Andrej Plenković tvrdi da su male plaće hrvatskih radnika pravi blagoslov za hrvatsku državu. Barem je tako rekao na netom održanoj HDZ-ovoj konferenciji o investicijskim potencijalima Hrvatske. Konstatirajući da je ovdje trošak rada niži od europskog prosjeka – točno dva i pol puta niži, a čak više od tri puta niži nego u Njemačkoj – premijer je tu radničku mizeriju proglasio moćnim adutom za privlačenje inozemnih investitora. Strance je pozvao da ulažu u Hrvatsku jer se radnike ovdje plaća manje nego u drugim zemljama. „Trenutno je to – ako ulagač bira – svojevrsna komparativna prednost“, doslovce je zaključio. Šef se hrvatske Vlade, dakle, hvali onim čega bi se pametan čovjek stidio.

Ali, potencijalni se investitori za ješkom jeftine radne snage nisu baš polakomili. Jer ih dekuražiraju druge stvari koje Hrvatska ne uspijeva urediti. Prekomplicirana i skupa država, indolentna i korumpirana birokracija, pravna nesigurnost, loše pravosuđe – odbijajući faktori koje premijer s ružičastim naočalama ne spominje. Ali je, snažno glancajući vlastiti lik i djelo, HDZ-ovim velmožama ispričao još nekoliko bajki. Ispričao im je prvo bajku o reformama. Od svojih stranačkih drugova Plenković je zatražio da ne vjeruju vlastitim očima, nego onome što im on govori. „Strukturne reforme su tu, one se provode, ne nasjedajte na priče da ih nema“, bajao je, partijskom gremiju stavljajući u zadatak da priču o njegovim reformskim pothvatima širi dalje, sve dok u nju ne povjeruju i građani. Što će biti prilično teška misija, jer njegove navodne, fantomske reforme nitko ne uspijeva primijetiti, a svi za njima vape, od domaćih gospodarstvenika do briselskih autoriteta.

PREMIJEROVE BAJKE

Drugo, premijer je publici ispričao bajku o svom čudotvornom načinu rješavanja problema nezaposlenosti, što je ilustrirao podatkom da je broj mladih na burzi prepolovljen: s oko pedeset posto njihova nezaposlenost u pet je godina smanjena na oko 24 posto. Prešutio je, međutim, činjenicu da je bijeg iz države značajno utjecao na reduciranje broja ljudi koji uzaludno traže posao. Prema Eurostatu iz Hrvatske se od 2011. do 2018. iselilo oko 170 tisuća mladih između 20 i 39 godina.

Treća bajka, koju je poput Šeherezade premijer Plenković servirao publici, šarada je o tome da bi egzodus iz Hrvatske bio pitanje „pravne naravi“. Šef HDZ-a, naime, tvrdi kako bi se gorke rijeke koje prazne državu dogodile i ranije, prije deset-petnaest godina, da je to bilo moguće. Naravno da su se prijemom Hrvatske u EU šanse za odlazak povećale. Ali to ne govori gotovo ništa o tome zašto se ljudi odlijevaju iz Hrvatske. Najčešće odlaze od ljute nevolje, ne samo zbog mogućnosti slobode izbora. Odlaze jer ovdje ne vide svoju perspektivu. Što je rezultat ne samo aktualne, nego svih dosadašnjih vladajućih struktura. Plenković samo nastavlja taj niz. A proglašavanje iseljavanja pravnim problemom tek je neuvjerljivo pranje ruku.

RADNICI NAJVEĆI GUBITNICI

Skandaloznom izjavom o malim plaćama kao velikoj prednosti Hrvatske premijer signalizira da od njega promjene ne treba ni očekivati. Po zloslutnosti otišao je mnogo dalje od recentnih provala šefice države, koja je navodno slabu ponudu jogurta u bivšoj Jugoslaviji proglasila pokretačkom silom za stvaranje samostalne i demokratske Hrvatske. Pantovčak nema gotovo nikakvu operativnu moć, pa laprdanja tamo ne bole previše. Ali, ako premijer, koji upravlja državom, izjavi da je mizerija hrvatskih radnika sreća hrvatske države, onda to može značiti samo jedno: da povećanje plaća nije na listi njegovih prioriteta. Možda ga čak smatra nepotrebnim i nepoželjnim. Težak faul, tim više jer je sa svojim mudrolijama u slavu jadnih plaća istrčao u trenutku kad slaba primanja hrvatskih radnika prestaju biti tek vječna sindikalna tema. Dogodilo se da su zbog nje vrlo dramatično upravo zakukali i hrvatski poslodavci.

Josip Budimir, kao jedan od naših najuglednijih ekonomista, još je početkom prošle godine upozorio da su preniske plaće jedan od najvećih gospodarskih problema Hrvatske. „Zbog toga gubimo radnu snagu. Ljude nam otimaju druge države, jer kvalitetan radnik kod nas neće dobiti primjerenu plaću, pošto se iz njegova rada mora financirati niz pasivnih aktera“. Sada je alarme na crveno upalila Hrvatska udruga poslodavaca. Posla, tvrde, imaju više nego ikad, ali nema radnika. Prema njihovoj procjeni, Hrvatskoj trenutno nedostaje pedesetak tisuća radnika. Od Vlade traže da pod hitno smanji poreze kako bi se otvorio prostor za povećanje plaća. Takozvanu poreznu reformu ministra Marića smatraju nedovoljnom.

Ako poslodavci dižu bunu zbog potplaćenosti radnika – što se u Hrvatskoj, koliko se sjećamo, nikada prije nije dogodilo – onda bi situacija za vladajuće mogla postati prilično neugodna. Hrvatski kapitalisti rame uz rame s radnicima nasuprot Vladi i njenim pimplavim politikama? Poslodavci nažalost pate od kasnog paljenja. Ekonomist Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta primjećuje da nisu shvatili što se događa sve dok nisu ostali na suhom, bez radnika. U protekle tri godine, otkako je Hrvatska izašla iz recesije, korist od rasta gospodarstva više se prelijevala vlasnicima kapitala nego zaposlenicima. Osim toga, poslodavci su se – dok im nije dogorjelo do nokata – držali prilično pomirljivo prema prevelikoj potrošnji države. „Nitko iz HUP-a nije izgovorio nijednu riječ vezano uz povlaštene mirovine koje primaju akademici, saborski zastupnici, sve do branitelja“, konstatira Lovrinčević. U državi u kojoj je gospodarstvo dominantno u direktnoj ili indirektnoj zavisnosti od politike, HUP je godinama smatrao da mu je bolje biti u dobru s političkom vlašću, nego sa svojim radnicima. Sada križa poslove koje nema tko odraditi.

Hrvatski su radnici najveći gubitnici samostalne Hrvatske. Otpočetka zadnja rupa na svirali. Početkom devedesetih bili su izgubili čak i svoje ime. Valjda ih se smatralo ostatkom starog, komunističkog poretka, pa su po kratkom postupku preimenovani u djelatnike. S idejom o 200 bogatih obitelji predsjednik Tuđman dao je društveno vlasništvo kroz lopovsku privatizaciju prebaciti u ruke miljenika vlasti. U njegovo je vrijeme stvorena tajkunska Hrvatska. Radnici su ostali praznih ruku. Grogirani SDP također ih se odrekao. Bježeći od svoje crvene prošlosti nije se usudio ni pisnuti da bi neke pozitivne radničke stečevine možda trebalo sačuvati. Nacionalna je sloboda bila sve, socijalna pravda ništa. Hrvatska je gasila industriju, tvornice i radna mjesta. Problem armije nezaposlenih rješavao se tjeranjem ljudi u mirovinu.

SUPERHIK POLITIKA

Ugledni su sindikalci likvidirani na kućnom pragu, što je ubilo borbu za radnička prava. Pretvoreni u proletarijat, poniženi i sustavno osiromašivani, hrvatski su radnici najteže platili i predugu recesiju u kojoj vlasti, ni jedne, nisu imale volje ni interesa za provođenje reformi. Hrvatska je postala šampion prekarnog, nesigurnog i ponižavajućeg rada na određeno vrijeme. Bez lidera, bez pobune, jobovski šutljiva, činilo se da radničku klasu može gaziti tko god hoće. Slična onom magarcu iz priče kojeg su učili da radi, a ne jede, pa je na koncu svisnuo od gladi. Baš je tako nekako Hrvatska ostala bez radnika, taman kad su mašću podmazane gazde mislile da ih vječno mogu hraniti tek mrvicama.

Izgleda da ni Andrej Plenković ne razumije što se događa. Strašno se uzmuvao zbog jednog najavljenog desničarskog prosvjednog skupa u Vukovaru, a posve je nehajan prema kolonama onih koji rezignirani odustaju od Hrvatske. Hvali se sitnim povećanjem plaća, premda su zarade hrvatskih radnika posljednjih godina potonule dublje nego u drugim zemljama EU-a. Kriza je povećala razlike između plaća u istočnim i zapadnim zemljama Europe, ali taj je pad ovdje bio najdramatičniji. Prosječna je neto plaća u Hrvatskoj otprilike tri puta manja od zapadnoeuropskog prosjeka, ali su cijene roba i usluga gotovo jednake. Umjesto da smanjuje razliku, Hrvatska se od njihova standarda dodatno udaljila. Da država nije tako siromašna kako bi se to po radničkoj crkavici moglo zaključiti, vidljivo je po dijelu kolača koji politička klasa odvaja za sebe i svoje klijentelističke skupine. Državni budžet stalno buja. Profesionalnih je političara ovdje više nego u drugim zemljama. Po troškovima za njihove plaće Hrvatska je rekorder EU-a. Dodatno, svojim su kadrovima okupirali cijelu državu. Prema nekim izračunima, pod njihovom je kontrolom oko dvije trećine radnih mjesta. Tom se brazdom kreću i predložene porezne promjene. Radimir Čačić naziva ih Superhik-politikom: daj bogatima, ne daj siromašnima. Omogući da se najveće plaće pomjeranjem najviše porezne stope povećaju i za tisuću kuna, odbij ideju da se smanjenjem doprinosa za nekoliko stotina kuna podebljaju zarade oko 120 tisuća najlošije plaćenih radnika, onih koji zarađuju manje od pet tisuća kuna.

Andrej Plenković ne vidi da reže granu na kojoj sjedi. Mogao bi se naći u situaciji u kakvoj se danas nalaze hrvatski poslodavci: neće mu imati tko raditi i plaćati poreze. Država koja bezobzirno cijedi svoje građane ili se ne briga za njihov dostojanstven život, osuđena je na umiranje. Premijer se hvali političkom stabilnošću, a zemlja je pred demografskim slomom. Hrvatska će, izgleda, poželjeti radnika, al’ radnika više biti neće.