Nije neko veliko iznenađenje da je skandalozno obilježavanje Oluje u organizaciji predsjednika Srbije Vučića i njegova posilnoga Dodika praćeno sramotnim falsifikatom. Dok su njih dvojica grmjela o stradanju Srba iz Hrvatske, iza leđa im je na videozidu projicirana fotografija žene koja je bila žrtva srpskog zločina. Slika Bošnjakinje s djecom u krilu koja u ljeto 1995. bježi iz Žepe, s krajnjeg istoka Bosne, gdje će – premda je „zaštićena zona UN-a“, baš kao i susjedna Srebrenica – srpska vojska uskoro počiniti najgori mogući zločin. Zločin genocida.

Sve je u Prijedoru bilo lažno. Dvojac srpskih voždova za ovogodišnje je obilježavanje „progona Srba“ izabrao mjesto na kojem bi sami morali klečati. Za komemoriranje srpskih žrtava u Oluji iskoristili su gradić u kojem su Srbi počinili užasne zločine. Prijedor je centar velikog stradanja Bošnjaka i Hrvata. U ratu je pobijeno oko tri tisuće ljudi. Ondje su bili najstrašniji logori, na tom je području najmasovnija grobnica iz ratova devedesetih, s više od tisuću žrtava, ondje su nesrbi morali nositi bijele trake na rukavu, poput žutih zvijezda kojima je Židove obilježavao Hitlerov nacizam. Ništa od toga Vučić i Dodik nisu spomenuli. Nisu spomenuli ni sve ono što je u Hrvatskoj prethodilo Oluji, a što je vojnu operaciju učinilo neizbježnom i opravdanom. Nisu se sjetili srpske pobune, koja je Hrvatsku četiri godine držala u ratnom stanju, razdrtu napola, s velikim dijelom teritorija pod okupacijom. Za njih rat počinje Olujom, a Srbi su isključivo nevine žrtve „udruženog zločinačkog poduhvata Amerike i Hrvatske“, kako će tvrditi besprizorni Dodik, kojega je nedavno – sramote li! – predsjednik Milanović ugostio u rezidenciji hrvatske države na Hvaru.

Hrvatska lažna priča

Nije iznenađenje da nastavljači ratne politike Slobodana Miloševića ignoriraju i falsificiraju povijesne fakte. Nešto je veće iznenađenje, međutim, kad i Hrvatska posegne za fakeom slične vrste. Dan nakon obilježavanja Oluje u Kninu, predsjednici Sabora i Vlade, Jandroković i Plenković, svečano su otvorili Memorijalni centar Josip Jović ponavljajući lažnu priču kako je mladi redarstvenik ubijen na Plitvicama na krvavi Uskrs 1991. godine bio prva žrtva srpske pobune. Centar je izgrađen pokraj nove škole u njegovu Aržanu, posjećivat će ga – zamišljeno je – učenici iz cijele Hrvatske, kako bi iz Jovićeve spomen-sobe učili o onome što se u proteklom ratu zapravo događalo. Šef Sabora posebno je ljutito u svom govoru apostrofirao one koji relativiziraju povijesne fakte. Referirajući se na Vučić-Dodikovu provokaciju iz Prijedora, zaklinjao se u snažnu odanost Hrvatske potrebi upornog ponavljanja povijesnih istina. Odlično. Mali je problem samo u tome što prvaci vlasti u Hrvatskoj i sami sudjeluju u povijesnim krivotvorinama.

Jovića se, naravno, treba sjećati, ali prva žrtva srpske pobune bio je također mladi hrvatski policajac Goran Alavanja, koji je potkraj studenoga 1990. na cesti kod Obrovca smaknut rafalom iz strojnice. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Boljkovac sljedeće će jutro za govornicom Sabora reći da je stradao obavljajući svoju dužnost. Predsjednik Tuđman šalje obitelji telegram sućuti. Alavanjino se ime navodi u registru branitelja, ali u javnosti kao da ga nije bilo. Nema memorijalnog centra ni spomen-soba. Vjerojatno jer je bio Srbin, pa kao takav valjda nepodoban da ga se Hrvatska sjeća kao prve žrtve srpske pobune. Premda je vjerojatno upravo zbog svoje nacionalnosti biran za metu: Miloševićeva banda iz Krajine prvo je zapucala po Srbima koji joj se nisu htjeli pridružiti. Ni trideset godina od pogibije nije bilo dovoljno da se nepravda prema Alavanji ispravi. Štoviše, s državnog vrha ide najava o daljnjem ukopavanju u povijesne neistine. Djeca će se učiti lažima. Pod pokroviteljstvom države šopat će ih falsifikatima.

Prešućivanje istine

Kad je o prošlosti riječ, posebno onoj ratnoj, Hrvatska je jako daleko od istinoljubivosti. S godinama se manipulacije povećavaju. Premda bi logičnije bilo njihovo smanjivanje. Činjenice se opako selektiraju, notorne stvari prešućuju. Oluja se tretira isključivo kao sjajna vojna pobjeda, čista kao suza, kako su u državnom vrhu običavali govoriti još donedavno. Njene se tamne strane, po oslobođenim krajevima zemlje pobijeni ljudi i zapaljene kuće, prešućuju. Egzodus iz Krajine, kolone onih koji su na traktorima bježali iz svojih domova, hrvatska javnost, većinski, nikada nije smatrala previše dramatičnim. Masovne pljačkaške pohode po slomljenoj i od ljudi ispražnjenoj samozvanoj srpskoj autonomiji službeni je Zagreb tolerirao. Povratak se izbjeglima jako otežavao. Etnički se inženjering planirao. Vlast je napuštene krajeve pokušala popuniti bosanskim Hrvatima. Nije baš upalilo. Nije ih bilo dovoljno. Nisu se pokazali spremnima za masovniju distribuciju po bogu-iza-nogu krajinskim zabitima.

Oluja je, naravno – treba li to još ponavljati? – bila legitimna i nužna oslobodilačka operacija koja je omogućila okončanje krvavog rata i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je nakon četiri godine i uz nezanemarive žrtve oružjem morala skršiti unutarnju, iz Beograda daljinski upravljanu srpsku pobunu i okupaciju. Ponovo su povezane sjeverna i južna polovica zemlje, što je bio uvjet opstanka hrvatske države. Slijedila je mirna reintegracija istočne Slavonije. Velikosrpska je politika doživjela povijesni poraz. Daytonski je sporazum u Bosni i Hercegovini također doveo do završetka rata, ali je – pokazalo se kasnije – svojim krojem luđačke košulje onemogućio integraciju države i uspostavu trajnog i održivog mira. Zemlju je ostavio u stanju pocijepanosti, s jedva priheftanim, u ratu stvorenim etnički separiranim dijelovima, što je jedan od ključnih faktora fragilne stabilnosti, odnosno latentne nestabilnosti cijele regije.

Predsjednici Sabora i Vlade, Jandroković i Plenković, svečano su otvorili Memorijalni centar ‘Josip Jović’ ponavljajući lažnu priču kako je mladi redarstvenik bio prva žrtva srpske pobune. FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Svoju recentnu ratnu prošlost Hrvatska je mitologizirala. Opjevala ju je kao vrhunac nacionalne povijesti. Domovinski se rat uzima kao glavno identitetsko sidro, kao potpuno neupitna, kapitalna odrednica hrvatskog identiteta. Tako je redovito intonirano i obilježavanje Oluje. Svake godine iznova, kao da je bilo jučer, a ne prije skoro trideset godina, cijela se država postrojava u Kninu: aktivna vojska, veterani, zastave i avioni, budnice i počasni plotuni, prvi ljudi vlasti u velikoj muci kako stare fraze o veličanstvenoj Oluji svake godine iznova s domoljubnim ushitom izdeklamirati, političari svih boja, iskreni i prigodni patrioti, biskupi i vazda više bojovno nego evanđeoski nabrijani fratri… U normalnijim zemljama s takvom se pompom slave samo okruglije obljetnice. U Hrvatskoj nitko nema petlje da proslave racionalizira. Hrabra se poruka generala Gotovine da rat pripada prošlosti nije primila. Kao ni njen programatski koncipiran nastavak o nužnosti okretanja nacije budućnosti.

Valjanje u blatu

Ali implicitna je sakrosanktnost Domovinskog rata, njegova izuzetost od bilo kakvog propitivanja, upravo dovedena u pitanje. Snažno je podrovana objavljivanjem intervjua jednog od istaknutih pripadnika Tuđmanove vlasti. Markica Rebić, bivši šef hrvatske vojne špijunaže, za Jutarnji je list ispričao kako je grupa oko bivšeg premijera Gregurića te ministara Granića i Hebranga radila predsjedniku Tuđmanu o glavi. Ovi su, naravno, odgovorili i zajedničkim su snagama potom priredili sat anatomije HDZ-ove vlasti. Otvorili su joj utrobu. Međusobno su se žestoko povaljali po blatu. Hrvatska je javnost iz prve ruke čula zastrašujuće podatke o stanju Tuđmanova dvora, o čemu se koncem devedesetih mogla informirati ponajviše na stranicama Nacionala, koji je u seriji tekstova detaljno razobličio upravo maligne Rebićeve manipulacije – ponajprije falsifikate koji su podmetani Haaškom sudu, tobože u ime nacionalnih interesa. Prošlog su tjedna isplivala svjedočenja o tome kako je šef države formiranje vojne tajne službe povjerio čovjeku koji o tome pojma nije imao. Bivšem profesoru marksizma, koji je navodno svojim učenicama u Imotskom trgao lančiće s križićem oko vrata, a ni danas ne vidi ništa problematično u tome da su devedesetih njegovi agenti tajno, noću, provaljivali u sjedišta i dokumentacije nevladinih organizacija. Pa indiskrecije o tome da je Tuđman svog premijera Gregurića nazivao „huljom“, a o ino-ministru Graniću govorio negativno. Pa da je ministar obrane Hebrang na posao dolazio s jabukama i flaširanom vodom jer se bojao da bi ga mogli otrovati. Mnoge su karijatide Tuđmanove vlasti, doznajemo, živjele u strahu od prisluškivanja, neke i od mnogo gorih scenarija. Pa će za ondašnje tajne službe danas reći da su „najveća sramota suverene hrvatske države“ jer nisu uhodile i opstruirale samo opoziciju i novinare nego i „svoje političke protivnike u HDZ-u“.

Nikada nije bila neka posebna tajna da se dva krila Tuđmanove stranke žestoko sukobljavaju. O razmjerima tog rata frakcija, jedne umjerenije, liberalnije, tehnomenadžerske i proeuropske te druge, tvrdo nacionalističke, desničarske i proustaške, sada su ispisana izravna svjedočanstva. Premda su pripadnici liberalnije struje uspjeli utjecati na orijentaciju Hrvatske prema vrijednostima zapadnih demokracija, s drugom su stranom zauvijek povezani nekim drugim važnim sponama. Po grabežnom se refleksu dvije HDZ-ove glavne frakcije uopće ne razlikuju. Ideološki su se možda tukli, ali jedni i drugi posvećeni su bili prije svega vlastitim materijalnim interesima. To ne znači da u politici devedesetih nije bilo nacionalnih romantika. Često uvjerenih da samostalna hrvatska država sve rješava. Naivnost takva stava, u konzekvenci pristajanje na bilo kakvu državu, radila je za one koji će zajahati Hrvatsku. Za one koji će Hrvatsku učiniti neuspješnom zemljom. Zemljom iz koje se masovno odlazi, ne više pod prijetnjom rata, nego zbog manjka perspektive. Tuđmanova je vlast omogućila da politički oligarsi hrvatsku državu stave u svoju funkciju. Narod je u ratu uz velike žrtve obranio Hrvatsku, a onda je na vlastitu štetu prepustio domovinskim špekulantima. Nacija u Kninu slavi veliku ratnu pobjedu, a Hrvatsku je u međuvremenu izgubila.