Kršenjem abecede demokracije, slanjem policije na telefonskog provokatora, formalno drugi čovjek hrvatske države našao se u teškom ofsajdu. Zato ovaj slučaj nije bezazlen. Za nepristojnog se i uvredljivog pozivača može reći da je ostao u granicama dopuštenog, dok se šef parlamenta ponašao incidentno, izlazeći iz okvira svoje funkcije

Gordan Jandroković s punim se pravom može osjećati uvrijeđenim kad ga nazovu Njonjom. Ali nema nikakvo pravo da zbog dobačene poruge pokreće represivni aparat. Što je predsjednik Sabora, prvak zakonodavne vlasti, očito napravio nakon što ga je nedavno jedan građanin telefonski oslovio mrskim nadimkom.

Političari ne mogu glumiti mimozice. Moraju računati da im valja otrpjeti javnu kritiku, mnogo više nego što bi to kao privatne ličnosti htjeli tolerirati i mogli podnijeti. I baš nikada se od te neugode ne smiju štititi zloporabom moći kojom po logici svoje pozicije raspolažu. Kršenjem abecede demokracije, slanjem policije na telefonskog provokatora, formalno drugi čovjek hrvatske države našao se u teškom ofsajdu. Zato ovaj slučaj nije bezazlen. Za nepristojnog se i uvredljivog pozivača može reći da je ostao u granicama dopuštenog, dok se šef parlamenta ponašao incidentno, izlazeći iz okvira svoje funkcije.

Jandroković bi se prvo trebao zamisliti zašto ga ljudi običavaju zvati Njonjom. Možda bi se u njegovu karakteru ili biografiji našlo nešto iz čega se dojam o njegovoj njonjavosti generira. Osim toga, pametan čovjek ne bi pokazao koliko ga nemilo obraćanje nervira i boli. Na koncu, političar koji se predsjedniku države javno usudi insinuirati poremećenost, a zastupnike znade nazivati doslovce smećem, ne bi u vlastitom slučaju smio pretendirati na bilo kakvu vrstu tankoćutnosti. Jandroković sada poteže činjenicu da je po svojoj funkciji štićena osoba. Ali je isto tako i javna ličnost, pa ne može i ne smije biti zaštićen od kritike, bez obzira na njen oblik i zaoštrenost. Može i mora biti zaštićen od prijetnji. Ali nazvati ga Njonjom nije nikakva prijetnja. Nije ugrožavajuće. Od toga može trpjeti samo njegov osjećaj vlastite veličine. Tvrdnje da osobno nema veze s postupanjem policije jednostavno ne stoje. Netko je alarmirao represivni aparat. Ne skače valjda hrvatska policija na noge na svaki, nekom dužnosniku neugodan poziv. Da je pravde, možda bi šef Sabora trebao odgovarati za zloupotrebu položaja i zloupotrebu policije te lažno prijavljivanje drskog, ali ne i opasnog građanina koji mu se obratio. Ili smatra potrebnim donošenje posebnog zakona o zaštiti vlastitog lika i djela? Možda po uzoru na onaj zakon iz vremena Jugoslavije – totalitarne, reći će Jandroković – skrojen za pokojnog Josipa Broza Tita.

Neprimjereno burnim reagiranjem na kritiku i dizanjem policije na provokaciju šef Sabora samo kopira svog stranačkog druga Andreja Plenkovića. Premijer se već u više navrata pokazao ekstremno netrpeljivim prema bilo kakvoj manifestaciji oponiranja. Ne podnosi nikakvu javnu kontru, dobacivanje ni negodovanje. Jedan je mladić prije četiri godine u Poreču zaradio policijsko postupanje i prekršajnu prijavu jer je za njegova govora vikao nešto o lopovskom HDZ-u. Premda o lopovskom karakteru HDZ-a govori i jedna ozbiljna – doduše još nepravomoćna – presuda. Premijer nije primijetio ništa problematično u prekomjernom angažiranju represivnog aparata. Postupak je policije opravdao lakonskom izjavom da se „zakon treba provoditi“. Premda zakon, naravno, ne propisuje da se topovima juriša na vrapce.

Politička vrhuška Hrvatske može se raspojasati. Kraj upravo ugaslog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, kraj selektivno raspoloženog Državnog odvjetništva, koje uglavnom ne dira one u sedlu, kraj sudbene vlasti koja se u krupnim stvarima ravna po interesima politike, praktično postaju nedodirljivi. Mogu sve što žele

Policija je slično, s viškom sile, postupala i prije dvije godine na Korčuli kada je jedan prosvjednik premijera dočekao s natpisom i dovikivanjem „Ćaća, dobrodošao, ćaća!“, što je valjda bila aluzija na Ivu Sanadera. Priveden je i prijavljen zbog navodnog kršenja javnog mira i reda. Nevladine su udruge potom reagirale, upozoravajući da policijski postupak prema čovjeku koji nije bio nikakva sigurnosna prijetnja predstavlja neopravdano ograničenje prava na slobodu izražavanja i kritiku vlasti i političara. Podsjećaju također da Europski sud za ljudska prava govori o pravu svakog pojedinca na spontani prosvjed protiv vlasti na mjestu i u vrijeme koje sam smatra najprikladnijim.

(Ne)demokratska praksa

U demokratskom svijetu političari nisu tako osjetljivi. Pamti se kako je 1970. ondašnji britanski premijer, laburist Harold Wilson, prosvjednicima koji su ga gađali jajima, dok mu se njihov sadržaj slijevao niz lice, kratko poručio da u slučaju pobjede opozicije uskoro više nitko neće imati novca za kupovanje jaja. A bivši je guverner Kalifornije Schwarzenegger, na nekom skupu također pogođen jajetom, duhovito primijetio da mu za dobru kajganu još treba slanina. (Treba li reći da u Hrvatskoj rijetki bacači jaja na političare redovito završavaju na kriminalističkoj obradi.) Kada su Angelu Merkel prije šest godina prosvjednici protiv njene izbjegličke politike napali žestokim uvredama, nazivajući je veleizdajnicom i, doslovce, glupom kurvom, a bilo je i drugih pogrda koje u novinskom tekstu nije pristojno citirati, njemačka je javnost bila šokirana, ali nitko nije uhapšen, a kancelarka izjavljuje da može podnijeti suprotstavljanje, čak se raduje što živi u zemlji u kojoj postoji pluralizam mišljenja i sloboda izražavanja. Slično se svojedobno ponijela i britanska premijerka Theresa May koja se nakon strašnog požara u jednom londonskom neboderu, u kojem su smrtno stradali deseci ljudi, morala suočiti s bijesom građana.

Oštro sankcioniranje uvreda odapetih na adresu političara spada u jednu drugačiju vrstu zemalja. U Turskoj, primjerice, svatko tko uvrijedi šefa države može u zatvor na višegodišnju robiju. U nekim istočnim despocijama postoji i kažnjavanje bičevanjem. Plenković i Jandroković ne zagovaraju tako brutalne metode. Ipak su oni humanisti. Ali praktično nemaju ništa protiv toga da ih se od glasnog i neugodnog negodovanja brani policijskom silom. Svojim postupcima čak impliciraju da je svaka kritika njihove politike ili držanja neprijateljski čin prema državi. Ne razumiju, čini se, da čuvanje poretka i čuvanje političara nisu isto. Demokratski se poredak čuva i izlaganjem političara glasu, pa i nezadovoljstvu građana. Hrvatski su se političari, nažalost, odnarodili. Izgubili su vezu sa stvarnošću i odvojili se od naroda. Pretvaraju se u kastu nedodirljivih. Samo su u ovom slučaju nedodirljivi na vrhu piramide. Nisu segregirani, odbačeni i izopćeni, nego se privilegiranim statusom izdvajaju od ostatka nacije.

Oduzeti trg

O tome mogu govoriti i dvije s ovom temom na prvi pogled nepovezane činjenice. Ona da je Markov trg odlukom vlasti oduzet građanima. Premijer Plenković lani je, nakon terorističkog napada na zgradu Vlade, omiljeni povijesni trg Zagreba žičanim ogradama i policijom zatvorio za javnost. O dubokoj i sve nepremostivijoj socijalnoj frakturi – omiljeni Plenkovićev termin za društveni rascjep za koji će reći da zaslugom njegove vlasti u Hrvatskoj ne postoji – dakle o toj pocijepanosti hrvatskog društva govori i najava o početku obnove zgrade Sabora. Dok u potresu postradali građani i dalje žive po kontejnerima i organizirana obnova stambenog fonda faktički se još ne pokreće.

O pretvaranju političke klase u kastu brahmana i kšatrija, zatvorenih kasti vladara Hrvatskom, govori i tužna sudbina jedne od važnih institucija hrvatske države. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa prošlog je tjedna proglasilo kapitulaciju. Ubuduće će samo figurirati, bez pravog sadržaja i smisla. Faktički se radi o njegovu razvlašćivanju, svojevrsnom samoukidanju. Slijedom krajnje čudnih sudskih odluka to tijelo, čije je formiranje bio jedan od uvjeta za prijem u EU, moralo je obustaviti postupke protiv najvažnijih političkih moćnika u državi, predsjednika Hrvatske, premijera, bivšeg šefa HDZ-a, bivšeg šefa SDP-a, ministara…

Jandroković bi se prvo trebao zamisliti nad time zašto ga ljudi običavaju zvati Njonjom. Možda bi se u njegovu karakteru ili biografiji našlo nešto iz čega se dojam o njegovoj njonjavosti generira. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Sudskom je perverzijom Povjerenstvu za odlučivanje o sukoba interesa praktično onemogućeno bavljenje sukobom interesa. Baš onako kako je premijer Plenković to htio konstruirati. Otkako je postao objektom interesa te antikorupcijske institucije, koja se vlastitim radom uspjela profilirati kao nezavisna i ugledna, premijer tvrdi da njeni čelnici krivo tumače svoje ovlasti, pa im rad godinama pokušava sabotirati, nesuradnjom, ignoriranjem, smjenama, sudskim blokadama, prijetnjom da će donijeti novi zakon koji će im srezati krila. Njegova Josipa Rimac, ona kojoj milijuni cure dok vjetar duva, sudjeluje u njegovu pisanju. Ali nije se moglo, ponajviše zbog Bruxellesa, pa su sudovi sada odradili posao. Faktički reinterpretacijom mijenjaju zakone, što je isključivo posao Sabora.

A to znači da političkim prvacima u Hrvatskoj više nitko neće praviti probleme kad u privatne posjete odu vojnim brodom. Ni kad vlastite kumove šalju za veleposlanike. Ni kad stranačku svitu državnim avionom odvezu u Helsinki na druženje sa sestrinskim partijama. Ni kad suprotno zakonu drsko odbiju dostavljanje tražene dokumentacije i suradnju s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa. Ni kad se lobisti stranih, s hrvatskom državom sukobljenih firmi, poslovno, bogatim honorarima, uvežu sa ženama šefova vladajuće političke stranke, usto jednim od Vladinih potpredsjednika. Ni kad saborski zastupnik i šef važne opozicijske stranke primi četvrt milijuna vrijednu stipendiju od jedne privatne ustanove. Ni kad ministar financija sudjeluje u dodjeli kredita državne banke svom frendu. Ni kad se na mutan način okupljaju borgovci koji će pod firmom spašavanja hrvatskog gospodarstva od posljedica Agrokorova sloma nakrcati vlastite bisage. Ni kad se izborne donacije primaju i dvije godine nakon okončanih izbora.

Ukratko, politička se vrhuška Hrvatske može raspojasati. Kraj upravo ugaslog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koje više ni o čemu važnom neće odlučivati, kraj selektivno raspoloženog Državnog odvjetništva, koje uglavnom ne dira one u sedlu, kraj sudbene vlasti koja se u krupnim stvarima ravna po interesima politike, praktično postaju nedodirljivi. Mogu sve što hoće. Samo je pitanje dokad.