Zoran Milanović za srce je ujeo Andreja Plenkovića. Premda se cijela država već dvije godine overdozira njihovim plamenim izrazima međusobne ljubavi, premda se uzajamno običavaju šamarati teškim uvredama i diskvalifikacijama, premijera je posebno pogodilo predsjednikovo prizivanje njegove smjene. Izjava da bi Vlada trebala pasti ako je istina samo pola od onoga što se posljednjih dana može čuti o praksi bezobzirnog razvlačenja državne imovine.

Razloga za pad Vlade mnogo je više od ovih koje šef države navodi, apostrofirajući kriminalno upravljanje Državnim nekretninama. Cijela bi Vlada morala pasti zbog veleizdajničkog metiljanja s obnovom. Zbog činjenice da se na Baniji tek počinju kopati temelji za nekoliko novih kuća, a Zagreb uoči druge obljetnice od svog potresa pokreće uklanjanje za život građana opasnih dijelova fasada po Ilici. Vlada bi morala odstupiti i zbog teškog poraza u borbi s koronom. Zbog katastrofalno niske procijepljenosti stanovništva, što je Hrvatsku po smrtnosti ovih dana dovelo do statusa prvaka Europe. Vlast, koja je opasno podbacila u svom dijelu posla, sada potiho pušta da virus odradi svoje. Cijenu njene neodgovornosti mrtvi plaćaju, dok ministrovi prijatelji, profiteri u epidemiološkom biznisu, mlate milijune. Vlada bi trebala otići jer udar poskupljenja i vrtloženje inflacije dočekuje potpuno nespremna, bez zaštitnih mehanizama koji bi pomogli ugroženima, smanjujući paniku u privredi i stanovništvu. Vlada je zrela za smjenu jer se pokazala nesposobnom za rješavanje problema i vođenje države. Premijer Plenković nakrcao je kabinet potkapacitiranim ljudima, nepogrešivo bira loše, kadrove bez znanja i morala, da upravljaju Hrvatskom.

Andrej Plenković strepi od mogućnosti da bi predsjednik Milanović mogao preuzeti centripetalnu ulogu u okupljanju sada posve razdrobljene i raspršene stranačke scene. FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

HDZ-ov eldorado

Naravno, Vlada bi morala pasti i zbog svih onih gadosti koje je prvo Nacionalu, a potom i ostalim medijima otkrila hrabra Maja Đerek, zviždačica s dubinskim uvidom u funkcioniranje Državnih nekretnina. Firmi koju vodi neka HDZ-ova odabranica sumnjivih kvalifikacija, ali spremna da portfelj od 6300 stanova i poslovnih prostora uvijek stavi na dispoziciju vladajućoj kasti. Maja Đerek javno svjedoči o problematičnom zbrinjavanju premijerova šefa kabineta u državnom stanu, pa o političarima koji ni režije za službeno udomljavanje ne podmiruju, pa o poslovnim prostorima koji se svojti i prijateljima HDZ-ovih moćnika ustupaju za sitnu lovu da bi oni potom na njihovu iznajmljivanju debelo zarađivali, pa o intervencijama s čela države i vladajuće stranke da se višemilijunski dugovi odabranicima glatko oproste, na štetu državnog proračuna. Ukratko, u sustavu Državnih nekretnina vladaju nered, malverzacije i potpuni organizacijski i pravni kaos. Eldorado pogodovanja za pripadnike vlasti i njima bliske krugove.

Uznemireni premijer

Premda samo još jedna u čitavoj niski HDZ-ovih korupcijskih afera, Plenković se zbog čačkanja po funkcioniranju Državnih nekretnina jako uznemirio. Silno je nervozan i puca po šavovima, vjerojatno svjestan da su slične stvari HDZ znale voditi ravno u izborni poraz. Zbog mahnitog je lopovluka HDZ izgubio vlast 2000., nakon Tuđmanovom smrću ubrzanog urušavanja kriminalnom privatizacijom već jako kompromitirane stranke, a potom i potkraj 2011., nakon pucanja Sanaderova korupcijskog balona. Po broju grabežnih afera koje svakodnevno dospijevaju u javnost situacija je u Hrvatskoj danas jako slična tim vremenima. Zgađenost javnosti također podsjeća na društvenu atmosferu koja je prethodila HDZ-ovim izbornim havarijama. Način na koji se HDZ pokušava pravdati samo pogoršava stvari. Pojačava dojam o skandaloznom ponašanju vlasti. Tako Plenkovićevi korifeji, pušteni s lanca, čoporativno brane šefa premijerova ureda Frka-Petešića, spominjući kako se devedesetih u Parizu borio za Hrvatsku, pa ga je, kao, sramota sada povlačiti po javnosti. Ali ništa od toga, nikakvo domoljublje koje spominju, ne može biti razlog za privilegiranje ili, još gore, za kršenje zakona. Plenkoidi otkrivaju da u njihovim redovima vlada naopak rezon: ponašaju se kao da im pripada pravo na stanove i druga blaga države, ukratko na Hrvatsku. Još jednom potvrđujući da domoljublje, često fingirano, još češće dobro naplaćeno, i danas funkcionira kao posljednje utočište svih huljskih struktura. Svojom bezobraznom obranom jezuitskog Frka-Petešića vlast samo pojačava nezadovoljstvo i revoltiranost javnosti.

Milanovićeva izjava o padu Vlade jako žulja premijera Plenkovića i zbog straha da bi se šef države oko takvog scenarija i osobno mogao angažirati. HDZ-ove uporne optužbe da predsjednik Republike funkcionira kao lider opozicije impliciraju pitanje o njegovoj mogućoj ulozi na idućim parlamentarnim izborima. Premda redovni izborni rokovi padaju tek u ljeto 2024., startne se pozicije već počinju pripremati. Premijera muči činjenica da Milanovićev mandat traje pola godine duže od njegova, a zna se da predsjednik shodno izbornim rezultatima dodjeljuje mandat za sastavljanje vlade. Kad je izborna pobjeda jasna i vladajuća se koalicija lako sklapa, to je uglavnom tek formalizam. Ali kako stvari sada stoje, naredni bi izbori za HDZ mogli biti vrlo grbavi. Što povećava mogućnost utjecaja šefa države. Slično je i s HDZ-ovim skromnim koalicijskim potencijalima. Čak i ako pobijedi, vlast će jako teško formirati. Bahatim stavom prema svim opozicijskim strankama, Plenković se izolira, ostaje bez potencijalnih partnera koji bi mu jednoga dana mogli zatrebati. U naredne dvije godine, do izbora, to će vrlo vjerojatno pokušati mijenjati, ali hoće li i uspjeti u ovom je trenutku nezahvalno prognozirati.

Andrej Plenković strepi i od mogućnosti da bi predsjednik Milanović mogao preuzeti centripetalnu ulogu u okupljanju sada posve razdrobljene i raspršene stranačke scene. A taman je stvari u državi uspio porihtati tako da je Hrvatska postala zemlja bez prave i funkcionirajuće opozicije koja njegovu HDZ-u ne predstavlja nikakvu ozbiljnu prijetnju. Ideje da bi opozicijske stranke na narednim izborima trebale nastupiti u bloku, uvezane od ljevice do desnice, sve se intenzivnije plasiraju. Jedni ih, poput Kolakušića, spominju jer bi takvu opciju htjeli iskoristiti kao nosač za svoje osobne interese, drugi uvjereni da je jedino mađarskim modelom široke oporbene koalicije moguće pobijediti HDZ. Kako na opozicijskoj sceni nema ni stranke ni čovjeka s jasnim liderskim kapacitetom za takvo povezivanje, sve se češće priziva aktiviranje Zorana Milanovića u toj ulozi.

Miš-maš profil

Predsjednik, mora se priznati, ima neke predispozicije. Njegov bi se miš-maš politički profil, ili ne zna ljevica što mu radi desnica, možda mogao iskoristiti. Do Pantovčaka lansiran iz SDP-a, svojim recentnim stavovima jako blizak Mostu. Premda je između njegove bivše stranke i trenutnih političkih jarana upravo otvoreno žestoko nadmetanje za osvajanje naslova vođe opozicije. Kao i dalje po snazi druga stranka u državi, SDP-ove su pretenzije u tom pogledu legitimne. Grbin se već nudi za budućeg premijera, izjava koja samo radi u Plenkovićevu korist. S nedavnom referendumskom inicijativom u krilima svježe osnaženi i opet vibrantni Most inzistira da su oni jedina prava opozicija HDZ-u, što samo znači da u nekom eventualnom oporbenom bloku za sebe žele rezervirati glavnu, dominirajuću poziciju. Navodno bi obje stranke pristale na neku vrstu velike lijevo-desne koalicije kontra HDZ-u. Mostov Raspudić veli da takvo rješenje nije nemoguće, pod uvjetom da se dogovori neka vrsta ideološkog moratorija i formira vlada koja će u svom mandatu riješiti najurgentnije, počupati korupciju i resetirati institucije države.

Kuloari već razigravaju sve moguće kombinacije. Sve do one da bi se na izborima mogla pojaviti i posebna lista predsjednika Milanovića koja bi nastupala pod njegovim imenom. Špekulira se i o tome kako bi šef države, jedini utjecajan i lijevo i desno, mogao kumovati nekoj vrsti reprize trećesiječanjske vlasti, onoj s početka 2000. kada su bivši komunist Ivica Račan i liberalni antikomunist Dražen Budiša postigli povijesni kompromis i ruku pod ruku, zajedničkim izlaskom na izbore, pobijedili HDZ. Premijer Plenković strahuje da bi Milanović mogao skovati pakt SDP-a i zelene ljevice s Mostom. Njegov je upliv na obje strane, na ljevici i na desnici takav da zamišljeni scenarij ne mora biti nerealan. Na Ibleru ga sigurno ne bi mogli odbiti, iako su jako zbunjeni nekim njegovim recentnim stavovima. Zbog kojih ga ljuta desnica sve više lajka i posvaja. Veliko je, međutim, pitanje kani li se šef države u takvu kombinatoriku koja bi prelazila njegove ustavne ovlasti zaista upuštati. Sam tvrdi da se u ulozi lidera opozicije loše osjeća. Niti mu je to posao. Ali čak kad bi i htio, čak kad bi i uspio, smjena HDZ-a tek je početak rješenja. Pitanje je što nakon promjene vlasti. Pitanje je može li lijevo-desna koalicija, unutar sebe posve nekoherentna, uopće funkcionirati. Račan i Budiša nisu izdržali. Jako su se brzo razišli.