Pitajte SOA-u!“ kratko je Andrej Plenković uputio novinare, vidljivo zatečen informacijama o prodaji vlasničkog udjela ruskog Sberbanka u najvećoj kompaniji u Hrvatskoj, nekadašnjem Agrokoru, danas Fortenovi, nekom biznis šeiku iz Dubaija. Ideja da bi se tom transakcijom trebala baviti obavještajna agencija implicira sumnju najviše razine. Sugerira da bi se vlasničko preslagivanje u jednom poslovnom sustavu moglo reperkutirati kao opasnost za nacionalnu sigurnost Hrvatske. Premijer, naravno, zna da tajne službe ne odgovaraju na pitanja novinara. Na što je, uostalom, i sama SOA upozorila, objašnjavajući da će o svojim saznanjima u ovom slučaju izvijestiti državni vrh, ali ih javno ne može iznositi.

Zaista, mnogo je nepoznanica u operaciji prodaje udjela ruske državne banke arapskom investitoru, dosad potpuno nepoznatom hrvatskoj javnosti. Zašto je Saif Alketbi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata uopće kupio 43 posto ruskog vlasništva u kompaniji koju Hrvatska smatra svojom? Je li šeik samo maneken preko kojeg će Sberbank zadržati svoje, u slomu Agrokora stečene vlasničke udjele u koncernu? Je li njegova poslovna reputacija zbilja tako sumnjiva kako se s vrhova hrvatske vlasti sugerira? Je li pola milijarde eura, kako će reći premijer Plenković, zaista bez bilo kakvih analiza i provjera u dva dana istresao Rusima ili je ipak riječ o dobro informiranom kupcu, kako tvrde neki drugi izvori? Je li procedura kupoprodaje provedena po zakonima i u skladu sa sankcijskim režimom, koji rusku banku ograničava u raspolaganju imovinom koju ima u Hrvatskoj? Je li hrvatska država o promjeni vlasništva trebala biti pitana? Jesu li u cijelom poslu sudjelovali i hrvatski državljani i treba li ih zbog toga goniti i sankcionirati?

Magla spinova

Manjak transparentnosti jako je vidljiv i u nekim drugim slučajevima. Ne samo u pretvorbi arapskog šeika u suvlasnika kompanije koju će u svom prvom intervjuu hrvatskim medijima, Jutarnjem listu, nazvati „krunskim draguljem Hrvatske i šire regije“. Zar je funkcioniranje Ine, navodno hrvatske strateške energetske kompanije, u kojoj je hrvatska država suvlasnik, možda bistrije od vlasničkog rašomona među nasljednicima Agrokora? Zar je odluka da se hrvatska nafta šalje Mađarima te se stoga rafinerija u Sisku likvidira, manje suspektna? Ili milijardu kuna teška plinska afera čiji se kraci još ne prestaju rasplitati? Ekonomski analitičar Željko Ivanković primjećuje da su neka recentna otkrića – primjerice, ono o sitnoj trgovkinji tekstilom koja u svojim umirovljeničkim danima na preprodaji dugova velikih hrvatskih firmi u jednom danu zaradi desetak milijuna kuna – mnogo začudnija, možda i zloćudnija pojava od šeika Alketbija. Premijer u tim slučajevima, međutim, nije pozivao SOA-u na aktiviranje. Čak je rad saborskog Antikorupcijskog vijeća na svaki način pokušavao zapriječiti.

Unatoč brojnim enigmama i početnoj halabuci o navodno ugroženim nacionalnim interesima Hrvatske, ugroženim transferom skoro polovice Fortenove u portfelj arapskog šok-šeika, cijeli slučaj može djelovati i otrežnjujuće. Neke je činjenice, dosad ovijene maglom spinova, učinio bjelodanima. Prvo, razorio je mit o hrvatskoj kompaniji. Fortenova, baš kao i nekad Agrokor, privatni je koncern, većinski u stranom vlasništvu. Dosad u vlasništvu ruske banke, ubuduće navodno u posjedu jednog biznismena iz Emirata. Firma u Hrvatskoj čak nije ni registrirana. Krovna je tvrtka registrirana u Nizozemskoj, po tamošnjim zakonima, pa je pod ingerencijom nizozemskog pravosuđa. Hrvatska država na raspolaganje vlasništvom u toj kompaniji ne može utjecati.

Rizična operacija

Slično su posve promašene i prijetnje da će SOA istražiti recentno odustajanje njemačkog Allianza od sudjelovanja u konglomeratu mirovinskih fondova, okupljenih radi zajedničkog preuzimanja Sberbankova udjela u Fortenovi. Iznenadno povlačenje iz politički, s vrha hrvatske vlade sponzoriranog plana može biti intrigantno, ali ideja da se parama hrvatskih umirovljenika kupi i u hrvatske ruke vrati ono što je u rekomponiranju Agrokora otišlo Rusima, mnogo je dubioznija. Operacija je zbog financijskog i poslovnog stanja koncerna ekonomski problematična i rizična. Privatni se mirovinski fondovi, kao kerberi ušteđevine svojih članova, u takve aranžmane obično ne upuštaju. Optužbe da su Nijemci svojim iskakanjem iz navodno već dogovorenog scenarija sabotirali hrvatsku državu, djeluju neuvjerljivo i iracionalno. Sumnja da se hrvatska država bez jasnih garancija htjela poslužiti sredstvima s mirovinskih računa građana, mnogo je uvjerljivija.

Drugo, slučaj šeika od Fortenove učinio je maksimalno razvidnom i činjenicu da je Plenkovićeva svojedobna, mnogo slavljena intervencija u posrnulom Agrokoru ispala na koncu jako falična. Vlast godinama ne prestaje tvrditi da je posebni zakon kojim je Ivica Todorić izvlašten, a kompanija praktično konfiscirana, bio sjajno rješenje kojim su grogirani koncern, pa i cijela država spašeni od prijetećeg gospodarskog kolapsa. Održali smo proizvodnju i nismo dopustili gašenje radnih mjesta, ponavljaju u Vladi. Ali pet godina nakon donošenja lex Agrokor malo se što, osim vlasnika carstva, promijenilo. Kompanija je stabilizirana, ali i dalje prezadužena, kao u Todorićevo vrijeme. Bez obzira na to što je prodala Ledo da bi pokrpala tekuće rupe. Antiruske sankcije jako otežavaju operativno poslovanje. Iduće jeseni na naplatu stiže dug težak više od milijardu eura. Kamate koje Fortenova plaća već su enormno visoke, a s njihovim globalnim rastom postaju nepodnošljive. Za rast je kompaniji nužan svježi kapital.

Sol na rep

Pravno, situacija je također potpuno neriješena i neizvjesna. Procesi protiv Gazde, kojega je Plenkovićeva vlast u trenutku Agrokorova posrtanja prokazivala i blatila kao najvećeg krimosa, neslavno bi mogli završiti. Jedna je optužnica već propala. U procesu Veliki Agrokor sud optužnicu protiv Todorića ni pet godina od njegova hapšenja još nije uspio potvrditi. Cijela je konstrukcija, vidi se, zbog problematičnog i skupo plaćenog vještačenja na vrlo klimavim nogama, pa je krajnje upitno kako će se i kada ti postupci okončati. Dvostruki premijerski mandat Andreja Plenkovića sigurno će nadživjeti.

Slučaj šeika od Fortenove učinio je maksimalno razvidnom i činjenicu da je Plenkovićeva svojedobna mnogo slavljena intervencija u posrnulom Agrokoru, ispala na koncu jako falična. FOTO: Damir Spehar/PIXSELL

Treće, ako navodnom novom suvlasniku Fortenove ne mogu napraviti ništa nego staviti soli na rep, hrvatske vlasti pokreću hajku protiv hrvatskih državljana, šeikovih navodnih pomagača u operaciji koja je u kolektivnom narativu skoro dobila značenje neprijateljskog akta prema hrvatskoj državi. Iz Vlade im se prijeti blokadom imovine i kaznenim progonom. A da još nije precizirano što su uopće uradili, kako su se to ogriješili o zakon. Sa zastrašujućim generaliziranjem najavljuje se rat protiv ruskih igrača u Hrvatskoj. Lov na jatake Saifa Alketbija poslužit će da se iz fokusa javnosti izmaknu ovdašnji lovci u mutnom. Hrvatskoj vlasti dostupni lopovi koji očerupaše Hrvatsku. Zato je arapski šeik, spreman kupiti udio u hrvatskoj kompaniji, zlo i naopako. Za razliku od hrvatskog premijera koji će hrvatsku naftu pustiti mađarskim rafinerijama, dok su mu u vlastitoj zemlji obje ugašene, ona u Sisku trajno zatvorena, druga u Rijeci u nevrijeme, mjesecima, u navodnoj rekonstrukciji. Na status spasitelja Hrvatske svejedno pretendira.

Nije problem u vlasništvu, problem je u načinu na koji se vlasništvo konzumira. Nije problem što velika i važna kompanija, kakva je Fortenova, nije u hrvatskom posjedu, kako se to sada iz svih grla pokušava tvrditi. Problem je što se hrvatska država ni tamo gdje je vlasnik, a pola je ekonomskog potencijala Hrvatske pod njenom šapom, ne pokazuje kao dobar gospodar. Više se pokazuje kao loš, nedopustivo nehajan, nesposoban i bahati gazda. Ozbiljne države preferiraju strateški važne firme, prije svega u energetici i prehrani, više ne prodavati strancima. Ali to nije dovoljno. Nužno je osigurati i adekvatno upravljanje. Umjesto razvlačenja nacionalnog bogatstva po stranačkoj liniji, kakvo gledamo u Hrvatskoj.

Svoju intervenciju u Agrokor prije više od pet godina hrvatska vlada proglasila je slomom ortačkog kapitalizma. Pa je u rješavanje krize u jednoj privatnoj kompaniji odmah uključila vlastitu, privatnim interesima natopljenu Borg skupinu, čiji će akteri iz tog posla na posve netransparentan i pravno opskuran način izvući enormnu, milijunsku korist. Najnovije afere s akterima iz Plenkovićeve vlade i stranke govore da je prljavog ortakluka više nego ikad. Ortaci su do daske premrežili Hrvatsku. I do kosti je oglodali. Po rezultatima, čini se da im šeik Alketbi ni u najgoroj varijanti neće biti ni do koljena. Njihovim štetočinskim učincima ne može se konkurirati.