Plenković faktički potpisuje etničko čišćenje Banskih dvora. Na što u javnosti nitko posebno ne reagira. Kao da je riječ o najnormalnijoj postizbornoj slagalici. A nije, jer u ovom slučaju ne odlučuju politički razlozi, nego nacionalna podjela, netrpeljivost i omraza. Što je suprotno Ustavu i ustavnim vrijednostima
Andrej Plenković slavodobitno je stigao na Pantovčak, po svoj treći premijerski mandat, što je podvig koji nikom drugom u Hrvatskoj nije uspio. Ali u formiranje nove vlade ulazi oslabljen. Politička mu je kičma zapravo slomljena. Da bi skupio potreban broj zastupničkih potpisa morao je pristati na crnu ucjenu i faktički se odreći svojih dosadašnjih partnera i politika. Predstavnici Srba više neće biti u vladi, ne smiju biti čak ni dio parlamentarne većine.
Nije problem što Srba u premijerovu kabinetu više nema. Problem je što njihov izostanak dolazi kao rezultat etničke segregacije. Po diktatu novog HDZ-ova koalicijskog saveznika, desničarskog Domovinskog pokreta, koji je svoj ulazak u vlast uvjetovao izbacivanjem predstavnika srpske manjine iz bilo kakve kombinacije. Da bi sklopio pakt s DP-om, bez kojega bi njegov opstanak na vlasti postao upitan, poljuljani je Plenković pristao na šovenski ultimatum, pa se odrekao Samostalne demokratske srpske stranke, koja mu je dosad bila vjeran saveznik. Faktički potpisuje etničko čišćenje Banskih dvora. Na što u javnosti nitko posebno ne reagira. Kao da se riječ o najnormalnijoj postizbornoj slagalici. A nije, jer u ovom slučaju ne odlučuju politički razlozi, nego nacionalna podjela, netrpeljivost i omraza. Što je suprotno Ustavu i ustavnim vrijednostima. Treba li podsjećati da hrvatski Ustav nacionalnu ravnopravnost navodi kao najvišu vrednotu ustavnog poretka, odmah iza slobode i jednakosti, te izričito zabranjuje i kriminalizira svako pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju i bilo koji oblik nesnošljivosti. Unatoč tomu, DP se praktično profilirao kao stranka dilera antisrpskih raspoloženja i kao poluga njihove eliminacije. Način na koji kuju svoju koaliciju s HDZ-om nije samo civilizacijski regresivan, nego implicira i direktno kršenje Ustava.
Od pobjede do kapitulacije
O protuustavnom karakteru svoje nove parlamentarne većine, o ostracizmu jedne nacionalne manjine kao preduvjetu za njeno stvaranje, Andrej Plenković, razumljivo, neće govoriti. Isključenje SDSS-a iz sudjelovanja u budućoj vlasti nije mu drago. Nitko vlastiti osobni i politički poraz neće slaviti. Ali pametni bi izvukli pouku. Kako je došlo do toga da svoju izbornu pobjedu pretvori u političku kapitulaciju? Manjak vlastitih koalicijskih kapaciteta jako je skupo platio. Na DP-ov ultimatum i izbacivanje Srba iz vlasti nije smio pristati. Nedopustivo je da diskriminacija jedne manjine funkcionira kao temelj formiranja nove parlamentarne većine. Novi bi izbori bili manje loše rješenje.
S ulaskom DP-a u vlast postoji samo jedna jedina ozbiljna dilema: hoće li Hrvatsku više stajati politički ili financijski. Skretanjem zemlje u ideologiju ljute desnice, po mjeri srbomrzilačkog i ustašofilskog krila DP-a, ili skretanjem državnih resursa, poljoprivrede i energetskog sektora, prema interesima DP-ove biznis frakcije
Andrej Plenković sada tvrdi da će on predstavljati branu svemu onome što se iza DP-a valja. „Što se tiče smjera Hrvatske, uključivosti i politike koju smo vodili, to se neće mijenjati“, kaže. Kako? „Tu sam ja, dovoljno me poznate“, uvjerava novinare. Kao da jedan čovjek može biti garancija, čak i kad je premijer. Pogotovo ako upravo ulijeće u pakt s onima od kojih bi Hrvatsku trebao sačuvati. Prava nacionalnih manjina, uvjeravaju iz HDZ-a, ostaju zaštićena. Ali manjine ne čuva premijer osobno, nego zakoni. Hrvatski zakoni manjinama garantiraju velika prava i svaku zaštitu. Samo ih se treba držati. Što s vlašću koja je ustavnu zabranu nacionalne netrpeljivosti spremna ignorirati, postaje vrlo neizvjesno. Plenković će ublažiti i pripitomiti DP? Razvodniti njihov ekstremizam? Možda, ali dosad se pokazalo da DP dubinski mijenja karakter vlasti koju on kao mandatar pokušava skrpati.
Liberali i manjine brzo su podvili rep
O demonstrativnoj eliminaciji Srba šute i drugi dijelovi vladajuće koalicije, na ostatke ostataka svedeni HSLS i HNS, strančice koje su zajedno s manjinama dosad navodno predstavljale njeno liberalno-centrističko sidro. Premda su njihovi šefovi ispočetka tvrdili da bez SDSS-a ni oni neće s HDZ-om. Ali brzo su podvili rep, čim se vidjelo da bi Plenković na ucjene DP-a mogao pristati. Ništa novo: u proteklim su mandatima već prošli intenzivan trening skakanja u vlastita usta. Ni iz najskandaloznijih, protudemokratskih odluka nisu izostali. Sada objašnjavaju kako ih je šef HDZ-a uvjerio da neće biti skretanja, da se prava manjina neće smanjivati. Nakon što je pristao da etnička pripadnost postane eliminacijski faktor u sastavljanju njegove vlasti. Ali dični falš liberali više u tome ne vide nikakvu kontradikciju.
U operaciji nacionalnog prosijavanja Plenkovićeve većine saborsko je predstavništvo manjina također sudjelovalo. Prvo su tvrdili da ih nitko neće dijeliti, da ne pristaju na razvrstavanje po (ne)podobnosti, da čvrsto ostaju zajedno, jedan za sve, svi za jednoga. A onda je Mađar prvi iskočio. Potom su i drugi dali potpise za koaliciju u kojoj je SDSS-u zabranjeno sudjelovati. Svoju izdaju sada pokušavaju kamuflirati, pa javnost uvjeravaju da su kao zastupnici nacionalnih manjina i dalje jedinstveni. Premda će jedni biti dio vlasti, dok drugi ostaju vanka. Teško je predvidjeti kako bi to žongliranje moglo funkcionirati. Zasad je sigurno samo to da manjine podupiru većinu iz koje je najveća manjina ružno isječena. Svojim potpisima utiru put formiranju etnički očišćene koalicije. Čak postaju dio vlasti u zagrljaju s antisrbima. Pritom nitko od njih ne priznaje da bi u tome bilo nekog paradoksa.
Najapsurdnije ipak djeluju reakcije koje dolaze iz SDSS-ovih redova. Milorad Pupovac, koji već godinama uživa status prvog među Srbima u Hrvatskoj, ovih dana tumači da s DP-om, strankom koja se formirala na antisrpskoj platformi, dolaze velike opasnosti po političku stabilnost države. Teško su, kaže, kontaminirali politički prostor zemlje, na vrata dovode aždaju ekstremizma i nacionalizma, politike su im suprotne nizu ustavnih vrijednosti i međunarodnim obavezama Hrvatske. Svejedno, iz saborskih je klupa, najavljuje, spreman podržavati vladu koju Andrej Plenković s DP-om formira. Štoviše, njegovu će odluku o partnerstvu s nakaznim nacionalizmom pokušati racionalizirati. Tvrdi da šef HDZ-a možda nije imao izbora. Dežurnog će krivca pronaći u predsjedniku Milanoviću, kojega optužuje da je „oprao DP“ i praktično legalizirao njegove problematične politike. Šef je države zaista skandalozno pokroviteljski pokazivao razumijevanje za notorno nacionalno zapjenjenog Penavu, predsjednika DP-a i gradonačelnika Vukovara, koji bi vukovarizirao cijelu Hrvatsku. Ali nije Milanović uveo DP u vlast. Možda je namjeravao, možda bi to i napravio da mu se pružila prilika, ali činjenica je da koaliciju s Penavom potpisuje Andrej Plenković. Zagrljaj s ekstremnom desnicom postaje njegov legacy. On se pretvara u perača DP-ovih crnih košulja. Ili bi Pupovac htio reći da predsjednikovu koketiranju s aždajom premijer nije mogao kontrirati? Premda se spremno suprotstavlja nekim drugim njegovim idejama i odlukama.
Pupovac kao Plenković
Milorad se Pupovac s punim pravom osjeća izigranim, ostavljenim i poniženim. Ali njegova je politička transformacija šokantna. Retorikom frapantno nalikuje Andreju Plenkoviću. Među njima kao da više nema razlike. Obojica nastupaju kao neshvaćeni velikani. S pozom visokomoralnih čuvara demokratskih stečevina. Kao isključivog krivca za HDZ-ovu nevolju da bez DP-a vlast ne može formirati, šef SDSS-a proziva opoziciju. Tvrdi da je sanitarni kordon oko HDZ-a nastao zato što su „sve stranke bile zaslijepljene jednom mantrom: borimo se protiv korupcije“. Do izoliranja Plenkovićeve stranke nije, dakle, dovela mahnita korupcija u državi, sa širokom trasom sve do vrhova vlasti, nego oni koji su po njoj politički šibali. Opozicija je, po njemu, skrivila i nestanak dijaloga i spremnosti na kompromis između političke većine i manjine, kakvima se stabilne demokracije čuvaju od opasnosti srljanja u pretjeranu političku konfrontaciju i neprijateljstvo. Pupovac će formiranje vlasti bez HDZ-a proglasiti politički štetnim i neprihvatljivim jer HDZ, tvrdi, danas funkcionira kao čuvar ostataka političke arhitekture Hrvatske. Za Lex AP, zakon kojim se utjeruje strah u kosti novinarima i njihovim potencijalnim izvorima, veli da nije toliki bauk kao što izgleda, ali kad se radi o Novostima, novini koju njegov SNV izdaje, a DP joj prijeti gašenjem, onda je za slobodu medija. Uglavnom, za greške vlasti u kojoj je i sam participirao brdo opravdanja. Sve do toga da će izostanak Srba iz nove Plenkovićeve vlade proglasiti odlukom SDSS-a.
O etničkom probiru i diskriminaciji predstavnika srpske manjine, kao DP-ovu uvjetu za sklapanje koalicije, uglavnom ne govori ni opozicija. Zato što je – uz rijetke izuzetke – u benevolentnosti prema radikaliziranoj i toksičnoj retorici i sama sudjelovala. Desnica iz uvjerenja, ljevica iz taktičkih razloga, zajedno s predsjednikom Milanovićem uvjerena u mogućnost sklapanja nadideološke, antikorupcijske i protuhadezeovske većine. Planovi su propali, činjenica da su sami sebe politički i moralno dezavuirali ostaje.
O sumnjama da bi u sklapanju SRBOSTOP koalicije moglo biti nešto ustavno problematično ni Ustavni se sud ne oglašava. Nacionalna segregacija kao bitan, odlučujući element u sklapanju vlasti, slijedom DP-ova nacionalističkog radikalizma, ni druge političke i društvene institucije, izgleda, ne brine previše. Šute i oni koji su još nedavno burno i konsternirano reagirali na neka druga kršenja Ustava. Andrej Plenković najavljuje vladu kontinuiteta, junior partner nastupa s obećanjem o velikim promjenama. S ulaskom Domovinskog pokreta u vlast postoji samo jedna jedina ozbiljna dilema: hoće li Hrvatsku više stajati politički ili financijski. Skretanjem zemlje u ideologiju ljute desnice, po mjeri srbomrzilačkog i ustašofilskog krila Domovinskog pokreta, ili skretanjem državnih resursa, poljoprivrede i energetskog sektora, resora kojima će upravljati i u kojima će pod svojom kontrolom imati, kako su novinari već izračunali, između 12 i 15 milijardi eura, prema interesima DP-ove biznis frakcije.
Komentari