni, prvaci DP-a svojim ideološkim invektivama kapacitiraju javnost.

Stalno bi nešto zabranjivali. Njihov je indeks političkih i svjetonazorskih proskripcija impozantan. Počeli su prijeteći zabranom jednih novina, pa su Srbe izbacili iz vlasti, čime se ne prestaju dičiti kao da je riječ o herojskom podvigu, drve o otvaranju muzeja komunističkih zločina s jasnom intencijom demoniziranja antifašizma, groze se da će ukinuti financiranje filmova kakvima se Hrvatska – kao s nedavnim osvajačima Zlatne palme na festivalu u Cannesu – s razlogom može ponositi, zapjenjeno sada najavljuju da će zabraniti i crvenu zvijezdu… Čini se da su im ideološke čistke i progon jedini program. Najveći dio svojih ostracističkih planova u vlast pristigla desničarska družba vrlo vjerojatno neće realizirati.

Mnogo je realnije da će ih HDZ eutanazirati i progutati. Što ne znači da u međuvremenu neće trovati i histerizirati javnost. Plenkovićevu vlast natezanje s DP-om jako troši. U svakom slučaju ne pomaže u bistrenju prošlosti. Stepinac u Brezovici nije greška pisca govora u kabinetu šefa Sabora. Više je rezultat iz vlasti produciranog prepravljanja i lažiranja povijesti. S jasnim implikacijama na današnju Hrvatsku.