Dao sam nalog ministru da se povećaju naknade za roditelje njegovatelje i da se definira period od deset mjeseci koliko bi ih nakon smrti djeteta mogli primati“, svečano je tri dana nakon užasne odluke HDZ-ove parlamentarne većine da prema roditeljima preminule invalidne djece nema milosti, da ravno s groblja moraju na burzu rada, objavio Andrej Plenković. U petak su vladajući odbili prijedlog opozicijskih stranaka da se tugujućima osigura pola godine predaha, u ponedjeljak šef Vlade – posve suprotno – nastupa kao spasitelj i veliki dobročinitelj. Nije premijer cicija pa odjednom daje više nego je opozicija tražila. Jednu jako ranjivu skupinu zapravo spašava od bezdušnih odluka koje je sam instruirao. Njegov salto mortale garniran je objašnjenjima kako mu je oduvijek bila namjera ponuditi „cjelovito rješenje, u okviru politike koja je socijalno osjetljiva“. „Reagiramo konzistentno“, hvali se. Zaista, rijedak primjer postojanosti i dosljednosti!

Plasiranje neistina

Tako je jedna sramotna odluka Plenkovićeve svite dobila jednako sramotne ekstenzije. Kako će na koncu proći roditelji njegovatelji i njihova djeca, tek će se vidjeti, ali luping od odbijenice do navodno velikodušne ponude upućuje na neke nimalo ugodne činjenice o premijeru osobno i njegovoj vlasti. Izjava „dao sam nalog“ faktički predstavlja dijagnozu njegova funkcioniranja. Otkriva, prvo, sklonost prema plasiranju neistina. Jednostavno, prijesna je laž da premijer Plenković otpočetka smjera roditeljima njegovateljima osigurati primanje naknade i nakon smrti djeteta. Kad je zastupnica Anka Mrak Taritaš pokrenula svoju inicijativu, koju je potom cijela opozicija podržala, Vlada je njihov prijedlog glatko odbila, objasnivši da roditelji u slučaju fatalnog ishoda imaju pravo na naknadu kao nezaposlene osobe. Po toj je špranci potom Plenkovićevo jato u Saboru nastupalo. Nisu iz vlastite pameti unisono baljezgali o tome kako su burza i traženje posla najbolji lijek za gubitak djeteta. Nije HDZ-ova zastupnica, i sama teški invalid, samo osobnom zloćom odlučila užasnuti javnost kao uzor ističući ženu koja je pet dana nakon pokopa djeteta navodno vozila tramvaj. Premijer se odlučio predomisliti tek nakon što je vidio ogorčene reakcije javnosti.

Da njegovim obećanjima ne treba nekritički vjerovati, da bi Plenkovićevi darovi mogli imati danajski karakter, pokazalo se već dva dana kasnije kada je ministar socijale predstavio jedan iz paketa svojih zakona, a po kojem djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom ostaju bez osobnog asistenta ako im roditelji imaju status njegovatelja. Što faktički znači da ih država osuđuje na život izvan svijeta obrazovanja, rada i uključenosti u društvo. Uglavnom, sustav socijalne skrbi škripi na sve strane. Javnost je nedavno zgranula novost da se država zabilježbom upisuje na nekretninu osoba koje primaju socijalnu pomoć kako bi nakon njihove smrti naplatila sve što im daje. A daje mizerno: Hrvatska je po socijalnoj pomoći od 133 eura za samca na dnu zemalja EU-a. Praksu da je primatelji moraju odraditi s pola radnog vremena stručnjaci smatraju neprihvatljivom.

Nedovoljna briga države za najsiromašnije i za druge ranjive skupine ogleda se i u jako faličnoj, nedovoljno razvijenoj mreži socijalnih usluga. Svi koji ih trebaju, od juniora do seniora, u velikim su problemima. Za zbrinjavanje djece koja su ugrožena u svojim biološkim obiteljima, formiraju se liste čekanja. Javni se starački domovi ne grade, privatni su često poput ubožnica koje je država nesposobna i nezainteresirana kontrolirati. Ništa u tom potpuno zanemarenom sustavu Plenkovićeva vlast nije adekvatno uredila. Zato ni najava o promjeni statusa roditelja njegovatelja, koji su trenutno u fokusu javnosti, ne djeluje ni ozbiljno ni konzistentno. Više nalikuje velikoj lagariji kojom se Plenkovićeva vlast pokušava spasiti od svojih pogrešnih i iritantnih odluka.

Ekstremna bezdušnost

Drugo, loptanjem s roditeljima njegovateljima HDZ-ova većina pokazala je ekstremnu bezdušnost. Pokazala je jeziv deficit takta, empatije i morala. Patološko ignoriranje problema žena koje su žrtvovale vlastite živote kako bi se, umjesto države, brinule o teško bolesnoj djeci. Njihove potresne sudbine tek su sitna moneta u HDZ-ovom potkusurivanju s opozicijom. Jednako bestidna prije i nakon Plenkovićeva prekobicavanja. Sramotno je kada vladajući odbiju ideju da im u slučaju djetetove smrti produlje pravo na naknadu samo zato što oporbene stranke to predlažu. Ali jednako je monstruozno kada se potom premijer pojavi s darovima, ne zato što je shvatio koliko mu je odluka bila pogrešna, nego samo zato što katastrofalan dojam u javnosti pokušava popeglati. „Mi imamo društveni problem. Nas vode ljudi koji nemaju zrnce empatije. Ako ovo mogu priuštiti roditeljima njegovateljima, što će napraviti svima vama“, govorila je uplakana Suzana Rešetar, članica jedne udruge koja okuplja obitelji djece s posebnim potrebama. Njeno je pitanje retoričko. Plenkovićeva je vlast već pokazala da ima veliko srce za jednu Žalac i slične Louisom Vuittonom pofutrane predatorice, ali je prema nevoljnicima svih vrsta indiferentna, nemarna, vrlo često i beskrupulozna.

Treće, premijerov odnos prema roditeljima njegovateljima upućuje na skromne domete njegove političke imaginacije. Čovjek koji već sedmu godinu vlada Hrvatskom nije uspio shvatiti da će svojim bezobzirnim odbijanjem jedne plemenite ideje revoltirati javnost i najviše sam sebi naštetiti. Kopernikanski obrat u njegovoj glavi dogodio se tek nakon što se sudario s nepodijeljeno negativnim reakcijama. A bilo je vrlo lako pretpostaviti da ga u odbijanju majki mučenica javnost neće podržati, da će postupcima njegove vlasti biti zgađena. Ako jednu tako jednostavnu stvar nije mogao predvidjeti, onda su njegove analitičke mogućnosti zabrinjavajuće oskudne. Strašno je da ga nitko ni u njegovom kabinetu, ni u njegovoj stranci, ni od koalicijskih partnera nije na vrijeme upozorio što će se dogoditi. Ili ih samozvani politički Superman nije htio čuti. Navodni liberal Hrebak, kao član HDZ-ove koalicije, tek naknadno javno priznaje da ih je Mrak Taritaš, nositeljica inicijative za poboljšanje statusa roditelja njegovatelja, jako havarirala. Da je „ozbiljno oštetila vladajuću većinu”. Što se vrlo jednostavno – s nešto malo pameti – moglo izbjeći.

Sramota većine

Četvrto, svojim manevrima u vezi sa statusom roditelja njegovatelja Andrej Plenković nije ponizio i zgazio opoziciju, kako je to namjeravao, nego je vlastitoj sljedbi i saveznicima pokazao koliko malo drži do njihova dostojanstva i vjerodostojnosti. Napravio je budale od kompletne parlamentarne većine, koja je po njegovim instrukcijama, a na vlastitu sramotu glasala protiv solidarnosti s obiteljima invalidnih osoba, da bi on potom sve to poništio i najavio dijametralno suprotan stav. Nasamario je vlastitu stranku. Ružno se poigrao s HDZ-ovim jurišnicima, koji su žrtvujući vlastiti obraz tumačili kako se gubitak djeteta najbolje liječi povratkom na burzu. Izmanipulirao je i svoje koalicijske partnere. Pretvorio ih u klimoglavce, ljude bez vlastitog političkog i ljudskog integriteta. Kompletna se njegova družba sada može osjećati popišanom.

Andrej Plenković nije ponizio i zgazio opoziciju, kako je to namjeravao, nego je vlastitoj sljedbi i saveznicima pokazao koliko malo drži do njihova dostojanstva i vjerodostojnosti. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

 

Odluku za koju su vjerojatno teška srca digli ruku, premijer je nakon samo dva dana šutnuo u smeće. Priliku je, štoviše, iskoristio kako bi nasuprot njihovom tvrdo odbijajućem stavu sam sebe predstavio kao velikog filantropa. Koji ispravlja njihove pogrešne odluke i koji će – socijalno osjetljiv i sućutan – roditeljima njegovateljima povisiti naknade i osigurati vrijeme žalovanja. Tako na grupnom portretu HDZ-ove vlasti premijer Plenković ispada spasitelj i zaštitnik potrebitih, dok su svi ostali teški negativci i podlaci. Ako se zbog toga osjećaju prevarenima i izigranima, pravo im budi. Glasajući protiv roditelja teško invalidne djece pristali su funkcionirati kao krpe. Kojima će šef HDZ-a obrisati pod kad god mu zatreba.

Peto, rečenicom „Dao sam nalog…“, kakvu u ovom ili onom obliku često običava ponavljati, Andrej Plenković otkriva autokratski karakter svoje vlasti. Premijer je prerastao kancelarske gabarite i postao jedina adresa koja o svemu u državi suvereno odlučuje. On dirigira, daje naloge, naređuje. Svi su ostali izvršitelji i poslušnici. On trasira kadrovske putanje sve do Bruxellesa i putanje trupaca iz hrvatskih šuma. On diktira koje su teme važne hrvatskoj javnosti, a što je ne-tema. Sabor je pretvorio u svoju glasačku mašineriju. Umjesto da premijer i Vlada odgovaraju parlamentu, zastupnici su tek igračka u njegovim rukama. S opozicijom ne komunicira osim uvredama, s predsjednikom države odbija bilo kakav razgovor. Institucije države, koje bi morale funkcionirati autonomno, udarnički ruinira i razgrađuje. S državnom odvjetnicom tajno se sastaje. Javno joj zavrće ruku najavom da će je nazvati da mu objasni svoje poteze. Krojenje promjena izbornog zakona delegira kružoku svojih stranačkih pouzdanika, što je korak unazad čak i u odnosu na HDZ-ovu dosadašnju praksu. Otkako se njegovo ime, skraćeno na nimalo zagonetno AP, počelo pojavljivati u prepisci bliskih mu bivših suradnica, a danas Uskokovih optuženica, Andrej Plenković najavljuje kriminaliziranje curenja intrigantnih detalja iz istrage u javnost. Novinare, kaže, neće progoniti, samo će ih policija privoditi. Hrvatska klizi prema situaciji poznatoj iz nekih drugih zemalja, u kojima su izbori rezultirali uspostavom vlasti koja suspendira demokraciju.